Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3167/21 (D. D.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalid
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3167/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3167/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Darko Dolić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Darko Dolić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 07 0 U 015510 18 U od 24. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Dolić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić“ iz Mostara, podnio je 3. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 015510 18 U od 24. lipnja 2021. godine.
2. Rješenjem Službe za opću upravu i društvene djelatnosti i pitanja branitelja Općine Prozor- Rama (u daljnjemu tekstu: Služba) od 31. siječnja 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida sa 80% vojnoga invaliditeta.
3. Rješenje Službe od 17. studenoga 2011. godine, rješavajući po službenoj dužnosti obnove postupka, poništeno je rješenje Službe od 31. siječnja 2007. godine i priznato je apelantu svojstvo ratnoga vojnoga invalida sa 20% vojnoga invaliditeta.
4. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida Domovinskoga rata) od 14. ožujka 2016. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Službe od 17. studenoga 2011. godine, te je poništeno rješenje Službe od 17. studenoga 2011. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida sa 31. siječnjem 2007. godine.
5. Presudom Kantonalnoga suda od 19. travnja 2018. godine uvažena je tužba apelanta i poništeno je rješenje tuženika od 14. ožujka 2016. godine i predmet vraćen tuženiku na ponovno rješavanje.
6. Rješenjem tuženika od 4. svibnja 2018. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv rješenja Službe od 17. studenoga 2011. godine, te je u postupku vršenja revizije poništeno rješenje Službe od 31. siječnja 2007. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida sa 31. siječnjem 2007. godine.
7. Presudom Kantonalnoga suda od 24. lipnja 2021. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 4. svibnja 2018. godine je odbijena kao neutemeljena.
8. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je naprotiv tužbenim navodima apelanta, tuženik u ponovnome postupku, nakon presude toga suda od 19. travnja 2018. godine, u cijelosti postupio po naputcima danim u toj presudi, te je pravilno u postupku vršenja revizije sam riješio upravnu stvar, na način da je poništio prvostupanjsko rješenje Službe od 31. siječnja 2007. godine i riješio da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida zaključno sa 31. siječnjem 2007. godine. Kantonalni je sud istakao da su neutemeljeni navodi tužbe usmjereni na različitost ocjene visine vojnoga invaliditeta, prema nalazima revizionoga i drugostupanjskoga liječničkoga povjerenstva. Naime, istakao je da je točno da je reviziono liječničko povjerenstvo svojim nalazom i mišljenjem od 28. rujna 2011. godine vojni invaliditet apelanta cijenilo u visini od 20%, a da je drugostupanjsko liječničko povjerenstvo svojim nalazom i mišljenjem od 22. prosinca 2015. godine vojni invaliditet apelanta cijenilo u visini ispod 20%. Kantonalni je sud istakao da treba imati u vidu da se prema čl. 46. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Zakon) vojni invaliditet, pravo na dodatak i druga prava regulirana tim Zakonom, utvrđuju temeljem nalaza i mišljenja liječničkoga povjerenstava iz čl. 47. toga Zakona. Zatim, istakao je da budući da je nadležno drugostupanjsko liječničko povjerenstvo, formirano sukladno čl. 47. st. 2. Zakona, ocjenu vojnoga invaliditeta dalo sukladno Pravilniku o radu liječničkih komisija i Pravilniku o utvrđivanju procenta vojnoga invaliditeta sa Listom procenata, te utvrdilo da isti iznosi ispod 20%, to nisu ispunjeni uvjeti da se apelantu prizna svojstvo ratnoga vojnoga invalida. Također, istakao je da su neutemeljeni tužbeni navodi kojim apelant prigovara nalazima liječničkih povjerenstava, jer nisu, kako to apelant tvrdi, osim ranjavanja od 10. rujna 1992. godine i 4. ožujka 1994. godine uzeli u obzir PTSP koji je evidentiran i vidljiv iz liječničke dokumentacije kao i ranjavanje od 16. veljače 1996. godine. Naprotiv tomu, istakao da je tuženik pravilno zaključio da su se liječnička povjerenstva, cijeneći zahtjev apelanta kojim je tražena ocjena vojnoga invaliditeta, kretala u okviru zahtjeva i cijenila ranjavanja od 10. rujna 1992. godine i 4. ožujka 1994. godine, kako je to apelant i tražio. Dakle, istakao je da, kako je postupak pokrenut po zahtjevu apelanta, a ne službeno, to organi utvrđuju sve relevantne činjenice i vrše ocjenu dokaza u granicama postavljenoga zahtjeva.
Apelacioni navodi
9. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da iz Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji obnova postupka kao takva uopće nije regulirana, te da je stoga postupak proveden na štetu apelanta, jer je prvo trebalo donijeti zaključak o obnovi postupka i apelantu omogućiti da se izjasni o razlozima obnove postupke, a što je sve propušteno. Nadalje, apelant navodi da nalazi i mišljenja nisu urađeni sukladno pravilima struke i nauke, te odredbama važećih propisa kojima se cijeni vojni invaliditet, jer je pregled apelanta obavljen samo paušalno i proizvoljno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić