Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-737/21 (R.T.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pozitivna obaveza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-737/21

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 737/21, rješavajući apelaciju R. T., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija R. T.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 128504 21 Rsž od 17. februara 2021. godine.

Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. R. T. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa Čedomir Ostojić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 4. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 128504 21 Rsž od 17. februara 2021. godine. Apelantkinja je 15. novembra 2021. godine podnijela molbu za prioritetno rješavanje predmeta.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i tuženog u predmetnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud i tuženi su 29. novembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantkinji.

5. Apelantkinja nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Postupajući po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženog radi isplate dodatka na platu i doprinosa, v. sp. 741,51 KM, Osnovni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 96 0 Rs 128504 20 Rs od 28. oktobra 2020. godine kojom je obavezao tuženog da na ime dodatka na osnovnu platu za efektivno radno vrijeme od 10% nakon oporezivanja apelantkinji isplati određene novčane iznose za juli, avgust, septembar, oktobar, novembar i decembar 2019. godine i za januar, februar, mart, april i maj 2020. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže precizirano u izreci presude. Presudom je dalje obavezan tuženi da za apelantkinju obračuna i uplati nadležnom fondu doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje za period za koji nije vršio isplatu dodatka na platu, te je obavezan da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odlukom šefa Odjeljenja za javni registar Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 22. maja 2019. godine imenovana Komisija za utvrđivanje posebnih uslova radnih mjesta, koja je dužna da šefu Odjeljenja predloži radna mjesta koja ispunjavaju uslove za procentualno uvećanje plate za efektivno radno vrijeme. Dalje je navedeno da je nakon što je Komisija utvrdila radna mjesta koja ispunjavaju uslove za procentualno uvećanje plate, šef Odjeljenja uradio Nacrt odluke o visini dodatka na platu od 14. juna 2019. godine kojim je utvrđen dodatak na platu u iznosu od 10%, između ostalih, i za radno mjesto apelantkinje kao namještenika II kategorije – kurira u Pododjeljenju za pisarnicu i zajedničke poslove. Takođe je istaknuto da je u Nacrtu odluke navedeno da ta odluka stupa na snagu danom donošenja, a primjenjivaće se od 1. jula 2019. godine. Osnovni sud je naveo da je Nacrt odluke, zajedno s mišljenjima nadležnih organa, dostavljen Vladi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) i uvršten na dnevni red 63. redovne sjednice Vlade. Dalje je ukazano da je Nacrt odluke skinut s dnevnog reda uz prijedlog da gradonačelnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: gradonačelnik) donese uputstvo kojim propisuje način postupanja rukovodilaca organa uprave u postupku izrade odluke iz člana 21 stav 1 tačka b) alineja 3) Zakona o platama i naknadama u organima javne uprave i institucijama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama).

9. Osnovni sud je naveo da je u Uputstvu gradonačelnika od 8. jula 2019. godine, koje je doneseno na osnovu odredbe člana 21 Zakona o platama, propisan način postupanja rukovodilaca organa javne uprave u izradi odluke kojom se utvrđuje visina dodatka na platu za određena radna mjesta po osnovu posebnih uslova, što je detaljno opisano u obrazloženju presude. Dalje je naveo da je nakon donošenja Uputstva gradonačelnika, Odjeljenje sačinilo Prijedlog odluke o visini dodatka na platu od 10. jula 2019. godine kojim je utvrđen dodatak na platu u iznosu od 10% i za radno mjesto apelantkinje kao namještenika II kategorije – kurira u Pododjeljenju za pisarnicu i zajedničke poslove. Ukazano je i da je navedeno da odluka stupa na snagu danom donošenja i da će biti objavljena u „Službenom glasniku Brčko distrikta BiH“, te da je sastavni dio Prijedloga odluke obrazloženje opravdanosti dodatka na platu za svako od predloženih radnih mjesta. Istaknuto je da je za apelantkinjino radno mjesto kurira navedeno da ono pretpostavlja rad na terenu, što je jedan od kriterijuma za ostvarivanje dodatka na platu prema Uputstvu gradonačelnika od 8. jula 2019. godine. Osnovni sud je ukazao da je navedeni prijedlog dostavljen na razmatranje Vladi 15. jula 2019. godine i uvršten u dnevni red 64. redovne sjednice Vlade, ali da Vlada nije odlučivala o prijedlogu i da je on skinut s dnevnog reda. Dalje je naveo da je Vlada donijela Odluku o visini dodatka na platu na 81. redovnoj sjednici održanoj 8. jula 2020. godine, prema kojoj se utvrđuje visina dodatka u iznosu od 10%, između ostalih radnih mjesta, i za apelantkinjino radno mjesto.

10. Osnovni sud je citirao odredbe člana 21 stav 1 tačka b) alineja 3) i člana 33 stav 2 Zakona o platama, te istakao da je Zakon o platama stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Brčko distrikta BiH“, a primjenjuje se od 1. jula 2019. godine. Dalje je naveo da je apelantkinja zaposlena kao kurir u Odjeljenju i ispunjava poseban uslov (koji se odnosi na organ javne uprave u kojem obavlja rad – Odjeljenje) za dodatak na platu predviđen članom 21 stav 1 tačka b) alineja 3) Zakona o platama, od početka primjene ovog zakona, odnosno od 1. jula 2019. godine. Dalje je navedeno da, pored toga, apelantkinja ispunjava i kriterijum „rad na terenu“ određen Uputstvom gradonačelnika od 8. jula 2019. godine jer je njen posao kurira vezan za svakodnevni rad na terenu prilikom uručivanja pismena svim institucijama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Da je apelantkinja ispunjavala uslove za dodatak na platu, prema mišljenju Osnovnog suda, dokaz je i činjenica da joj se taj dodatak isplaćuje od 1. jula 2020. godine po osnovu Odluke Vlade od 8. jula 2020. godine, prema kojoj je utvrđeno pravo na dodatak na platu od 10% u skladu sa članom 21 stav 1 tačka b) alineja 3) Zakona o platama za apelantkinjino radno mjesto. Istaknuto je da je apelantkinja pravo na dodatak stekla danom početka primjene navedenog zakona, odnosno od 1. jula 2019. godine. Prema mišljenju Osnovnog suda, na navedeno ne može uticati neblagovremeno donošenje odluke Vlade, koja je uslijedila godinu dana od dana početka primjene Zakona, iako je šef Odjeljenja blagovremeno, nakon donošenja Uputstva gradonačelnika, Vladi dostavio Prijedlog odluke o visini dodatka na platu (11. jula 2019. godine). Dalje je ukazano da su, pored toga, prema dopisu Odjeljenja od 21. februara 2020. godine, novčana sredstva za isplatu dodatka planirana u budžetu za 2019. godinu. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelantkinji pripada i pravo na uplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period za koji se isplaćuje dodatak na platu, jer se na taj iznos plate sa dodatkom na platu, prema nalazu vještaka, trebaju uplatiti i doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje.

11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Rs 128504 21 Rsž od 17. februara 2021. godine uvažena je žalba tuženog i presuda Osnovnog suda preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev, te je apelantkinja obavezana da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

12. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da se žalbom osnovano ukazuje da je Osnovni sud zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju ove pravne stvari propustio odlučiti o prigovorima kojima je tuženi, još u odgovoru na tužbu, osporio tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Apelacioni sud je citirao odredbu člana 21 stav 1 tačka b) alineja 3) Zakona o platama te zaključio da apelantkinja pogrešno smatra da joj pravo na dodatak na osnovnu platu za efektivno radno vrijeme od 10% nakon oporezivanja pripada u periodu od jula 2019. do maja 2020. godine, odnosno u periodu od dana kada se počeo primjenjivati Zakon o platama do maja 2020. godine. U vezi s tim, obrazloženo je da je zakonodavac, donoseći novi Zakon o platama, koji je uredio način utvrđivanja, obračun i isplatu plata i naknada, imao namjeru na drugačiji način urediti poslove s posebnim uslovima radnog mjesta i visinu dodataka za pojedine poslove (za razliku od ranije važećeg Zakona o platama u organima javne uprave, koji je stupanjem na snagu novog zakona stavljen van snage), što je trebalo uslijediti nakon donošenja posebne Odluke Vlade s jasno određenim nazivima radnih mjesta i visinom dodataka na platu, do čega u periodu od 1. jula 2019. do 8. jula 2020. godine nije došlo jer je Odluka Vlade o visini dodataka na platu donesena 8. jula 2020. godine. Stoga, prema mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud (bez obzira na to što je imao u vidu Uputstvo gradonačelnika od 8. jula 2019. godine i bez obzira na to što je Vlada svoju odluku donijela tek 8. jula 2020. godine) nije bio ovlašćen da odredi pravo na dodatak na osnovnu platu za navedeni period. Istaknuto je da, za razliku od prvostepenog suda, Apelacioni sud smatra da apelantkinji za navedeni period ne pripada pravo na dodatak na platu s obzirom na to da za to vrijeme Vlada nije, u skladu s odredbom člana 21 stav 1 tačka b) alineja 3) Zakona o platama, Odlukom utvrdila (uredila) radna mjesta zaposlenika Odjeljenja (kojima pripada pravo na dodatak na platu po osnovu posebnih uslova radnog mjesta), niti visinu tog dodatka, a takve pravne akte ne može zamijeniti (nadomjestiti) sud svojom odlukom. Stoga je Apelacioni sud uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Apelacioni sud pogrešno protumačio odredbu člana 21 stav 1 tačka b) alineja 3) i član 34 Zakona o platama. U vezi s tim, ističe da je Zakon o platama stupio na snagu 1. jula 2019. godine, pa je podzakonske propise koji propisuju visinu dodatka na platu i naknadu plate i način utvrđivanja i obračuna trebalo usvojiti do 30. avgusta 2019. godine u smislu člana 34 Zakona o platama. Ističe i da Zakon o platama ne predviđa kako riješiti situaciju kada podzakonski akti iz člana 34 ne budu doneseni u zakonskom roku. Smatra apsurdnim da određeni državni organ nije ispunio svoju zakonsku obavezu, te se poziva na tu činjenicu kako bi opravdao svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva. Tvrdi da je navedeno postupanje koje Apelacioni sud toleriše suprotno principu nemo censetur propriam turpitudinem allegans (niko se ne može pozvati na svoj nemar u odbrani prava). Napominje da je Ustavni sud ovakav stav zauzeo u Odluci broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine. Apelantkinja takođe ukazuje da je samo nedonošenje i propuštanje usklađivanja podzakonskih propisa koji propisuju visinu dodatka na platu i naknadu plate i način utvrđivanja i obračuna, što je određeno članom 34 Zakona o platama, u suprotnosti s odredbom člana 21 stav 1 tačka b) alineja 3) Zakona o platama jer postoji pozitivna obaveza nadležnog organa da te akte donese, odnosno uskladi.

b) Odgovori na apelaciju

14. Apelacioni sud navodi da je Odlukom Vlade od 8. jula 2020. godine određeno na koje zaposlenike i na kojem radnom mjestu se odnosi dodatak na platu i u kojem procentu će biti isplaćivan jer je Zakonom o platama samo propisano pravo na dodatak do 10% po osnovu posebnih uslova radnog mjesta za zaposlene u organizacionim jedinicama Odjeljenja i Direkciji za finansije Brčko distrikta. Dalje navodi da navedenom odlukom apelantkinja kao zaposlenica u Odjeljenju na radnom mjestu ,,kurir“ stiče pravo na dodatak od 10% danom donošenja te odluke, tj. 8. jula 2020. godine, koji može biti do 10% najviše. Stoga smatra da apelantkinja navedeni dodatak nije mogla ostvarivati u periodu prije donošenja navedene odluke, tj. od 1. jula 2019. do 8. jula 2020. godine, jer se do tada nije znalo da li radnik na radnom mjestu ,,kurir“ ima pravo na dodatak i u kojem procentu, koji može biti i niži od 10% jer je zakonski propisano do 10% najviše.

15. Tuženi smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava jer apelantkinja u spornom periodu niti jednim aktom (osim što je zaposlenica Odjeljenja) nije bila određena kao nositeljica prava na dodatak na platu.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o platama i naknadama u organima javne uprave i institucijama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/19, 10/19, 12/19, 19/20, 41/20 i 13/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o platama i naknadama u organima javne uprave i institucijama Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/19, 10/19 i 12/19) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 21. stav 1. tačka b) alineja 3) (Dodatak na platu) (1) Dodatak na osnovnu platu predstavlja uvećanje plate po osnovu:

b) posebnih uslova radnog mjesta za:

3) Zaposlene u organizacionim jedinicama Odjeljenja za javni registar i Direkcije za finansije Brčko distrikta BiH, do 10 % (deset posto) od osnovne plate za efektivno radno vrijeme u skladu s posebnom odlukom koju donosi Vlada na prijedlog šefa Odjeljenja za javni registar, odnosno direktora Direkcije za finansije;

Član 33.

(Rok za usklađivanje organizacionih planova i izrada zahtjeva za plate) (1) Rukovodioci organa javne uprave i institucija Distrikta su dužni u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona uskladiti organizacione planove s odgovarajućim odredbama ovog zakona, koji se donosi nakon dobijanja saglasnosti od strane Vlade.

(2) Rukovodioci organa javne uprave i institucija Distrikta su dužni izraditi zahtjeve za budžet u dijelu koji se odnosi na plate zaposlenih na koje se odnosi ovaj zakon u postupku predlaganja budžeta koji će uslijediti nakon stupanja na snagu ovog zakona.

Član 34.

(Rok za usklađivanje podzakonskih propisa) Rukovodioci organa javne uprave i institucija Distrikta su dužni u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona uskladiti podzakonske propise koji propisuju visinu dodatka na platu i naknadu plate, te način utvrđivanja i obračune iste, s odgovarajućim odredbama ovog zakona.

Član 36.

(Stupanje na snagu) Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku Brčko distrikta BiH, a primjenjuje se od 1. 7. 2019. godine.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Rs 128504 21 Rsž od 17. februara 2021. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantkinja primila osporenu presudu s obzirom na to da je Apelacioni sud osporenu presudu donio 17. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2021. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantkinja navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud konstatuje da je apelantkinja u predmetnom parničnom postupku tražila da sud naloži tuženom isplatu određenih novčanih iznosa po osnovu dodatka na platu i doprinosa, pa je u konkretnom slučaju odlučivano o apelantkinjinim građanskim pravima, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

25. Apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 301/04 u pogledu pozitivne obaveze nadležnog organa da donese određene podzakonske akte u skladu s odredbom člana 21 stav 1 tačka b) alineja 3) Zakona o platama.

26. U pogledu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

27. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. Ustavni sud, u prvom redu, podsjeća da je Odlukom broj AP 301/04 utvrdio da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije jer je Apelacioni sud, u slučaju kada zakonom nije propisano rješenje situacije kada ne postoji regulacioni plan, proizvoljno tumačio tu odredbu na način kojim se direktno utiče na ostvarivanje apelantovih prava na pravično suđenje i prava na poštovanje doma. Naime, u navedenom predmetu u kojem se rješavalo pitanje određivanja zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade u situaciji kada za sporni dio grada nije urađen regulacioni plan, Ustavni sud je zaključio: „Samo nepostojanje regulacionog plana je u suprotnosti s odredbom člana 40 navedenog zakona jer postoji pozitivna obaveza države, odnosno nadležnog državnog organa da donese navedeni plan. Iz samog teksta odredbe člana 40 navedenog zakona ne može se zaključiti na koji način bi se riješila situacija kada nadležni organ već nekoliko godina nije donio regulacioni plan, kao u konkretnom predmetu. Zbog toga se tumačenje Apelacionog suda u konkretnom slučaju ne može okarakterisati drugačije nego kao proizvoljno s direktnim štetnim uticajem na ostvarivanje apelantovih prava“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 301/04 od 23. septembra 2005. godine, tač. 29 i 48, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene prava redovnog suda kada se nedostatak pratećih propisa protumači na način da se izgubi neko pravo zasnovano u zakonu. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je smatrao: „Osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno [je] apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Kantonalni sud proizvoljno protumačio da nedostatak propisa koji bi regulisali isplatu i visinu regresa za sudije i tužioce, analognom primjenom akata tuženog (greškom u odluci napisano: tužiočevih akata) koji to pravo predviđaju samo kao mogućnost a ne kao obavezu, u suprotnosti je sa članom 82 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji koji propisuje pozitivnu obavezu federalnih i kantonalnih zakonodavnih organa da sve zakone koji regulišu pitanja sudija i tužioca, pa prema tome i prava na isplatu regresa, usklade s ovim zakonom, a da će se do usklađivanja primjenjivati odredbe Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Štaviše, Ustavni sud smatra da zakonodavac prilikom usvajanja bilo kojeg zakona, pa i predmetnog, mora uzeti u obzir finansijsku konstrukciju za sprovođenje tog zakona. Predmetni zakon je donesen kako bi se sprovodio i tako ostvarila vladavina zakona, a pretpostavka za njegovo dosljedno sprovođenje je donošenje potrebnih propisa u skladu sa članom 82 Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji. Činjenica da je javna vlast propustila ispuniti svoje obaveze dovela je do apsurdne situacije u kojoj je Kantonalni sud zauzeo stav da posljedice nečinjenja i neispunjavanja postavljenih obaveza javnih vlasti treba snositi apelant“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine, tač. 41 i 44, dostupna na www.ustavnisud.ba ).

30. Takođe, u predmetu broj AP 3466/11 koji se ticao naknade putnih troškova nastalih prilikom dolaska na posao i odlaska s posla za sudiju, Ustavni sud je utvrdio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uz zaključak: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi razlog zbog kojeg bi odstupio od svoje dosadašnje prakse iskazane i u Odluci broj AP 2587/05 i mnogim drugim, pa i Odluci broj AP 2609/06 na koju se pozvao žalbeni sud. Naime, činjenica da pratećim propisima nije dalje definisano pravo koje je utvrđeno zakonom, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu citiranu praksu Ustavnog suda, ne može se u okviru redovnih sudova protumačiti kao gubitak prava za apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju arbitrarno primijenio predmetnu zakonsku odredbu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine, tač. 56 i 61, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. U konkretnom predmetu, apelantkinjin zahtjev za isplatu dodataka na platu i doprinose je odbijen, uz obrazloženje da apelantkinji za period od jula 2019. do maja 2020. godine, odnosno u periodu od dana kada se počeo primjenjivati Zakon o platama do maja 2020. godine, ne pripada pravo na dodatak na platu, s obzirom na to da za to vrijeme Vlada nije, u skladu s odredbom člana 21 stav 1 tačka b) alineja 3) Zakona o platama, Odlukom utvrdila (uredila) radna mjesta zaposlenika Odjeljenja (kojima pripada pravo na dodatak na platu po osnovu posebnih uslova radnog mjesta), niti visinu tog dodatka, a takve pravne akte ne može zamijeniti (nadomjestiti) sud svojom odlukom.

32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 21 stav 1 tačka b) alineja 3) Zakona o platama propisano da dodatak na platu predstavlja uvećanje plate po osnovu posebnih uslova radnog mjesta za zaposlene u organizacionim jedinicama Odjeljenja i Direkcije za finansije Brčko distrikta BiH do 10% od osnovne plate za efektivno radno vrijeme u skladu s posebnom odlukom koju donosi Vlada na prijedlog šefa Odjeljenja, odnosno direktora Direkcije za finansije. Nadalje, Ustavni sud podsjeća i da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je prije početka primjene Zakona o platama šef Odjeljenja uradio Nacrt odluke o visini dodatka na platu od 14. juna 2019. godine kojim je utvrđen dodatak na platu u iznosu od 10% i za apelantkinjino radno mjesto. Nakon što je gradonačelnik donio Uputstvo kojim propisuje način postupanja rukovodilaca organa uprave u postupku izrade odluke iz člana 21 stav 1 tačka b) alineja 3) Zakona o platama, Vlada je konačno donijela Odluku o visini dodatka na platu na redovnoj sjednici održanoj 8. jula 2020. godine, po kojoj se utvrđuje visina dodatka u iznosu od 10%, između ostalih radnih mjesta, i za apelantkinjino radno mjesto. Takođe, iz prvostepene presude proizlazi i da su novčana sredstva za isplatu dodataka na plate planirana u budžetu za 2019. godinu.

33. Dakle, iz navedenog nesporno proizlazi da je Odjeljenje, u kojem je apelantkinja zaposlena, u svim nacrtima odluka o visini dodataka na platu utvrdilo dodatak na platu u iznosu od 10% za apelantkinjino radno mjesto, te da je u konačnici, i u Odluci Vlade od 8. jula 2020. godine utvrđena visina dodatka u iznosu od 10% i za apelantkinjino radno mjesto. Osim toga, i novčana sredstva za isplatu dodataka na plate planirana su u budžetu za 2019. godinu. S obzirom na navedeno, te podržavajući svoje stavove vezane za postupanje nadležnih organa u slučajevima izostanka pravovremenog donošenja potrebnih propisa, iznesene u odlukama br. AP 301/04, AP 2587/05 i AP 3466/11, Ustavni sud smatra proizvoljnim stav Apelacionog suda da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantkinja ne može snositi posljedice neispunjavanja obaveza javnih vlasti propisanih odredbama Zakona o platama, odnosno nedonošenja potrebne odluke Vlade, pogotovo u situaciji kada je postojala volja zakonodavca i nadležnih nižestepenih organa da se za određeno (apelantkinjino) radno mjesto odredi pravo na dodatak na platu. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja arbitrarno tumačio relevantne odredbe Zakona o platama, te je na taj način narušena suština apelantkinjinog prava na pravično suđenje zajamčenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Apelacioni sud prekršio apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Apelacioni sud arbitrarno primijenio pravo jer je nedostatak pratećih propisa za primjenu zakona protumačio na način da je odbio apelantkinjin zahtjev za isplatu dodatka za platu za utuženi period iako je to pravo zasnovano na zakonu, pa u datim okolnostima apelantkinja ne može snositi posljedice neispunjavanja obaveza javnih vlasti propisanih odredbama Zakona o platama.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-737/21 (R.T.) | Sudska praksa | Aktio