Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1883/20 (E. A.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1883/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1883/20, rješavajući apelaciju Edine Alić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edine Alić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 140931 17 Rsž od 11. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edina Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnijela je 1. juna 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 140931 18 Rev od 24. marta 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 140931 17 Rsž od 11. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5313/18 od 23. oktobra 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 140931 17 Rsž od 11. jula 2018. godine jer u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan revizioni postupak pred Vrhovnim sudom.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, „ŽGP Zenica“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor dostavio 15. septembra 2021. godine, a tuženi 17. septembra 2021. godine.
5. Apelantici su 23. decembra 2021. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.
6. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 140931 16 RS od 26. oktobra 2016. godine poništene su kao nezakonite Odluka o prestanku radnog odnosa broj 1-1-903 od 16. septembra 2016. godine i Odluka o odbijanju prigovora broj 1-1-1065 od 26. oktobra 2016. godine, te naloženo tuženom da u roku od 15 dana apelanticu vrati na rad na poslove na kojima je radila ili na druge odgovarajuće poslove (stav 1). Presudom je naloženo tuženom da na ime naknade plaće za period od 1. oktobra 2016. do 24. aprila 2017. godine isplati apelantici iznos preciziran u presudi (stav 2). Naloženo je tuženom da apelantici naknadi troškove postupka precizirane u presudi (stav 3), dok je odbijen dio apelanticinog tužbenog zahtjeva da joj tuženi isplati naknadu za topli obrok sa zakonskim zateznim kamatama, a sve precizirano u presudi, te zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav 4). Presudom je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka (stav 5). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantica po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme bila zaposlenica tuženog na radnom mjestu pravnika i da joj je radni odnos prestao sa 30. septembrom 2016. godine na osnovu Odluke o prestanku radnog odnosa broj 1-1-903 od 16. septembra 2016. godine. Protiv te odluke apelantica je izjavila prigovor koji je Odlukom tuženog broj 1-1-1065 od 26. oktobra 2016. godine odbijen kao neosnovan. Utvrđeno je da je apelantici Ugovor o radu otkazan iz ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga, a shodno odredbama člana 96. Zakona o radu, s obzirom na to da je uslijed loših ekonomskih rezultata i složenih uvjeta privređivanja tuženog Nadzorni odbor 9. septembra 2016. godine donio odluku o stavljanju van snage postojećeg Pravilnika o radu, te je donio novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Tim pravilnikom je, kako je utvrđeno, ukinuto radno mjesto na koje je apelantica bila raspoređena, te je predviđeno ukupno 16 radnih mjesta za 24 izvršioca. Općinski sud je obrazložio da je navedeni pravilnik tuženi donio bez prethodne konsultacije sa Sindikatom, a objavljen je na oglasnoj ploči tuženog 25. oktobra 2016. godine. Prema obrazloženju Općinskog suda, na dan kada je donio Odluku o stavljanju van snage postojećeg Pravilnika o radu i Odluku o usvajanju Pravilnika tuženi nije imao više od 30 zaposlenih, odnosno imao je, zajedno s direktorom, ukupno 27 zaposlenika, zbog čega, shodno Zakonu o radu, tuženi nije bio u obavezi da donosi pravilnik o radu. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev, osim zahtjeva za isplatu iznosa od 1.022,00 KM na ime toplog obroka, zato što tuženi nije dokazao da je otkaz ugovora o radu bio opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga u smislu odredbi člana 96. Zakona o radu, te što shodno odredbama člana 102. istog zakona nije dokazao da se od njega nije moglo osnovano očekivati da apelanticu zaposli na druge poslove ili da je prekvalificira i dokvalificira za rad na drugim poslovima. Općinski sud je istakao i da smatra da je tuženi prilikom donošenja Pravilnika povrijedio odredbe člana 118. Zakona o radu jer je prvo stavio van snage postojeći Pravilnik o radu, a zatim je bez bilo kakvih prethodnih konsultacija sa Sindikatom donio novi Pravilnik kojim je ukinuo pojedina radna mjesta i na taj način stvorio osnov za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, te da sud, iako prihvaća nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, ipak zaključuje da nije postojao nijedan opravdan razlog za otkaz ugovora o radu iz ekonomskih razloga, pa je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev.
9. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 43 0 Rs 140931 17 Rsž od 11. jula 2018. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio u st. 1, 2. i 3. tako da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Presudom je preinačen i stav 5. osporene presude tako da je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da se u ovom slučaju radi o otkazu ugovora o radu koji je reguliran odredbom člana 96. stav 1. tačka a. Zakona o radu, prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz propisani otkazni rok ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga. Stavom 2. istog člana propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalificira i dokvalificira za rad na drugim poslovima.
10. Iz sadržaja odredbe člana 102. Zakona o radu, kako je obrazložio Kantonalni sud, proizlazi da je na tuženom kao poslodavcu bio teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz u smislu člana 96. stav 1. tačka a. istog zakona. Prema stavu Kantonalnog suda, opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, u smislu odredbe člana 96. stav 1. tač. a. i b. Zakona o radu postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomičnijeg i racionalnijeg poslovanja izvrši reorganizaciju rada tako da ukine određena radna mjesta. Prema obrazloženju tog suda, autonomno je pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima. Samim ukidanjem radnog mjesta pravnika, na koje je apelantica bila raspoređena, prema mišljenju tog suda, prestala je potreba za apelanticinim radom, pa joj je tuženi otkazao ugovor o radu. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Kantonalni sud, tuženi je u odluci o odbijanju prigovora na odluku o otkazu ugovora o radu naveo da ne postoji mogućnost da se apelantica dokvalificira ili prekvalificira za rad na nekim drugim poslovima, te da prvostepeni sud pogrešno smatra da teret dokazivanja te činjenice leži na tuženom. Kantonalni sud je obrazložio da primjenom pravila o teretu dokazivanja istinitost određene tvrdnje dokazuje, u pravilu, onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje pa je, stoga, apelantica bila u obavezi dokazati da je odluka tuženog donesena protivno odredbama Zakona o radu. Obrazloženo je da je s obzirom na navedeno apelantica bila u obavezi dokazati da postoje mogućnosti koji se tiču raspolaganja tuženog s odgovarajućim radnim mjestom na kojem bi apelantica mogla raditi uz dodatno osposobljavanje za rad ili prekvalifikacijom. Budući da apelantica primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), navedeno nije dokazala jer nije navela niti jedno određeno slobodno radno mjesto na koje ju je tuženi mogao rasporediti, odnosno prekvalificirati, proizlazi da tuženi nije morao dokazivati negativnu činjenicu da apelanticu nije mogao zaposliti na drugim poslovima, odnosno da je nije mogao obrazovati i osposobiti ili prekvalificirati i dokvalificirati za rad na drugim poslovima.
11. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pogrešan je zaključak prvostepenog suda i da je tuženi prilikom donošenja predmetnog pravilnika bio u obavezi da ispoštuje odredbe člana 118. Zakona o radu. Kako je obrazloženo, navedenom odredbom je propisano da poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika donosi i objavljuje pravilnik o radu kojim se uređuju plaće, organizacija rada, sistematizacija radnih mjesta, posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa i druga pitanja značajna za rad radnika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. O donošenju pravilnika o radu poslodavac se obavezno konsultira sa sindikatom odnosno vijećem zaposlenika ukoliko su formirani. Navedeno je da se pravilnik objavljuje na oglasnoj ploči poslodavca, a da stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja, kao i da sindikat, odnosno vijeće zaposlenika, može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe proglasi nevažećim. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da kako među strankama nije ni bilo sporno da tuženi na dan 9. septembra 2016. godine nije zapošljavao više od 30 radnika, te da tog dana tuženi nije ni donio Pravilnik o radu nego Pravilnik, proizlazi da nije ni postojala njegova obaveza da pod uvjetima koje propisuje član 118. Zakona o radu donese i objavi pravilnik o radu. Konačno, iako je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke jer ga je ocijenio kao jasan, detaljan, stručan i objektivan, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud na osnovu takvog nalaza i mišljenja ipak pogrešno zaključuje da „nije postojao nikakav opravdan razlog ni za otkaz ugovora iz ekonomskih razloga”. Prema stavu Kantonalnog suda, iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke upravo proizlazi da je ekonomsko stanje tuženog loše i da je to stanje dovelo do prestanka potrebe za obavljanjem posla koji je apelantica obavljala, jer je u nalazu i mišljenju navedeno da je 30. septembra 2016. godine tuženi bio u finansijskim problemima zato što nije ostvarivao dovoljno prihoda potrebnih za pokrivanje svih troškova poslovanja. Kantonalni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je tuženi unazad tri godine bio prezadužen, odnosno na dane 31. decembra 2014. godine, 31. decembra 2015. godine i 31. decembra 2016. godine. Kantonalni sud je istakao da se, osim toga, žalbom osnovano ukazuje da loše ekonomsko stanje tuženog proizlazi i iz materijalnih dokaza tuženog, u koje je prvostepeni sud izvršio uvid i koje je cijenio prilikom donošenja prvostepene presude, a to su, pored ostalih, bilansi stanja i bilansi uspjeha od 2013. do 2017. godine, sa finansijskim izvještajima, prijedlozi za otvaranje stečajnog postupka nad tuženim, te izvještaj vještaka od 26. augusta 2016. godine.
12. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 43 0 Rs 140931 18 Rev od 24. marta 2020. godine reviziju odbacio, te odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da prema noveliranoj odredbi člana 237. stav 2. ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Navedena izmijenjena zakonska odredba, kako je obrazloženo, primjenjuje se na osnovu odredbe člana 106. stav I. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP u postupcima u kojima do dana stupanja na snagu tog zakona (31. decembra 2015. godine) ne bude donesena prvostepena odluka, a s obzirom na to da je u predmetnoj pravnoj stvari prvostepena odluka donesena 26. oktobra 2016. godine. Vrhovni sud je dalje obrazložio da se tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju odnosi na nenovčano i novčano potraživanje – poništenje odluka i isplatu, te je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude (član 237. stav 2. ZPP). Vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude, kako je obrazloženo, iznosi 4.226,88 KM, pa kako ovaj iznos ne prelazi vrijednosni kriterij od 30.000,00 KM iz člana 237. stav 2. ZPP za dopustivost revizije, to revizija kao vanredan pravni lijek po osnovu ove odredbe nije dopuštena. Navedeno je i da je odredbom člana 237. stav 3. ZPP propisano da izuzetno Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Prema odredbi stava 4. navedenog člana, u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. tog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U takvom slučaju, kako je obrazloženo, prema odredbi stava 5. istog člana, stranka u reviziji treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela izuzetnu reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava, koje se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
13. Vrhovni sud je obrazložio da da bi se moglo pristupiti ocjeni da li je riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i u vezi s tim dopuštenosti revizije, potrebno je da podnesena revizija kumulativno ispunjava pretpostavke propisane odredbom člana 237. stav 5. ZPP, pa izostanak u reviziji bilo koje od tih pretpostavki čini reviziju nedopuštenom i revizioni sud ne može ispitivati njenu osnovanost. U vezi s tim je istaknuto da je apelantica izjavljenu reviziju sastavila kao redovnu reviziju podnesenu iz razloga predviđenih odredbom člana 240. stav 1. ZPP. Obrazloženo je da iako apelantica predlaže da taj sud dopusti reviziju pozivanjem na odredbu člana 237. stav 3. ZPP konkretna revizija ne sadrži naznaku pravnog pitanja od čijeg rješenja zavisi odluka o sporu, a koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti ostale elemente koje je, prema odredbama člana 237. stav 3. u vezi sa st. 4. i 5. ZPP revident dužan navesti u izuzetnoj reviziji. Vrhovni sud je zaključio da je s obzirom na navedeno, reviziju na osnovu odredbe člana 247. stav 4. ZPP valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, te je donio odluku kao u dispozitivu. IV.Apelacija
I. Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je Vrhovni sud postupio suprotno svojoj praksi i da je trebao usvojiti njenu reviziju s obzirom na to da se u predmetima kakav je njen (utvrđivanju ništavosti odluka) ne može odrediti vrijednost spora, zbog čega njena revizija nije ni mogla biti odbačena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa. Navodi da je Vrhovni sud postupio suprotno svojoj praksi jer je Rješenjem broj 39 0 RS 032346 15 Rev od 6. novembra 2015. godine dopustio reviziju i rješavanje u meritumu u tom predmetu u kojem se rješavalo pitanje poništenja otkaza u govora o radu i naknade plaće u iznosu od 3.700,00 KM, zbog čega smatra da je i u njenom slučaju trebalo dozvoliti reviziju i rješavati je u meritumu. Također, navodi i da nije bilo osnova za donošenje spornih odluka s obzirom na to da je novi Pravilnik stupio na snagu nakon što su odluke donesene. Apelantica navodi i da tuženi ničim nije dokazao da je prestala potreba za postojanjem njenog radnog mjesta, a posebno jer je angažirao advokata da radi pravne poslove. Sve ovo iako je odredbama člana 102. Zakona o radu jasno propisano da je na poslodavcu teret dokazivanja opravdanost otkaza ugovora o radu, te da iz osporene presude proizlazi da je apelantica mogla birati radno mjesto, odnosno koje je poslove kod tuženog mogla obavljati. S obzirom na to da je u osporenoj presudi zaključeno da apelantica nije dokazala da postoje odgovarajuća radna mjesta. Odluke tuženog su nezakonite i zbog toga jer njihovom donošenju nije prethodila konsultacija sa Sindikatom. Zaključak Kantonalnog suda o ekonomskim i finansijskim problemima u potpunoj je suprotnosti s nalazom vještaka koji je utvrdio da je tuženi dobro poslovao.
II. Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud je ponovio sadržaj svoje presude, te naveo da u postupku pred tim i pred Vrhovnim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.
16. Tuženi je naveo da su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom, te je prezentirao i predmete drugih tužilaca koji su protiv njega vođeni i koji su imali istovjetan ishod kao i apelanticin predmet. Istaknuto je i da je tuženi jasno dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu i apelantici i tužiocima u ostalim predmetima, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka Ustavnog suda FBiH i 31/20 – odluka Ustavnog suda FBiH) relevantne odredbe glase:
Otkaz ugovora o radu Član 96. st. 1. i 2.
(1) Poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ako: a. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili b. radnik nije mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
(2) Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana, ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima.
Teret dokazivanja Član 102.
U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu člana 96. stav 1. tač. a. b. i člana 97. st.1. i 2. ovog zakona.
Program zbrinjavanja viška radnika Član 109.
Poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu najmanje petorici radnika, dužan je da se konsultira sa vijećem zaposlenika i sindikatom.
Obaveza donošenja pravilnika o radu Član 118.
(1) Poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada, sistematizacija radnih mjesta, posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa i druga pitanja značajna za radnika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
(2) O donošenju pravilnika o radu poslodavac se obavezno konsultira sa sindikatom odnosno vijećem zaposlenika ukoliko su formirani.
(3) Pravilnik iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli poslodavca, a stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja.
(4) Sindikat odnosno vijeće zaposlenika može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim.
Pravo formiranja Vijeća zaposlenika Član 119.
(1) Radnici kod poslodavca koji zapošljava najmanje 30 radnika, imaju pravo da formiraju vijeće zaposlenika, koje će ih zastupati kod poslodavca u zaštiti njihovih prava i interesa.
(2) Ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja koja se odnose na ovlaštenja vijeća zaposlenika, u skladu sa zakonom
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 140931 18 Rev od 24. marta 2020. godine kojim je njena revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 140931 17 Rsž od 11. jula 2018. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelanticine navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 5313/18 od 23. oktobra 2018. godine koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelantici 23. augusta 2018. godine, a da je apelacija broj AP 5313/18 podnesena 17. septembra 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanja prava koja proistječu iz radnog odnosa, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je taj sud proizvoljno primijenio pravo. Apelantica smatra i da je Vrhovni sud pogrešno primijenio pravo kada je odbacio njenu reviziju. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
29. Ustavni sud ukazuje da iz relevantnih zakonskih odredbi proizlazi da, suprotno apelanticinim navodima, tuženi kao poslodavac koji je zapošljavao manje od 30 radnika, nije bio u obavezi da, shodno odredbama čl. 109, 118. i 119. Zakona o radu, donese pravilnik o radu (već je tuženi donio novi Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta kojim je ukinuto apelanticino radno mjesto), niti da formira vijeće zaposlenika, niti da se konsultira sa sindikatom ili vijećem zaposlenika oko tih pitanja. Osim toga, iz činjenica predmeta proizlazi da je, kako je to i obrazložio Kantonalni sud, tuženi dokazao da je shodno odredbama člana 96. Zakona o radu postojala opravdana potreba za smanjenjem broja radnika jer je tuženi poslovao s gubitkom nekoliko godina, a što je u toku postupka i utvrđeno ne samo na osnovu dokaza koje je proveo tuženi već i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka. Pored toga, a također suprotno apelanticinim navodima, nesporno je da je apelantica, shodno odredbama čl. 7. i 8. ZPP, bila obavezna dokazati da postoje radna mjesta na koja bi mogla biti raspoređena jer je, kako je već rečeno, tuženi tvrdio da postoji opravdana potreba za otkazivanjem ugovora o radu iz ekonomskih i finansijskih razloga. Pri tome, činjenica da je tuženi nakon ukidanja apelanticinog radnog mjesta angažirao advokata, dakle vanjskog saradnika, da za njega obavlja stručne pravne poslove zapravo dokazuje tvrdnju tuženog da nije postojala potreba za stalno zaposlenim pravnikom. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani.
30. Ustavni sud, osim toga, ukazuje i da su neosnovani apelanticini navodi da je Vrhovni sud trebao prihvatiti njenu reviziju i da je njenim odbacivanjem odstupio od svoje dotadašnje prakse, a posebno iz razloga što njen zahtjev za utvrđivanje nezakonitosti odluka nema procjenljivu vrijednost. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, suprotno apelanticinom shvaćanju, apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi nezakonitost spornih odluka i da joj se dosudi naknada plaća, ne može posmatrati kao dva odvojena tužbena zahtjeva, te da se kao vrijednost spora u ovom slučaju, kako je to i obrazloženo, uzimala vrijednost novčanog potraživanja, a koje je po svojoj visini daleko ispod propisanog cenzusa za izjavljivanje revizije. Također, kako je to i obrazložio Vrhovni sud, iz činjenica predmeta proizlazi da apelantica nije svojim revizionim navodima ukazala na potrebu vanrednog odlučivanja o reviziji radi stvaranja ili osiguravanja prakse u predmetima kao što je bio apelanticin. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da se apelantica poziva na rješenje Vrhovnog suda precizirano u prethodnim tačkama ove odluke, ali da ga nije dostavila, niti je apelacionim navodima učinila vjerovatnim da se radi o istovrsnom pravnom i činjeničnom pitanju kao u njenom slučaju, koji je različito riješen od strane Vrhovnog suda.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu na način da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su odluke kojim joj je otkazan ugovor o radu nezakonite i da je tuženi vrati na posao i isplati naknade koje proistječu iz radnog odnosa, a u situaciji kada je tuženi shodno odredbama člana 96. Zakona o radu dokazao da je iz ekonomskih i finansijskih razloga opravdano otkazivanje ugovora o radu, te kada apelantica nije dokazala da kod tuženog postoji radno mjesto na koje bi mogla biti raspoređena, kao i kada tuženi koji nema 30 i više zaposlenih zbog toga, shodno odredbama čl. 109, 118. i 119. Zakona o radu, nije bio u obavezi da donese pravilnik o radu, da formira vijeće zaposlenika i da se o svim navedenim pitanjima konsultira sa sindikatom ili vijećem zaposlenika.
34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić