Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3798/21 (Mersiha Beganović -Memić)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Opća zabrana diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3798/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3798/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mersiha Beganović-Memić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mersiha Beganović-Memić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 398296 21 Rev od 2. septembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 398296 15 Rsž od 11.
novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mersiha Beganović-Memić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, podnijela je 5. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 398296 21 Rev od 2. septembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 398296 15 Rsž od 11. novembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 398296 13 Rs od 7. maja 2015. godine obavezan je tuženi („Robot General Trading Co“ d.o.o. Sarajevo) da apelantkinji na ime toplog obroka, naknade za korišćenje godišnjeg odmora, razlike plate i manje isplaćene plate, sve kako je precizirano izrekom prvostepene presude i za periode pobliže naznačene predmetnom presudom, isplati određene novčane iznose (u ukupnom iznosu od 16.726,89 KM), sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da za apelantkinju uplati odgovarajuće doprinose Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije BiH (u ukupnom iznosu od 5.233,91 KM) kako je naznačeno izrekom prvostepene presude, kao i da joj nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 3.603,60 KM.
3. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 7. maja 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 398296 15 Rsž od 11. novembra 2020. godine preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje.
4. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 11. novembra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 398296 21 Rev od 2. septembra 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja predmetnim tužbenim zahtjevom tražila isplatu svih razlika naknada i plata primjenom Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama zaposlenika i poslodavaca za djelatnost trgovine, ugostiteljstva i turizma na području Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 3. Kolektivnog ugovora propisano da se taj ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na području Federacije BiH. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da, kako je tuženi društvo ograničene odgovornosti sa privatnim kapitalom, nema osnova za primjenu Kolektivnog ugovora u konkretnom slučaju. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je naprijed navedeni stav drugostepenog suda Vrhovni sud već izrazio u svojim ranijim odlukama (58 0 Rs 042840 13 Rev od 17. aprila 2015. godine i druge odluke), te da u tom smislu ranije zauzeti stav nije izmijenjen, pa da stoga pobijana presuda slijedi sudsku praksu Vrhovnog suda. U odnosu na navode apelantkinje o diskriminaciji, odnosno različitom postupanju prema njoj, Vrhovni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih u predmetnom postupku jasno proizlazi da prema apelantkinji nije različito postupano. Naime, Vrhovni sud je naveo da, u smislu odredbi člana 2. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, u predmetnom postupku nije dokazano da je tuženi kao poslodavac prema njoj postupao različito u odnosu na druge zaposlenike.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje navodi da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Takođe ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbe Kolektivnog ugovora koji bi se trebao primjenjivati na sva društva nabrojana u članu 4. tog ugovora, a ne samo na preduzeća sa državnim kapitalom. Takođe smatra da su u konkretnom slučaju zanemarene odredbe člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije prema kojima se diskriminacijom, između ostalog, smatra svako različito postupanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, pri čemu je jasno ukazao i da osporena (drugostepena) presuda slijedi sudsku praksu Vrhovnog suda. Osim toga, nesporno je da je apelantkinji omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić