Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3795/21 (A. S.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3795/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3795/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Aljo Smajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Aljo Smajić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 062943 21 Rev od 16. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aljo Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Ivan Radulović advokat iz Bijeljine, podnio je 3. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 062943 21 Rev od 16. avgusta 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 062943 19 P 3 od 20. marta 2020. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke (S.S.), te je obavezan apelant da isplati tužiteljki, na ime povećanja tržišne vrijednosti apelantove imovine, stambeno poslovnog objekta, koja je rezultat njenog doprinosa u sticanju apelantove imovine, iznos od 50.684,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe (5. decembra 2014. godine), te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 11.710,00 KM (stav I izreke prvostepene presude), dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa u pogledu glavne stvari i troškova postupka, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (stav II izreke prvostepene presude). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljke za oslobađanje od plaćanja troškova sudskih taksi u predmetnom postupku (stav III izreke prvostepene presude).
3. Odlučujući o žalbama tužiteljke i apelanta izjavljenim protiv presude Osnovnog suda od 20. marta 2020. godine, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 80 0 P 062943 20 Gž 3 od 13. oktobra 2020. godine djelimično uvažio žalbu tužiteljke u odnosu na odluku o odbijanju prijedloga za oslobađanje od plaćanja sudske takse, te je odluku u tom dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje (stav I izreke drugostepene presude). Djelimično je uvažena žalba apelanta, te je osporena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu u odnosu na zakonsku zateznu kamatu na glavni dug i troškove postupka tako što je apelant obavezan na dosuđeni iznos platiti i zakonsku zateznu kamatu počev od 20. marta 2020. godine (umjesto od 5. decembra 2014. godine), te troškove postupka u visini od 9.960,00 KM (umjesto 11.710,00 KM). U preostalom dijelu žalbe parničnih stranaka su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da su stranke vodile (pravosnažno okončan) spor pred Osnovnim sudom pod brojem P-43459/12, u kojem je (između ostalog) djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke koji se odnosi na isplatu određenog novčanog iznosa vezanog za njen doprinos u izgradnji pomoćnih objekata (hladnjaka, sušare, betonske staze i metalne kapije), dok je odbijen kao neosnovan njen stvarno-pravni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su parnične stranke u bračnoj i vanbračnoj zajednici zajedničkim radom i ulaganjem stekle predmetnu stambeno-poslovnu zgradu, te izgradile pomoćnu zgradu od cigle i da je tužiteljkin udio u sticanju tih nekretnina ½. Dakle, u tom postupku je pravosnažno utvrđeno (pored ostalog) da tužiteljka nije stekla svojinska prava na predmetnim objektima, jer su predmetne stambeno-poslovne objekte napravili (ozidali, pokrili i grubo malterisali, te ugradili vodovodnu i elektroinstalaciju) roditelji apelanta, da ova imovina predstavlja posebnu imovinu apelanta, ali i to da su stranke kao supružnici zajedničkim radom izveli završne i instalaterske radove, te da je doprinos stranaka u tim radovima jednak. Takođe, Okružni sud je naveo da nije sporno da su isti objekti predmet raspravljanja konkretnog postupka, te da je u postupku koji se vodio pod brojem P-43459/12 utvrđena većina činjenica koje su bitne u predmetnom postupku (koji je, dakle, suštinski logični nastavak pravosnažno okončanog spora). Naime, Okružni sud je ukazao da se predmetni tužbeni zahtjev zasniva na odredbama člana 273. stav (4) Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) kojim je propisano da bračni supružnik koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog supružnika, može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni supružnik da odgovarajuću naknadu u novcu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je, uz ostale dokaze, prvostepeni sud cijenio presudu Vrhovnog suda donesenu u predmetu broj P-43459/12, koja u svemu potvrđuje naprijed navedena činjenična utvrđenja o učestvovanju tužiteljke u pomenutim završnim radovima na predmetnim objektima i u njenom udjelu u sticanju, pa su svi žalbeni navodi vezani za ove činjenice u bitnom neosnovani, jer su naprijed navedene činjenice nesumnjivo već utvrđene u ranijem sudskom postupku, a ostali izvedeni dokazi ih nisu doveli u ozbiljnu sumnju.
5. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 13. oktobra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 062943 21 Rev od 16. avgusta 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je, dakle, zajednički izvedenim zanatskim i instalaterskim radovima od strane parničnih stranaka povećana tržišna vrijednost imovine apelanta za 101.369,96 KM (kako je obračunao građevinski vještak V.R., kom dokazu apelant nije prigovorio), pa su, suprotno revizionim navodima, nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su, shodno odredbama člana 273. stav (4) Porodičnog zakona, utvrdili da je doprinos tužiteljke i apelanta u povećanju tržišne vrijednosti navedenih nekretnina jednak i tužiteljki dosudili na ime njenog udjela u uvećanju posebne imovine apelanta ½ dijela od ukupnog iznosa uloženih sredstava. Takođe, Vrhovni sud je naveo da ni pozivanje u reviziji na pismenu izjavu tužiteljke od 1. avgusta 2000. godine datu u postupku koji se vodio pod brojem P-43459/12 (u kojem je tužiteljka u odnosu na predmetne nekretnine postavila stvarno-pravni zahtjev) kojom ona potvrđuje da je „samo formalni vlasnik porodične zgrade u Bijeljini, koju je dobila u vlasništvo na osnovu ugovora o poklonu od svog supruga, jer je stvarni vlasnik apelant“ nije od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude kod naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je u postupku (koji se vodio pod brojem P-43459/12) utvrđeno da tužiteljka nema nikakva stvarna, odnosno vlasnička prava na predmetnim nekretninama, te da je u tom postupku, dakle, utvrđeno da tužiteljka nije učestvovala u izgradnji predmetnih nekretnina. Prema tome, redovni sudovi su u predmetnom postupku raspravljali o nečemu o čemu je već odlučeno u prethodno okončanom parničnom postupku, radi čega su sudovi „povrijedili jedno od osnovnih načela i principa parničnog postupka. Takođe, apelant ističe da je tužiteljka svojom izjavom od 1. avgusta 2020. godine priznala da nije učestvovala u izgradnji predmetnih nekretnina.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić