Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2291/20 (S. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2291/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine u predmetu broj AP-2291/20, rješavajući apelaciju Stefana Kosarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stefana Kosarevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020606 17 Uvp od 9. aprila 2020. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 020606 17 U od 20. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stefan Kosarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljubomir B. Jugović, advokat iz Prnjavora, podnio je, 7. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020606 17 Uvp od 9. aprila 2020. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 020606 17 U od 20. septembra 2017. godine.

2. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala) je donio privremeno rješenje broj 5080072005 od 1. februara 2017. godine kojim je određeno da apelant ostvaruje pravo na srazmjerni dio starosne penzije, počev od 16. decembra 2016. godine u iznosu od 233,90 KM mjesečno i da će se isplata penzije vršiti od 16. decembra 2016. godine.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju apelant pokrenuo podnošenjem zahtjeva 14. decembra 2016. godine. Dalje, konstatovano je da apelant na dan 16. decembra 2016. godine ima navršenih 61 godina, 1 mjeseci, 25 dana života i da mu ukupan penzijski staž iznosi 40 godina, a u koji je uračunat staž navršen: - u „bivšoj BiH“ staž osiguranja od 7. oktobra 1982. do 30. aprila 1992. godine, neprekidno, što iznosi 9 godina, 6 mjeseci i 25 dana; -u Republici Srpskoj staž osiguranja od 1. maja 1992. do 25. februara 2012. godine, s prekidima, što iznosi 15 godina, 9 mjeseci i 14 dana i poseban staž u dvostrukom trajanju od 20. maja 1992. do 31. maja 1996. godine, neprekidno, što ukupno iznosi 23 godine, 10 mjeseci, 8 dana; - u Sloveniji staž osiguranja od 4. septembra 1975. do 31. marta 1982. godine, neprekidno, što iznosi 6 godina, 6 mjeseci i 27 dana. U rješenju je konstatovano da u ukupan penzijski staž nije uračunato vrijeme provedeno u osiguranju u Republici Srpskoj od 26. februara 2012. do 10. marta 2016 godine neprekidno, što ukupno iznosi 4 godine, 0 mjeseci i 14 dana, jer za to vrijeme nisu plaćeni doprinosi za PIO. Shodno tome, Na osnovu izloženog utvrđeno je da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na srazmjerni dio starosne penzije prema odredbama čl. 41. do 43, a u vezi sa odredbama čl. 177. do 178. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 82/13 i 103/15; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) i shodno odredbama međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju sa Slovenijom.

4. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond) broj 5080072005 od 17. marta 2017. godine.

5. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima se ukazuje na nepravilnost u rješavanju u pogledu utvrđivanja u ukupan penzijski staž perioda povedenog u osiguranju od 26. februara 2012. godine do 10. marta 2016. godine. U vezi sa tim, Fond se pozvao na odredbu člana 24. Zakona o PIO.

6. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena presudom Okružnog suda broj 11 0 U 020606 17 U od 20. septembra 2017. godine.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, propisane članom 42. stav 1, a u vezi sa članom 178. stav 1. tačka d) Zakona o PIO. Međutim, konstatovao je da apelant smatra da mu je nepriznavanjem staža osiguranja za period 26. februara 2012. do 10. marta 2016. godine, uskraćeno pravo na veći iznos srazmjernog dijela penzije koju bi ostvario u Republici Sloveniji, s obzirom da Republika Slovenija ne priznaje poseban staž (član 37. Zakona o PIO), u staž osiguranja. U vezi sa tim, istakao je da je nesporna činjenica da apelantu za navedeni sporni period, nisu uplaćeni doprinosi za PIO, što svakako predstavlja zakonsku obavezu poslodavca, a ne apelanta, u smislu člana 156. stav 1. Zakona o PIO. Okružni sud je istakao da, se kod takvog stanja stvari zbog neplaćenih doprinosa za PIO apelantu ne može priznati u staž osiguranja navedeni vremenski period, jer bi u suprotnom Fond povrijedio odredbu člana 24. Zakona o PIO, s obzirom da bi apelant time bio nezakonito doveden u povoljniji položaj u odnosu na druge korisnike prava iz PIO, a što je nedopustivo. Okružni sud je istakao da apelant, ipak, i bez spornog perioda ispunjava uslove za ostvarivanje traženog prava, radi čega mu je Fond i priznao traženo pravo počev od 16. decembra 2016. godine. Što se tiče visine starosne penzije, ukazano je da je ista apelantu obračunata prema odredbi člana 44. do 48. Zakona o PIO, s tim da Fond ne raspolaže podacima o platama apelanta ostvarenim u 1991. godini, koju činjenicu apelant i ne spori, zbog čega je prvostepeni organ i donio privremeno rješenje, u smislu odredbe člana 205. Zakona o opštem upravnom postupku.

8. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 020606 17 Uvp od 9. aprila 2020. godine.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je odluke Okružnog suda pravilna i zakonita. Pri tome, ukazao je da apelantu sporni period nije uračunat u staž osiguranja, jer poslodavac nije izvršio uplatu doprinosa, a što je u skladu sa članom 24. Zakona o PIO. Vrhovni sud je konstatovao da je u takvoj situaciji neosnovan apelantov prigovor da mu je staž pogrešno utvrđen, te shodno tome, i prigovor na visinu srazmjernog dijela starosne penzije u RS. Vrhovni sud je, pored toga istakao da se, u konkretnom slučaju radi o pojedinačnoj obavezi uplate doprinosa, za koju je poslodavcu data kao mogućnost, a nije utvrđena kao obaveza pa nema mjesta prinudnoj naplati, kako to pogrešno smatra apelant, koji takođe prema odredbi člana 156. stav 3. Zakona o PIO imao mogućnost da izvrši uplatu tih doprinosa.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakao je da su sudovi u konačnici pogrešno primijenili odredbe Zakona o PIO kada mu sporni period nisu uračunali u staž osiguranja. Apelant smatra da ima pravo da mu se taj period prizna bez obzira što nisu uplaćeni doprinosi od strane poslodavca. Istakao je da bi stavljanje na teret apelantu plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj period bio preveliki teret za njega. Dalje je istakao da nije nadležnost Fonda PIO da kontroliše naplatu doprinosa, već je to nadležnost Poreske uprave RS (koja po službenoj dužnosti uvijek može da pokrene postupak prinudne naplate doprinosa kao i zakonskih kamata zbog neblagovremenog plaćanja doprinosa), da je obaveza uplate doprinosa regulisana normama imperativne prirode tj. odredbama Zakona o doprinosima, te da je to obaveza poslodavca koji je obveznik uplate doprinosa, a ne radnika.

11. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS, 103/15 i 111/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13, 96/13 – OUS RS i 103/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Penzijski staž Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvaća staž osiguranja i poseban staž.

Član 24.

U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik, poslije 15. godine života, proveo u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.

Član 42. stav 1.

(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.

Član 156.

(1) Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.

(2 )Izuzetno od stava 1. ovog člana, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. ovog člana može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju.

(3) Uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. ovog člana rješenjem odobrava Fond, a može je izvršiti pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik.

(4) U slučaju iz stava 2. ovog člana, pravo na penziju pripada najranije od dana pojedinačne uplate doprinosa.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

17. Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih, kao i organi uprave u svojim odlukama, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su, utvrđujući ispunjenost uslova za srazmjerni dio starosne penziju apelanta, utvrdili da za sporni period nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje pa stoga, u smislu relevantne odredbe člana 24. Zakona o PIO, taj staž apelantu nije uračunat u vrijeme provedeno u osiguranju u Republici Srpskoj. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka i odluka organa uprave sa odredbama Zakona o PIO na koje su se redovni sudovi i organi uprave pozvali u tim odlukama, Ustavni sud u datim okolnostima apelantovog slučaja ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu ( vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1226/15 od 18. jula 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» pa su navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2291/20 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio