Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1624/20 (N. T.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1624/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1624/20, rješavajući apelaciju Nedice Tikel, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Nedice Tikel podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 076945 19 Rev od 22. kolovoza 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 076945 18 Gž od 31.
siječnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 076945 16 P 2 od 20. kolovoza 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedica Tikel (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju zastupa Dragan Kramar, odvjetnik iz Ilidže, podnijela je 30. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 076945 19 Rev od 22. kolovoza 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 076945 18 Gž od 31. siječnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 076945 16 P 2 od 20. kolovoza 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 15. lipnja 2021. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i odvjetnika Sanela Nezirića iz Sarajeva, kao zastupnika pred redovnim sudovima tuženih S. T., Dž. J., A. B., E. D., L. M., S. T. i V. T. K. (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. U periodu od 16. lipnja do 5. srpnja 2021. godine Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 22. prosinca 2021. godine dostavljeni zastupniku apelantice.
5. Zastupnik apelantice nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelantica je 4. ožujka 2009. godine podnijela tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja prava vlasništva (protiv prvobitno tuženih R. S. i S. T.), koju je Općinski sud rješenjem vratio na ispravku i dopunu (zbog točne adrese stranaka), te je ispravljena podneskom apelantice od 28. listopada 2009. godine.
8. Apelantica je 24. veljače 2011. godine podnijela prijedlog za prekid postupka, pa je rješenjem Općinskog suda od 17. ožujka 2011. godine prekinut parnični postupak (do okončanja određenog ostavinskog postupka), a 4. studenog 2015. godine apelantica je podnijela zahtjev za nastavak postupka, odnosno podnesak kojim je uredila i ispravila tužbu (uređenom tužbom kao tuženi su označeni nasljednici iza prvobitno prvotužene R. S.).
9. Općinski sud je 30. ožujka 2016. godine donio rješenje kojim je vratio tužbu na uređenje radi dostave točnih adresa (na zahtjev apelantice produljen je rok za postupanje po rješenju), a 4. svibnja 2016. godine apelantica je dostavila uređenu tužbu. Ponovno je bila sporna adresa tuženih, te je nova uređena tužba podnesena 15. rujna 2016. godine da bi nakon toga apelantica obavijestila sud da je u skladu sa člankom 348. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) izvršena objava tužbe putem dnevnih novina za jednu od tuženih, te je ona objavljena 31. siječnja 2017. godine.
10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 076045 16 P 2 od 20. kolovoza 2018. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica po osnovi dosjelosti stekla pravo vlasništva na određenoj nekretnini (bliže opisana u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), što su tuženi dužni priznati i trpjeti, te da se dosljedno tome naloži Zemljišnoknjižnom uredu da na predmetnoj nekretnini umjesto tuženih upiše pravo vlasništva u apelantičinu korist. Također, navedenom presudom obvezana je apelantica da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka.
11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica u konačno uređenoj tužbi navela da je njezin otac I. K. prije više od 50 godina od prednika tuženih kupio predmetnu nekretninu, da je poslije smrti oca apelantica naslijedila svog oca, te da je preuzela u posjed predmetnu nekretninu, koju drži u posjedu i koristi kao savjestan i miran posjednik još od 1981. godine. Apelantica je u tužbi navela da je na predmetnoj nekretnini stekla pravo vlasništva po osnovi dosjelosti (članak 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima), jer je posjeduje kao savjestan posjednik dulje od 20 godina. Nadalje je istaknuo da je apelantica kod ovih navoda ostala i tijekom postupka, ističući da je dokazala da je u posjedu predmetne nekretnine, da je njezin otac upisan kao posjednik u posjedovnom listu, da tuženi predmetnu nekretninu nisu prijavili u prvobitno provedenoj ostavini, već u dopunskom rješenju o nasljeđivanju, da su njihove izjave kontradiktorne, da i rješenje o eksproprijaciji od 25. rujna 1978. godine potvrđuje činjenicu da je apelantičinom predniku isplaćena naknada za dio eksproprirane imovine, te da je ona savjestan posjednik i da je u tome nitko nije ometao.
