Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4418/20 (M. O.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Invalid
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4418/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4418/20, rješavajući apelaciju Muniba Obradovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Muniba Obradovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005267 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Munibu Obradoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Muniba Obradovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005267 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Munib Obradović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 7. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005267 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 5. i 6. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 14. listopada 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 23. prosinca 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku.

5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara broj UP-I-09- 43-1385/06 od 7. kolovoza 2006. godine, na koje je dana suglasnost Uprave za pitanja branitelja Mostar Hercegovačko-neretvanskog kantona od 28. studenog 2006. godine, u skladu sa Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja), apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida IV. skupine sa 80% vojnog invaliditeta i pravo na osobnu invalidninu, počev od 1. svibnja 2006. godine pa dok postoje Zakonom o pravima branitelja propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

Osporeni postupak

8. Federalno ministarstvo, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, donijelo je Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-4640/14 od 7. travnja 2015. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 7. kolovoza 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida X. skupine sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u Oružanim snagama Armije RBiH, te kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 41,87 KM i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja. Istim rješenjem određeno je da apelantu priznata prava pripadaju od 7. travnja 2015. godine i traju dok postoje Zakonom o pravima branitelja propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005267 15 U od 30. studenog 2017. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Federalnog ministarstva od 7. travnja 2015. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-4640/14-1 od 7. kolovoza 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 7. kolovoza 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida X. skupine sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo vršenjem vojne dužnosti u Oružanim snagama i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 42,50 KM i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja. Istim rješenjem određeno je da apelantu priznata prava pripadaju od 7. kolovoza 2019. godine i traju dok postoje Zakonom o pravima branitelja propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

11. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet osobne invalidnine liječničkoj komisiji kantonalnog odjela Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja statusa ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja, koja je nalazom i mišljenjem od 17. prosinca 2014. godine utvrdila da postotak apelantovog invaliditeta iznosi 20% X. skupine trajno. Dalje, Federalno ministarstvo je navelo da je, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 30. studenog 2017. godine, kompletan spis dostavilo nadležnoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje koja je donijela novi nalaz i mišljenje od 25. rujna 2018. godine kojim je utvrđen postotak apelantovog invaliditeta u visini od 20% X. skupine. Zatim, navedeno je da je apelant, u skladu sa člankom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija, uložio prigovor na nalaz i mišljenje liječničke komisije od 25. rujna 2018. godine. Nadalje, navedeno je da je liječnička komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) po prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 27. studenog 2018. godine kojim je potvrđen postotak apelantovog invaliditeta u visini od 20%, te da je na nalaz stavljena klauzula da je konačan. S tim u vezi, istaknuto je da su nalaz i mišljenje dani na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju, kao i na temelju neposrednog pregleda apelanta koji se odazvao na poziv liječničke komisije za pregled, te je na taj način sudjelovao u postupku utvrđivanja postotka invaliditeta. Federalno ministarstvo je ukazalo na odredbe članka 3. Zakona o pravima branitelja kojima je propisano da je ratni vojni invalid lice koje je, vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona, zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je navelo da je ocjena apelantovog vojnog invaliditeta dana u skladu sa odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta sa Listom postotaka. Također, navedeno je da su nalaz i mišljenje od 27. studenog 2018. godine potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te da sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Federalno ministarstvo je ukazalo da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za dalje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Dakle, istaknuto je da u ponovnom postupku nije došlo do izmjene činjeničnog stanja u odnosu na poništeno rješenje od 7. travnja 2015. godine.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 005267 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva od 7. kolovoza 2019. godine.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, nakon što je po apelantovom prijedlogu zakazana javna rasprava za 13. listopad 2020. godine, apelant je podneskom od 28. rujna 2020. godine predložio da se zakazana javna rasprava „tretira kao ročište o nejavnom rješavanju“. Vrhovni sud je citirao sadržaj članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, te s tim u vezi naveo da, u smislu ove zakonske odredbe, ne postoji „ročište o nejavnom rješavanju“, kako je to apelant predložio u podnesku, već pored javne rasprave, čije održavanje, u skladu sa člankom 28. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, stranke mogu zatražiti samo u tužbi ili odgovoru na tužbu, postoji nejavno rješavanje, a što je slučaj u konkretnom predmetu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je nadležna liječnička komisija, kao stručni organ u predmetnoj oblasti, suprotno apelantovim navodima, u konačnom nalazu i mišljenju od 27. studenog 2018. godine, koji je suglasan sa nalazom i mišljenjem od 25. rujna 2018. godine, dala potpune i jasne razloge vezano za izmjenu nalaza i mišljenja revizione liječničke komisije i novu ocjenu apelantovog invaliditeta, sve u skladu sa čl. 8. i 13.a st. 2. i 5. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja. Također, navedeno je da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na temelju konačnog nalaza i mišljenja, primjenom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, ukinulo konačno rješenje Službe i upravnu stvar riješilo u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja. Vrhovni sud je ukazao da je nadležna liječnička komisija detaljno obrazložila iz kojih razloga postojeća izvorna medicinska dokumentacija ne opravdava primjenu toč. 201.b i 234.č Liste (po kojim točkama je apelantov invaliditet ocijenjen u ranijem postupku od revizione liječničke komisije), pa su neutemeljeni apelantovi navodi da je Federalno ministarstvo pogrešno utvrdilo činjenično stanje u pogledu ukupnog postotka apelantovog vojnog invaliditeta.

14. Vrhovni sud je ukazao da je bez značaja apelantov navod da je Zakon o provođenju kontrole neustavan iz razloga što je osporeno rješenje doneseno primjenom odredaba za koje tako nešto nije utvrđeno. Vrhovni sud je naveo da je pravom ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje liječničke komisije apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Dalje, ukazano je da je apelant neposredno pregledan od liječničke komisije, kojom prilikom je mogao da istakne sve ono što je smatrao bitnim za ocjenu njegovog invaliditeta, te da priloži dokaze, tako da nije došlo do povrede Zakona o upravnom postupku na apelantovu štetu. Zatim, ukazano je da se, prema članku 23. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja, nalaz i mišljenje dostavlja stranci uz rješenje, s tim što se protiv nalaza i mišljenja ne može izjaviti pravni lijek (može se izjaviti protiv upravnog akta koji je donesen na temelju nalaza i mišljenja), izuzev nalaza i mišljenja iz članka 23.a istog pravilnika, protiv kojeg se može uložiti prigovor. Vrhovni sud je naveo da je apelant iskoristio svoje pravo, odnosno uložio prigovor na nalaz i mišljenje od 25. rujna 2018. godine i podnio tužbu protiv rješenja koje je doneseno na temelju nalaza i mišljenja liječničke komisije od 27. studenog 2018. godine). S tim u vezi navodi da nisu utemeljeni apelantovi navodi da mu nije omogućeno sudjelovanje u provedenom postupku prije donošenja osporenog rješenja Federalnog ministarstva. Također, navodi da je apelant neutemeljeno prigovorio da u konkretnom slučaju nisu primijenjene odredbe novog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija po Zakonu o pravima branitelja iz razloga što mu je na temelju navedenog propisa omogućeno izjavljivanje prigovora na nalaz i mišljenje od 25. rujna 2018. godine. Vrhovni sud je ukazao da se nije mogao prihvatiti apelantov prijedlog iz tužbe (što je predlagao i u prigovoru) da se izvrši vještačenje ovlaštenog vještaka medicinske struke. Naime, navedeno je da, prema odredbama članka 4. stavak 1. točka b) Zakona o provođenju kontrole i članka 2. stavak 1. točka 5. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja, nalaz i mišljenje na temelju kojeg se provodi kontrola zakonitosti korištenja ostvarenih prava daje isključivo liječnička komisija Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u postupku provođenja Zakona o provođenju kontrole. Vrhovni sud je ukazao da paušalni tužbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

16. Apelant je naveo da su nalazi i mišljenja liječničkih komisija doneseni primjenom članka 45. Zakona o pravima branitelja koji je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U 18/13 od 3. srpnja 2014. godine proglašen neustavnim. Apelant je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istom osnovu kao i apelantu, a u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Dalje, navedeno je da je Federalno ministarstvo pobijano rješenje donijelo pozivajući se u uvodu rješenja na odredbu koja nije na pravnoj snazi (članak 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole). Također, navedeno je da je u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom i upravnom sporu pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno procesno pravo (članak 8. Zakona o upravnom postupku), te da saslušanje stranke prije donošenja rješenja treba obaviti stvarno i mjesno nadležni organ (Federalno ministarstvo), a ne Institut za medicinsko vještačenje. Apelant je ukazao da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u vezi, navedeno je da je postupak koji je značajan za njega i koji nije složen trajao dulje od pet godina (apelant je naveo kronologiju postupka).

II.Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se pozvao apelant, te da u cijelosti ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene odluke. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.

18. Federalno ministarstvo je navelo da je osporeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku, pri čemu nisu povrijeđene odredbe materijalnih propisa na apelantovu štetu. Zatim, navedeno je da nisu utemeljeni apelacioni navodi da je u upravnom postupku došlo do povrede pravila postupka. Federalno ministarstvo je navelo da je provelo sve potrebne radnje u rješavanju predmetne pravne stvari, te je također predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OUS FBiH i 24/13 - OUS FBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovog Zakona kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći postotak vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni postotak vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet manji od 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U 17/12 od 7. veljače 2013. godine, objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 24/13 od 27. ožujka 2013. godine, utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" broj 82/09) nisu u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

Članak 45.

Utvrđivanje de je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona, vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog perioda ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.

21. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1)Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

22. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da bude nazočna nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju budu nazočne, odnosno održati usmenu raspravu javno.

(...)

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 005267 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 23. studenog 2020. godine, a apelacija je podnesena 7. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

32. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 7. kolovoza 2019. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Službe od 7. kolovoza 2019. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida X. skupine sa 20% vojnog invaliditeta i pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na temelju suglasnih nalaza i mišljenja liječničkih komisija, u skladu sa odredbom članka 7. stavak

3. Zakona o provođenju kontrole, donijelo rješenje kojim je ukinuto konačno rješenje Službe i upravna stvar riješena u skladu sa odredbama čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U vezi sa navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud održao sjednicu za nejavno rješavanje, kako je predložio punomoćnik apelanta u podnesku od 28. rujna 2020. godine. Nadalje, navedeno je da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje liječničke komisije od 25. rujna 2018. godine (kojim je apelantov invaliditet ocijenjen u visini od 20%). Zatim, navedeno je da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje po kojem je liječnička komisija donijela novi nalaz i mišljenje od 27. studenog 2018. godine, tj. da je liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 27. studenog 2018. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama, na temelju postojeće medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima, između ostalog, propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici, te da je sud, ukoliko stranka u sporu zatraži da bude nazočna nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju budu nazočna, odnosno održati usmenu raspravu javno. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je s tim u vezi dao Vrhovni sud, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neutemeljenim.

35. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao da se Federalno ministarstvo u uvodu osporenog rješenja pozvalo na odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.

36. U odnosu na navod o arbitrarnoj primjeni članka 45. Zakona o pravima branitelja („Službene novine Federacije BiH“ broj 70/07) koji je proglašen neustavnim, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano da se utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz članka 3. ovog Zakona vrši samo na temelju medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 3. srpnja 2014. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 95/13) je utvrđeno da citirana odredba nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je člankom 45. Zakona o pravima branitelja ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 - OUSFBiH i 90/17) propisano da utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog perioda ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja rješenja Federalnog ministarstva i presude Vrhovnog suda slijedi da su nalazi i mišljenja dani od Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, na temelju uvida u postojeću medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, odnosno da je u skladu sa odredbom članka 8. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja nalaz i mišljenje od 27. studenog 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su značajne za donošenje pravilnog rješenja. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da su nalazi i mišljenja liječničkih komisija doneseni primjenom članka 45. Zakona o pravima branitelja koji je presudom Ustavnog suda FBiH proglašen neustavnim.

37. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 7. travnja 2015. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 13. listopada 2020. godine. Dakle, postupak je trajao pet godina i oko šest mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud. Analiza duljine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po tom osnovu primao. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka.

41. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Federalnog ministarstva od 7. travnja 2015. godine, po službenoj dužnosti, ukinuto rješenje Službe od 7. kolovoza 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida X. skupine sa 20% vojnog invaliditeta. Zatim, odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud je nakon dvije godine i oko osam mjeseci (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva) donio presudu kojom je uvažio tužbu i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, Federalno ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon jedne godine i osam mjeseci (računajući od datuma donošenja presude Vrhovnog suda). Nakon toga Vrhovni sud je u roku od jedne godine i dva mjeseca odlučio o apelantovoj tužbi, odnosno donio presudu kojom je predmetni postupak okončan. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina trajanja predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao pet godina i oko šest mjeseci. Pri tome Ustavni sud smatra da odlučujuću odgovornost za ukupnu duljinu trajanja postupka snosi Vrhovni sud pred kojim je postupak (prva faza) po apelantovoj tužbi trajao dvije godine i oko osam mjeseci, pri čemu se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije osvrnuo u odnosu na apelacione navode koji se tiču duljine trajanja postupka.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

46. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

47. U pogledu apelacionih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u suštini, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istom osnovu kao i apelantu i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. S obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, takođe, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao pet godina i oko šest mjeseci, pri čemu je postupak po apelantovoj tužbi pred Vrhovnim sudom (prva faza) trajao dvije godine i oko osam mjeseci, pri čemu se taj sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja predmetnog postupka.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku, odnosno da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke.

50. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant povredu ovog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava) za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.

51. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer apelant, osim navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.

52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4418/20 (M. O.) | Sudska praksa | Aktio