Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3787/21 (H. A.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3787/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3787/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Husein Ahmetović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Husein Ahmetović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 K 102412 21 Kž od 14. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Srebreniku broj 30 0 K 102412 19 K od 3. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Mihada Bašić advokat iz Srebrenika, podnio je 2. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 K 102412 21 Kž od 14. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 30 0 K 102412 19 K od 3. novembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 30 0 K 102412 19 K od 3. novembra 2020. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Neovlašćeno nabavljanje, držanje i prodaja oružja i bitnih dijelova za oružje iz člana 72. stav (1) Zakona o oružju i municiji, pa mu je taj sud za navedeno krivično djelo, uz primjenu čl. 7., 42. i 49., te člana 60. stav (2) i člana 62. st. (1) i (2) navedenog zakona izrekao uslovnu osudu kojom je apelantu za predmetno krivično djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Shodno odredbama člana 78. stav (2) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u vezi s članom 72. stav (2) Zakona o oružju i municiji apelantu je izrečena mjera sigurnosti, oduzimanje predmeta: dva pištolja i tri funkcionalna prazna okvira za municiju, sve kako je pobliže označeno izrekom predmetne presude. Apelant je obavezan da, shodno odredbama člana 202. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 75,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u toku dokaznog postupka, kao dokazi optužbe, saslušani svjedoci H.H. (sestra apelanta), Dž.H. (suprug apelantove sestre) i N.H. (sin apelanta), te vještak za balistička i mehanoskopska vještačenja (A.R.), kao i da su provedeni brojni materijalni dokazi (među kojima su naredba o pretresanju Općinskog suda od 17. novembra 2016. godine, izvještaj i zapisnik o pretresanju Policijske uprave Gradačac Policijske stanice Srebrenik (u daljnjem tekstu: PS Srebrenik) od 24. novembra 2016. godine, te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PS Srebrenik od 24. novembra 2016. godine). Dalje, da su kao dokazi odbrane saslušani svjedok S.A. (sin apelanta), te svjedoci koji su saslušani i kao dokazi optužbe, kao i da je sam apelant, na prijedlog svog branioca, saslušan u svojstvu svjedoka (te da je on u cijelosti potvrdio navode optužbe, da je u svojoj kući držao oružje za koje nije imao odgovarajuće dozvole). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je, uzimajući o obzir sve izvedene dokaze, a naročito iskaz apelanta dat u svojstvu svjedoka, te saglasne iskaze saslušanih svjedoka optužbe, ali i odbrane (koji su svi u cijelosti potvrdili da je apelant u svojoj kući držao oružje za koje nije imao odgovarajuće dozvole), što potvrđuju i materijalni dokazi optužbe sa datim pojašnjenjima, u radnjama apelanta našao obilježja krivičnog djela koje mu je predmetnom optužnicom stavljeno na teret. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant postupao s direktnim umišljajem, jer je znao da shodno zakonskim odredbama ne može držati oružje, uključujući i tuđe oružje, bez odgovarajuće dozvole, bio je svjestan svog djela i nastupanja zabranjene posljedice. Naime, Općinski sud je naveo da, iako su apelant i svjedoci naveli da je jedan pištolj vlasništvo Dž.H., za koji pištolj je Dž.H. posjedovao oružani list, a drugi pištolj da je vlasništvo oca apelanta, navedeno apelanta ne oslobađa krivice za krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, odredbama člana 72. stav (1) Zakona o oružju i municiji je propisano da će se kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca do dvije godine kazniti lice koje, bez važeće isprave o oružju, nabavi, drži, nosi ili proda oružje kategorije B ili bitne dijelove za oružje kategorije B. Kako je optužba u cijelosti dokazala da apelant ne posjeduje odgovarajuću dozvolu za držanje oružja navedene kategorije, što potvrđuju i materijalni dokazi izvedeni pred Općinskim sudom, to je taj sud apelanta oglasio krivim za navedeno krivično djelo.

4. Odlučujući o žalbama branioca apelanta, apelanta i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 3. novembra 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 30 0 K 102412 21 Kž od 14. jula 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori da je pretres izvršen na nezakonit način (pa da je, stoga, riječ o dokazima na kojima se presuda ne može zasnivati) jer, kako to proizlazi iz naredbe za pretresanje Općinskog suda od 17. novembra 2016. godine, te izvještaja o izvršenom pretresanju i zapisnika PS Srebrenik od 24. novembra 2016. godine, zapisnik o pretresanju od 24. novembra 2016. godine je potpisan od strane osoba čije je prisustvo obavezno, shodno odredbama člana 79. ZKP FBiH, pa, kako se radi o radnjama dokazivanja koje su poduzete na zakonit način, to se presuda može zasnivati na dokazima do kojih se došlo takvim radnjama. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da su svjedoci radnje pretresanja (A.Z. i A.M.) bili pripravnici u PS Srebrenik (pa da zbog toga nisu mogli biti svjedoci prilikom izvršavanja navedene radnje) jer je u predmetnom postupku prvostepeni sud pribavio podatke od Poreske uprave i PS Srebrenik, kojima je utvrđeno da navedena lica u vrijeme predmetnog pretresanja nisu bila uposlenici PS Srebrenik. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud uporište za svoj zaključak (da je apelant kriv za krivično djelo koje mu je predmetnom optužnicom stavljeno na teret) imao u iskazima svjedoka, u iskazu vještaka A.R., kao i u naprijed nabrojanim materijalnim dokazima. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant kritične prilike, u svojoj porodičnoj kući, čiji je vlasnik i koju koristi, neovlašćeno držao dva pištolja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao razloge zašto pištolj koji pripada suprugu apelantove sestre (te koji posjeduje dozvolu za nošenje istog) apelant nije mogao neovlašćeno držati u svojoj porodičnoj kući, dok je u odnosu na drugi pištolj naveo da za isti u službenim evidencijama Ministarstva unutrašnjih poslova nije evidentirano izdavanje dozvole za taj pištolj (niti na ime apelanta, niti na ime bilo kojeg drugog lica), te da apelant za navedene pištolje nije posjedovao odobrenje za držanje istih, a koje je držao u svojoj porodičnoj kući. Prema tome, radnjama apelanta ostvarili su se elementi krivičnog djela iz člana 72. stav (1) Zakona o oružju i municiji, pa je stoga prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne propise kada je apelanta oglasio krivim zbog navedenog krivičnog djela, te je dao razloge zašto nalazi da je apelant postupao sa umišljajem, a ne u zabludi.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je pretres izvršen na nezakonit način, te da su svjedoci radnje pretresanja (A.Z. i A.M.) pripravnici u PS Srebrenik, pa da stoga nisu mogli prisustvovati pretresanju u svojstvu svjedoka. Dalje ističe da u predmetnom postupku nije utvrđeno da je on držao sporno oružje, jer iz provedenih dokaza proizlazi da su oba pištolja vlasništvo trećih lica, pa da, imajući u vidu odredbe Zakona o stvarnim pravima (kojima je propisano da je posjednik stvari osoba koja ima faktičku vlast na stvari) nije postojala volja apelanta da vrši faktičku vlast nad sporna dva pištolja. Osim toga, apelant navodi da je bio u stvarnoj zabludi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP FBiH i Zakona o oružju i municiji, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3787/21 (H. A.) | Sudska praksa | Aktio