12. Općinski sud je nadalje naveo šta proizlazi iz dokaza provedenih pred tim sudom (bliže navedeno u obrazloženju presude), te je istaknuo, između ostalog, da je uvidom u Rješenje Skupštine opštine Ilidža - Opštinski sekretarijat za prostorno uređenje, imovinsko-pravne poslove od 25. rujna 1978. godine utvrđeno da se potpuno ekspropriraju iz određenog zk. uloška određene parcele (bliže navedeno u obrazloženju presude). U vezi s tim je istaknuo da navedene nekretnine nisu predmet spora, ali da je apelantica dostavila navedeno rješenje na okolnost da su 1978. godine i druge parcele iz predmetnog zk. uloška bile u posjedu i faktičkom vlasništvu apelantičinog prednika iz čega je vidljivo da je u rješenju navedeno da je faktički posjednik na licu mjesta apelantičin prednik-otac. Nadalje je ukazao što proizlazi iz iskaza svjedoka koje je apelantica predložila na okolnost savjesnog i mirnog posjeda. Naime, svjedok M. B. je u svom iskazu naveo, između ostalog, da je od 2008/09. godine u periodu od pet-šest godina predmetnu nekretninu koristio, da mu je apelantica rekla da je može koristiti, da nisu nikakav pismeni ugovor potpisivali, već da su se dogovorili samo „na riječ“. Također je istaknuo da je apelantičin otac umro 1980. i neke godine, da ne zna tko je poslije njega koristio predmetnu nekretninu, a da je 2008/09. godine apelantica došla prvi put u BiH poslije rata. Dalje je naveo da je na poseban upit suda, obzirom na to da je kuća svjedoka M. B. u blizini predmetne nekretnine, je li u periodu od 1996. do 2008. godine vidio nekoga da koristi predmetnu nekretninu, taj svjedok izjavio da se ne može sjetiti.
13. Općinski sud je dalje ukazao da je svjedok B. B. u svom iskazu naveo, između ostalog, da je apelantičin otac umro 1981. godine, da je apelantica 1999. godine provela ostavinsku raspravu iza oca, da je predmetnu nekretninu u prijeratnom vremenu apelantica povremeno davala ljudima koji su radili zajedno sa Zadrugom „Azići“, a poslije rata dolazili su ljudi i radili na tom zemljištu u dogovoru sa apelanticom. Također je istaknuo da apelantici nitko nije osporavao predmetnu nekretninu, te da apelantica živi u Kanadi od 1978. godine.
14. Općinski sud je istaknuo da je prvenstveno utemeljen prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer se apelantica u tužbi poziva da je njezin otac I. K. prije više od 50 godina kupio od prednika tuženih predmetnu nekretninu, a uz tužbu, a kasnije i tijekom postupka nije dostavila izvadak iz matične knjige rođenih iz kojeg bi bilo utvrđeno nesporno da je I. K. njezin prednik, odnosno otac. Zatim, apelantica nije pristupila na ročište, pa je njezin punomoćnik odustao od provođenja dokaza saslušanjem apelantice, kako bi se potvrdile činjenice - ime oca i majke. Naime, točno je da su saslušani svjedoci, koji su predloženi od apelantice, potvrdili da joj je otac I. K., ali je sporno to što je uvidom u preslik katastarskog plana iz 1998. godine, rješenje o eksproprijaciji, pa čak i u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke utvrđeno da je na predmetnoj parceli u posjedovni list upisano „po načinu korištenja oranica“, a kao nositelji prava I. I. K. sa dijelom ½ i J. I. K. sa dijelom ½. Apelantica tijekom postupka nije dostavila rješenje o nasljeđivanju iza svoga oca I. K. da bi se utvrdilo je li ona jedina nasljednica, potom, nije dostavila rješenje da se vidi je li ona naslijedila i J. K., niti je utvrđeno srodstvo sa njom, niti da li ona ima drugih nasljednika. Također je istaknuo da rješenje o nasljeđivanju, za koje svjedok B. B. tvrdi da je apelantica provela 1999. godine iza oca, nije provedeno u katastru Općine Ilidža, gdje je apelantičin prednik upisan kao posjednik, a što bi bilo utemeljeno očekivati. Iz svih navedenih razloga, Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala aktivnu legitimaciju za vođenje konkretnog postupka.
