Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3801/20 (Grad Bihać)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javna vlast
  • Naknada štete
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3801/20

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3801/20, rješavajući apelaciju Grada Bihaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Grada Bihaća.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 043690 20 Kž od 24. augusta 2020. godine u dijelu koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 043690 20 Kž od 24. augusta 2020. godine u dijelu odluke koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Grad Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo Bihać, podnio je 22. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 K 043690 20 Kž od 24. augusta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i H.L. zatraženo je 23. jula i 30. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su u periodu od 2. augusta do 10. decembra 2021. godine dostavili tražene odgovore.

3. Od Općinskog suda i Kantonalnog suda su 22. decembra 2012. godine zatražene dopune odgovora na apelaciju, koje su ti sudovi dostavili 30. decembra 2021. godine.

4. Odgovori i dopune odgovora na apelaciju su 24. decembra 2021. i 4. januara 2022. godine otpremljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. U toku trajanja krivičnog postupka protiv H.L., po optužnici Tužilaštva broj T01 0 KTPO 0029560 19 od 20. juna 2019. godine zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav (2) u vezi sa stavom (l), sve u vezi sa članom 5. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), apelant kao oštećeni je 15. novembra 2019. godine Općinskom sudu uputio pismeni prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, koji je taj sud primio 18. novembra 2019. godine. Apelant je predložio da Općinski sud usvoji sljedeći imovinskopravni zahtjev: „Obavezuje se H.L. da oštećenom Gradu Bihaću na ime naknade štete isplati iznos od 48.944,65 KM sa zakonskom zateznom od 07.01.2009. godine do isplate.“ U obrazloženju prijedloga apelant se pozvao na odredbe čl. 185., 186., 206. i 277. Zakona o obligacionim donosima, ukazujući da imovinskopravni zahtjev u pogledu nastanka, osnova i visine štete zasniva na navodima optužnice i prijedlogu dokaza Tužilaštva. Zakonske zatezne kamate apelant je tražio od 7. januara 2009. godine kao dana isplate iznosa od 48.944,65 KM iz budžeta Općine Bihać.

7. Općinski sud je Presudom broj 18 0 K 043690 20 K od 3. marta 2020. godine, H.L. proglasio krivim za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav (2) u vezi sa stavom (1) a sve u vezi sa članom 5. KZFBiH i izrekao mu uvjetnu osudu. U izreci presude je navedeno da je H.L. preduzimanjem opisanih radnji „oštetio Općinu Bihać za iznos od 48.944,65 KM“. Na osnovu člana 212. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), Općinski sud je apelanta uputio da svoj imovinskopravni zahtjev ostvari u parničnom postupku. Obrazlažući ovaj dio presude Općinski sud je naveo da je „Pravobranilaštvo Grada Bihaća ispostavilo imovinskopravni zahtjev u iznosu od 48.944.65 K“, ali da taj sud smatra da podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov za potpuno ili djelomično presuđenje u pogledu imovinskopravnog zahtjeva.

8. Apelant je 22. maja 2020. godine izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda u dijelu koji se odnosio na imovinskopravni zahtjev.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 18 0 K 043690 20 Kž od 24. augusta 2020. godine žalbe Tužilaštva, H.L. i njegovog branioca odbio i presudu Općinskog suda od 3. marta 2020. godine potvrdio.

10. Istom presudom Kantonalni sud je žalbu apelanta uvažio i Presudu Općinskog suda broj 18 0 K 043690 19 K od 3. marta 2020. godine preinačio u odluci o imovinskopravnom zahtjevu, tako da je H.L. obavezan da apelantu „na ime naknade štete isplati iznos od 48.944,65 KM u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude“. U preostalom dijelu „prvostepena presuda je ostala neizmijenjena“.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je oštećeni „žalbu izjavio zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu sa prijedlogom da taj sud kao drugostepeni žalbu uvaži, prvostepenu presudu preinači u dijelu koji se odnosi na odluku o imovinskopravnom zahtjevu i usvoji - dosudi postavljeni imovinskopravni zahtjev u cijelosti“.

12. Kantonalni sud je naveo da je prilikom ispitivanja žalbe oštećenog imao u vidu odredbe člana 212. stav (3) ZKP FBiH, na koje se pravilno pozvao i oštećeni u žalbi, te istakao da tim odredbama nije data diskreciona mogućnost sudu da ocijeni da li će dosuditi imovinskopravni zahtjev, već da to mora učiniti u svakoj situaciji kada podaci krivičnog postupka pružaju pouzdan osnov za presuđenje. Kantonalni sud je ocijenio da je provedenim dokazima utvrđeno da je H.L. počinjenjem krivičnog djela prouzrokovao štetu apelantu u iznosu od 48.944,65 KM. S obzirom na izneseno, „kao i na činjenicu da je apelant postavio imovinskopravni zahtjev u tom iznosu“, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud bio u obavezi dosuditi ga, a ne apelanta uputiti na parnični postupak.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je iz stanja spisa predmeta očito da Kantonalni sud nije u cijelosti postupio po njegovom prijedlogu za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva broj K.4/19 od 15. novembra 2019. godine, koji je dostavljen prvostepenom sudu 18. novembra 2019. godine, niti je u cijelosti postupio po prijedlogu žalbe apelanta od 21. maja 2020. godine. Apelant pojašnjava da je u prijedlogu za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva predložio prvostepenom sudu da mu H.L. na ime naknade štete isplati iznos od 48.944,65 KM ali sa zakonskom zateznom kamatom od 7. januara 2009. godine pa do isplate. Međutim, prema razlozima na koje se Kantonalni sud pozvao na strani 10. stav 3. red 25. obrazloženja osporene odluke očito je da je taj sud pogrešno zaključio da je apelant kao oštećeni imovinskopravni zahtjev postavio samo u iznosu glavnog potraživanja od 48.944,65 KM, a ne i iznosa zakonske zatezne kamate. Time je Kantonalni sud samo djelimično uvažio prijedlog apelanta za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva, jer nije odlučio o pravu apelanta na isplatu zakonske zatezne kamate, niti je dao adekvatno obrazloženje za takvu odluku, što je povreda odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kako Kantonalni sud nije tako postupio, osporena odluka nema razloga u pogledu prava apelanta na isplatu zakonske zatezne kamate, niti je sud ovu odlučnu činjenicu uopće utvrdio što je propust u činjeničnom stanju koji je doveo do povrede materijalnog prava u smislu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, te povrede člana II/3.k) Ustava BiH koji garantira pravo apelanta na imovinu u smislu dosuđenog iznosa zakonske zatezne kamate kao prihoda budžeta Grada Bihaća.

II.Odgovor na apelaciju

14. Općinski sud je naveo da je u provedenom postupku dao razloge u pogledu svih odlučnih činjenica koje su bile značajne za odluku o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog, u smislu odredbe člana 212. stav (3) ZKPFBiH. U dopuni odgovora na apelaciju Općinski sud je naveo da je 18. novembra 2019. godine oštećeni u spis krivičnog predmeta broj 18 0 K 043690 19 K dostavio podnesak broj K-4/19 od 15. novembra 2019. godine u kojem je istaknut imovinskopravni zahtjev prema optuženom H.L. na način da se „optuženi obaveže da oštećenom Gradu Bihaću, na ime naknade štete, isplati iznos od 48.944,65 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 07.01.2009.godine, pa do isplate“. Osim toga, Općinski sud je istakao da oštećeni „u toku postupka, nakon dostavljanja navedenog podneska nije ponovo precizirao, niti je mijenjao prvobitno postavljeni imovinskopravni zahtjev“, te da je u prilogu odgovora dostavio primjerak podneska oštećenog broj K-4/19 od 15. novembra 2019. godine.

15. Kantonalni sud je odgovorio da apelaciju smatra neosnovanom jer je apelantu omogućio pristup sudu na način da je o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu „u cijelosti odlučio i sud se kretao u granicama postavljenog zahtjeva“. U dopuni odgovora na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je, odlučujući po žalbama kantonalnog tužioca, H.L., njegova branioca i oštećenog, žalbu oštećenog uvažio „na način što je preinačio Presudu Općinskog suda broj 18 0 K 043690 19 K od 3. marta 2020. godine, te obavezao optuženog H.L. da oštećenom na ime naknade štete isplati iznos od 48.944.65 KM, a sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude. U stavu 2. izreke presude tog suda kao drugostepenog navedeno je da „u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.“ Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, iz činjeničnog opisa izreke presude Kantonalnog suda proizlazi da se sud izjasnio u kom dijelu su žalbe osnovane-neosnovane, pa tako i žalba oštećenog kao apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke dao osvrt na sve žalbene navode, pa tako i u pogledu žalbe apelanta.

16. Tužilaštvo se u svom odgovoru nije posebno osvrtalo na navode ove apelacije.

17. H.L. je odgovorio da su navodi apelanta neosnovani jer je osporenom Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 K 043690 20 Kž od 24. augusta 2020. godine „u potpunosti udovoljeno imovinskopravnom zahtjevu apelanta, na način kako je i opredijeljen do završetka glavnog pretresa“. Zatim je ukazao i da u apelant svoja eventualna potraživanja može ostvarivati u parničnom postupku.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 21. stav 1. tačka h) Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

h) oštećeni je lice kojem je lično ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo, Član 207.

Predmet imovinskopravnog zahtjeva (1) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao zbog počinjenja krivičnog djela raspraviće se na prijedlog ovlaštenog lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak.

(2) Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na nadoknadu štete, povrat stvari ili poništavanje određenog pravnog posla.

Član 208. stav (1) Podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva (1) Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku može da podnese lice koje je ovlašteno da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.

Član 209. st. (1), (2) i (3) Postupak za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva (1) Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku podnosi se "tužitelju, odnosno" sudu.

(2) Prijedlog se može podnijeti najkasnije do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije pred sudom.

(3) Lice ovlašteno na podnošenje prijedloga dužno je da određeno označi svoj zahtjev i da podnese dokaze.

Član 212. stav (3) Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (3) U presudi kojom optuženog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u potpunosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u potpunosti može da ostvaruje u parničnom postupku.

Član 308. st. (1) i (4) Subjekti žalbe (1) Žalbu mogu podnijeti stranke, branilac i oštećeni.

(4) Oštećeni može da pobija presudu samo zbog odluke suda o troškovima krivičnog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 K 043690 20 Kž od 24. augusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. septembra 2020. godine a apelacija je podnesena 22. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant tvrdi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Budući da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Prije razmatranja apelacionih navoda Ustavni sud konstatira da je apelant, kao dokaz apelacionih navoda, u prilogu apelacije dostavio kopiju podneska broj K.4/19 od 15. novembra 2019. godine (na kojem podnesku se nalazi prezentat prijemnog pečata Tužilaštva) i povratnicu Općinskog suda iz koje proizlazi da je podnesak broj K.4/19 taj sud primio 18. novembra 2019. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz presuda Općinskog suda i Kantonalnog suda nije vidljivo kako je zaista glasio postavljeni imovinskopravni zahtjev, budući da je u presudama naveden samo iznos „glavnog“ zahtjeva, tj. iznos od 48.944,65 KM, niti je navedeno kada je postavljen. Zatim, naveo je da je apelant u apelaciji naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer redovni sud nije odlučio o cjelokupnom imovinskopravnom zahtjevu o čemu je dostavio dokaz, dok se Općinski sud, Kantonalni sud niti Tužilaštvo u dostavljenim odgovorima o tome nisu precizno izjasnili. Dakle, iz navoda apelacije je proizlazilo da je apelant postavio imovinskopravni zahtjev kao u dostavljenom podnesku broj K.4/19 od 15. novembra 2019. godine, dok to iz presuda redovnih sudova nije eksplicitno vidljivo. Stoga je Ustavni sud od Općinskog suda i Kantonalnog suda zatražio precizne odgovore na navode apelanta vezane za postavljeni imovinskopravni zahtjev (kako je glasio, kada je postavljen, te da li je mijenjan ili preciziran u toku postupka) o čemu su se pozvani izjasnili (vidi odgovore ne apelaciju).

27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava konačnu odluku redovnog suda donesenu u krivičnom postupku koji je vođen protiv H.L. i to u dijelu koji se odnosio na njegov imovinskopravni zahtjev. Ustavni sud podsjeća da je osnovni predmet krivičnog postupka utvrđivanje postojanja krivičnog djela i krivnje optužene osobe i odlučivanje o izricanju krivičnopravne sankcije, ali da redovni sud u istom postupku može raspravljati i o sporednom predmetu, to jest imovinskopravnom zahtjevu oštećenog. Oštećeni, kojem je počinjenim krivičnim djelom nanijeta šteta, ima mogućnost da sudu koji vodi krivični postupak podnese imovinskopravni zahtjev umjesto da u parničnom postupku podnosi tužbu i vodi parnični postupak. Imovinskopravni zahtjev je najčešće vezan za građanskopravno potraživanje naknade štete koja je oštećenom prouzrokovana upravo počinjenjem krivičnog djela povodom kojeg se vodi krivični postupak. Dakle, odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u krivičnom postupku predstavlja rješavanje građanske stvari istovremeno sa krivičnom stvari, te se u tom dijelu radi o adhezionom postupku. Postupanje suda koji vodi krivični postupak povodom prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva reguliran je odredbama krivičnog procesnog prava, u konkretnom slučaju ZKPFBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je u postupku u kojem je donesena osporena odluka, pored odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv H.L., istodobno odlučivano i o građanskom pravu apelanta koje se odnosi na njegov zahtjev za naknadu štete. Stoga, apelant kao oštećeni u predmetnom krivičnom postupku uživa procesne garancije obuhvaćene pravom na pravično suđenje s obzirom da je imovinskopravni zahtjev postavljen na jasan i određen način. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je predmetni krivični postupak, u dijelu koji se odnosio na odlučivanje o apelantovom imovinskopravnom zahtjevu, bio pravičan na način kako to predviđa član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Dakle, apelant problematizira način na koji je Kantonalni sud u osporenoj odluci primijenio procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

29. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“).

30. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

31. Prije razmatranja apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da su u KZFBiH u Glavi XVII navedeni propisi kojima je regulirana materija vezana za imovinskopravni zahtjev. Tako je članom 207. (predmet imovinskopravnog zahtjeva) propisano da „(1) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao zbog počinjenja krivičnog djela raspraviće se na prijedlog ovlaštenog lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak”, te da „(2) Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na nadoknadu štete, povrat stvari ili poništavanje određenog pravnog posla”. Članom 208. stav (1) je propisano da „Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku može da podnese lice koje je ovlašteno da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku” a članom 209. stav (1) je propisano da „Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku podnosi se tužitelju, odnosno sudu“, dok je stavom (2) propisano da se „Prijedlog može podnijeti najkasnije do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije pred sudom”.

32. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 212. stav (3) ZKPFBiH propisano: „U presudi kojom optuženog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u potpunosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u potpunosti može da ostvaruje u parničnom postupku.” Dakle, iz citiranih odredaba proizlazi da sud prilikom odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu može donijeti nekoliko odluka, i to: 1) u presudi kojom optuženog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak, 2) ukoliko podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može ostvariti u parničnom postupku, te 3) kada donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi krivični postupak, uputit će oštećenog da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.

33. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant, koji je nesporno imao svojstvo oštećenog u predmetnom krivičnom postupku (član 207. ZKP FBiH), smatrao da je zbog postupanja tada optuženog H.L. i preduzimanja radnji krivičnog djela za koje je H.L. optužen i osuđen njemu prouzrokovana materijalna šteta u iznosu od 48.944,65 KM koji je isplaćen 7. januara 2009. godine sa računa njegovog pravnog prednika. Zatim, zapaža da je apelant u skladu sa odredbama člana 208. stav (1) ZKPFBiH Općinskom sudu podnio prijedlog da se usvoji njegov imovinskopravni zahtjev koji je taj sud odbio i apelanta uputio da ga ostvari u parničnom postupku. Općinski sud je u presudi naveo da podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov za „potpuno ili djelomično“ presuđenje apelantovog imovinskopravnog zahtjeva. Nasuprot tome, Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, zaključio suprotno, te je usvojio apelantov imovinskopravni zahtjev na način da je H.L. obavezan da oštećenom „na ime naknade štete isplati iznos od 48.944,65 KM u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude“. Dakle, Kantonalni sud je usvojio apelantov imovinskopravni zahtjev u dijelu koji se ticao glavnog potraživanja. Međutim, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u obrazloženju presude, uzimajući u obzir odredbe člana 212. stav (3) ZKPFBiH, nije odgovorio na koji način je odlučio o dijelu apelantovog imovinskopravnog zahtjeva koji se ticao zateznih kamata. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je u odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud naveo da je „odlučio o cjelokupnom imovinskopravnom zahtjevu“, a nasuprot tome, u dopuni odgovora je naveo da je „u stavu 2. izreke presude Kantonalnog suda kao drugostepenog, navedeno da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena“. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda ne proizlazi da je taj sud uopće uzeo u obzir cjelokupan apelantov imovinskopravni zahtjev (vidi činjenični dio ove odluke). Dakle, budući da je apelant postavio imovinskopravni zahtjev i za zatezne kamate, a da Kantonalni sud za taj dio imovinskopravnog zahtjeva nije naveo da ga je usvojio ili odbio, u cjelini ili djelimično, niti je zatezne kamate uopće spomenuo, niti je apelanta eksplicitno uputio na parnični postupak, Ustavni sud smatra da je na taj način Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 212. stav (3) ZKPFBiH. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog toga što nije odlučio o cjelokupnom imovinskopravnom zahtjevu apelanta, Kantonalni sud povrijedio prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

34. Konačno, Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak da ocjenjuje osnovanost apelantovog cjelokupnog imovinskopravnog zahtjeva. Odgovor na to pitanje je zadatak redovnog suda. Zadatak Ustavnog suda je i u ovoj konkretnoj odluci bio da odgovori na pitanje da li je ili nije došlo do povrede Ustavom garantiranih prava apelanta.

Pravo na imovinu

35. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud očigledno proizvoljno primijenio odredbe člana 212. stav (3) ZKPFBiH zbog toga što nije odlučio o cjelokupnom imovinskopravnom zahtjevu apelanta, te da je na taj način povrijedio ustavno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3801/20 (Grad Bihać) | Sudska praksa | Aktio