15. Općinski sud je nadalje istaknuo da, sve i da je apelantica dokazala aktivnu legitimaciju za vođenje navedenog postupka, nije dokazala uvjete iz članka 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer iz iskaza saslušanih svjedoka apelantice je vidljivo da je ona još 1978. godine otišla u Kanadu, gdje i danas živi, te da se vratila tek 2008. godine. Zatim je istaknuo da je apelantičin otac I. K., po iskazima svjedoka, umro 1980. godine, da apelantica nije dostavila kupoprodajni ugovor o kupovini predmetne nekretnine od prednika tuženih, koji osporavaju tu činjenicu, te da je vidljivo da predmetna nekretnina nije bila obrađivana, niti ograđena u spornom periodu. Također je istaknuo da apelantica nije dostavila dokaz-uvjerenje o kretanju, odnosno boravku, prijavu prebivališta, niti neki drugi dokaz da je od momenta smrti oca koristila predmetnu nekretninu i bila u njenom posjedu, jer sve i da je to radila posrednim putem - iznajmljivanjem drugom licu, to je radila tek od 2008. godine, pa se ne može reći da su ispunjeni zakonski uvjeti za utvrđivanje dosjelosti (duljina trajanja neprekidnog posjeda, savjesnosti i zakonitosti), jer su tuženi, odnosno prednici tuženih bili upisani u zk. ulošku sve vrijeme.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 076945 18 Gž od 31. siječnja 2019. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.
17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud, odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, dozvolio provođenje svih dokaza koje su stranke predložile u tijeku postupka, da je u presudi naveo sve provedene dokaze suglasno njihovom sadržaju, te da je sve provedene dokaze pravilno ocijenio, posebno i zajedno, nakon čega je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na temelju slobodne ocjene dokaza, po članku 8. ZPP, te na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
18. Kantonalni sud je istaknuo da apelantica nije dokazala da je predmetnu nekretninu posjedovala na način koji je određen člankom 32. Zakona o vlasničk pravnim odnosima, pa da bi se moglo zaključiti da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnoj parceli. Nadalje je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelantica morala dokazati svoj rodbinski odnos sa I. K. da bi se mogla pozivati na prednikovu zakonitost i savjesnost posjeda. Kako to nije učinila, ne zna se po kojoj osnovi bi apelantica imala zakonit, ili barem savjestan posjed, a također, zbog nedostatka dokaza, ne može se pozivati na kontinuitet posjeda na predmetnoj nekretnini zajedno sa svojim prednikom ili prednicima. Također je istaknuo da je, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud ocijenio iskaze svjedoka koji su saslušani na prijedlog apelantice, te je, dovodeći ih u vezu sa ostalim provedenim dokazima, pravilno ocijenio da, bez obzira na prednike, apelantica nije dokazala da je predmetno zemljište savjesno posjedovala 20 godina. Naime, prema članku 123. stavak 1. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a prema stanju u spisu, apelantica nije uspjela dokazati činjenice koje su potrebne da se ostvare za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Pored navedenog, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud izvršio uviđaj na licu mjesta, pa je pravilno odlučio kada je odbio apelantičin prijedlog, istaknut na glavnoj raspravi, da izvrši uvid u fotografije predmetnog zemljišta.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 076945 19 Rev od 22. kolovoza 2019. godine odbijena je apelantičina revizija.
20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da apelantica u reviziji ukazuje na pogrešan stav u vezi sa posjedom apelantice, navodeći da ona jeste bila u Kanadi u spornom periodu od 1978. do 2008. godine, ali da je vršila posredan posjed tako što je davala zemljište ljudima iz Zadruge da ga koriste, što tuženi nikad nisu zapravo ni osporavali. Međutim, činjenica koju navodi apelantica u svojoj reviziji o korištenju sporne nekretnine od lica iz Zadruge (neidentificirani) predstavlja novu činjenicu koja nije utvrđena u postupku i zbog toga ne može biti ocijenjena kao činjenica koja utječe na primjenu materijalnog prava. Nadalje je ukazao što je propisano odredbama članka 32. st. 1. i 2. i člankom 77. st. 1, 2. i 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te je istaknuo da je u konkretnom slučaju apelantica tvrdila da je njezin otac kupio spornu nekretninu od prednika tuženih, ali za tu tvrdnju u postupku nije izvela nijedan dokaz, osim preslika katastarskog plana iz 1998. godine. Zatim je istaknuo da kupoprodaja nekretnina kao osnova za zakonitost posjeda njezinog oca nije dokazana ni po članku 46. stavak 1. Zakon o prometu nepokretnosti (zakon iz 1978. godine) prema kojoj je i ugovor o prometu nekretnina koji nije zaključen u pisanoj formi prije stupanja na snagu tog zakona mogao biti punovažan, ako su ugovorne strane do stupanja na snagu tog zakona izvršile u cijelosti ili pretežnom dijelu obveze koje iz ugovora nastaju. Dakle, apelantica nije dokazala zakonitost posjeda svojeg oca ni postojanjem pisanog ugovora, a ni punovažnost usmenog ugovora o prometu nekretnine ispunjenjem, zbog čega ni sama nije mogla tražiti utvrđenje zakonitosti svog posjeda. Također je istaknuo da apelantica na temelju tvrdnje da je 2008. godine dala u najam predmetnu nekretninu na korištenje, budući da je tužba podnesena 2009. godine, nije dokazala ni savjestan posjed od 20 godina, što su pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, iz čega proizlazi da je neutemeljen prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelantica smatra da joj je u osporenom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
22. Apelantica je istaknula, između ostalog, da nižestupanjski sudovi nisu ocijenili da je apelantičin prednik upisan kao posjednik na predmetnoj nekretnini, da iz rješenja koje se odnosi na eksproprijaciju proizlazi da je stvarni vlasnik i posjednik predmetne nekretnine apelantičin prednik, a da su prednici tuženih bili samo formalno upisani kao vlasnici. Nadalje je istaknula da su tuženi, tek nakon objavljivanja konkretne tužbe u novinama, pokrenuli ostavinski postupak za predmetnu nekretninu (nakon više od 20 godina), što ukazuje da nisu znali da je njihova prednica upisana na predmetnoj nekretnini kao vlasnica. Apelantica je navela da je prvostupanjski sud prihvatio prigovor aktivne legitimacije iako su tuženi prilikom davanja svojih iskaza potvrdili činjenicu da je apelantičin otac I. K., što je potvrdio i svjedok B. B. (apelantičin ujak). Također je istaknula da nižestupanjski sudovi uopće nisu ocijenili iskaze saslušanih svjedoka, koje je ona predložila, te da Vrhovni sud nije ni izvršio uvid u izjavu svjedoka B. B., jer da jeste, ne bi za navode da je apelantica vršila posredan posjed, a na koje činjenice je ukazao imenovani svjedok (korištenje predmetne nekretnine od lica iz Zadruge), naveo da nisu bile predmet utvrđivanja. Pored navedenog, apelantica je istaknula da je prvostupanjski sud trebao dopustiti uvid u fotografije sa lica mjesta (koje su sačinjene nakon što je sud proveo uviđaj na licu mjesta), kako bi se uvjerio da tuženi uopće ne dolaze na predmetnu nekretninu, niti su to činili za vrijeme postupka. Apelantica je na koncu istaknula da iz navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi „učinili niz povreda postupka što je kao posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje“.
23. Vezano za povredu prava na suđenje u razumnom roku, apelantica je istaknula da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 4. ožujka 2009. godine a da je prvostupanjska presuda donesena 20. kolovoza 2018. godine, drugostupanjska presuda 31. siječnja 2019. godine (ona joj je dostavljena 12. ožujka 2019. godine), dok je odluka o reviziji donesena 22. kolovoza 2019. godine a dostavljena je apelantici nakon više od sedam mjeseci, tj. 4. ožujka 2020. godine. Apelantica je predložila da joj se isplati primjerena naknada.
II.Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je istaknuo da apelacioni navodi nisu utemeljeni jer je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa materijalnim pravom.
25. Kantonalni sud je istaknuo da su razlozi zbog kojih je potvrdio prvostupanjsku presudu navedeni u obrazloženju osporene odluke tog suda, te da oni predstavljaju i odgovor na apelaciju.
26. Općinski sud je naveo kronologiju predmetnog parničnog postupka, te je istaknuo da smatra da je u skladu sa odredbama ZPP sve poduzeo da se predmetni parnični postupak završi u razumnom roku. Što se tiče navoda o kašnjenju uručenja odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda, istaknuo je da je u kratkim rokovima dana naredba za dostavu tih odluka, ali da je trebao određeni period da se predmetni spis sa viših sudova dostavi Općinskom sudu (sve bliže opisano u odgovoru na apelaciju).
27. Tuženi, u suštini, smatraju da je predmetna apelacija neutemeljena, te su predložili da se odbaci kao nedopuštena jer je prima facie neutemeljena ili odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
28. Zakon o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Članak 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.
Članak 35.
Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.
Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.
Članak 77.
Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.
Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
29. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 348. st. 3., 6. i 7.
(3) Ako je utvrđeno da tuženi kojem se dostava pismena ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog prebivališta a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, dostava pismena obavit će se objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda, a u slučaju da se dostavlja tužba, i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji.
(6) Troškove objave u dnevnim novinama predujmljuje tužitelj.
(7) Ako u roku koji odredi sud tužitelj ne predujmi troškove objavljivanja tužba će se odbaciti.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 076945 19 Rev od 22. kolovoza 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. ožujka 2020. godine a apelacija je podnesena 30. travnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantica smatra da su joj u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je vođen radi utvrđenja prava vlasništva. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporenu odluku
38. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su „učinili niz povreda postupka“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud podsjeća da je apelantica svojim tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je po osnovi dosjelosti stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelantica nije u skladu sa odredbom članka 123. stavak 1. ZPP dokazala da je ispunila uvjete za stjecanje dosjelošću prava vlasništva na predmetnoj nekretnini shodno odredbi članka 32. stavak 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Također, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud istaknuo da apelantica nije dokazala ni aktivnu legitimaciju za vođenje konkretnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili šta proizlazi iz dokaza koje je priložila apelantica, da su jasno ukazali da je morala dokazati svoj rodbinski odnos sa I. K., da je njegov jedini nasljednik, da bi se mogla pozivati na prednikovu zakonitost i savjesnost posjeda, da nije dokazala ni zakonitost posjeda njezinog prednika (ni postojanjem pisanog ugovora, ni punovažnost usmenog ugovora o prometu nekretnine), odnosno da su detaljno i jasno obrazložili zašto predloženim i provedenim dokazima apelantica nije uspjela dokazati da je bila u savjesnom posjedu predmetne nekretnine dulje od 20 godina (iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica napustila BiH 1978. godine, da se vratila tek 2008. godine, da je tužbu podnijela 2009. godine, a nije dokazala ni da je njezin otac bio savjesni posjednik u posljednjih 20 godina, budući da je on umro još 1981. godine). Dovodeći u vezu odredbe čl. 32. i 35. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojim je propisano stjecanje prava vlasništva dosjelošću, sa obrazloženjem redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, niti da su pozitivnopravni propisi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni na štetu apelantice. Ovo pogotovo imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala tijekom cijelog predmetnog parničnog postupka, a koje navode su razmotrili redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Također, obzirom na to da iz obrazloženje prvostupanjske presude ne proizlazi da je u tijeku dokaznog postupka utvrđeno da je apelantica u relevantnom periodu vršila posredan posjed na predmetnoj nekretnini, navod jednog svjedoka (B. B.) da je predmetnu nekretninu apelantica povremeno davala ljudima koji su radili sa Zadrugom „Azići“ (u prijeratnom vremenu) ne ukazuje da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da činjenica „o korištenju sporne nekretnine od lica iz Zadruge (neidentificirani) predstavlja novu činjenicu koja nije utvrđena u postupku“.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu odluku neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
41. U vezi s apelantičinom navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
Period koji se uzima u obzir
42. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 4. ožujka 2009. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 22. kolovoza 2019. godine (nakon 10 godina i oko šest mjeseci). Međutim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio prekinut rješenjem Općinskog suda od 7. ožujka 2011. godine, pa do 4. studenog 2015. godine (u periodu od četiri godine i oko osam mjeseci), kada je apelantica predložila nastavak postupka, a u kom periodu Općinski sud nije mogao postupati. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud razmatrati u konkretnom slučaju je pet godina i oko 10 mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
43. Analizirajući duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je pokrenut radi utvrđenja prava vlasništva, a koji u skladu s relevantnim zakonskim odredbama nije žurne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu.
44. Analizirajući ponašanje apelantice, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud više puta vraćao tužbu na uređenje, pa Ustavni sud smatra da je apelantica svojim postupanjem u tijeku postupka utjecala na duljinu trajanja predmetnog parničnog postupka.
45. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjsku presudu Općinski sud donio nakon četiri godine i oko devet mjeseci (ne računajući period u kojem je postupak bio prekinut). Međutim, Ustavni sud zapaža da je u tom periodu više puta vraćao tužbu na uređenje, odnosno da je imao procesnih smetnji za vođenje predmetnog parničnog postupka, te da je tek nakon što je tužba objavljena putem dnevnih novina za jednu od tuženih u skladu sa člankom
348. ZPP (31. siječnja 2017. godine) mogao nastaviti dalje sa konkretnim postupkom. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio drugostupanjsku presudu nakon oko pet mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), a Vrhovni sud revizionu presudu nakon oko sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjske presude).
46. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, posebno da su u postupku u okviru analiziranog perioda (pet godina i oko 10 mjeseci) redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke i da je i apelantica svojim postupcima doprinijela duljini trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
47. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
48. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su „učinili niz povreda postupka“), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi, u osporenim odlukama, jasno i argumentirano obrazložili zašto je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev jer apelantica nije dokazala da je ispunila uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini shodno relevantnim odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Osim toga, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi da je duljina postupka u relevantnom periodu od pet godina i oko 10 mjeseci, u okviru kojeg su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.
50. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić