Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2936/20 (R.B.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2936/20
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2936/20, rješavajući apelaciju R. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 080953 20 Rev od 4. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant R. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa ZAK „Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo, Emir Kukić i Džemila Gavrankapetanović“ iz Sarajeva, podnio je 12. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 080953 20 Rev od 4. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tuženi) i od „Sarajevostana“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 22. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su u periodu od 27. septembra do 1. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 22. decembra 2021. godine otpremljeni apelantu. Apelant je 30. decembra 2021. godine dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 080953 17 P 2 od 17. maja 2019. godine utvrđeno je da je apelant stekao pravo vlasništva građenjem ličnim sredstvima na poslovnom prostoru u Ulici Baščaršija 25 u površini od 7 m (u daljnjem tekstu:
predmetni poslovni prostor), što su tuženi dužni priznati, te trpjeti da se apelant upiše u zemljišnoknjižnim evidencijama kao vlasnik sa dijelom 1/1, kao i da mu tuženi naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev prvotužene da se obaveže apelant da joj na ime zakupnine za korištenje dijela predmetnog poslovnog prostora isplati precizirani novčani iznos, i to na način pobliže naveden u izreci presude (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da nije sporno da je apelant vlasnik na nekretnini – dućanu površine 9 m , koji graniči sa predmetnim poslovnim prostorom čiji je nosilac prava raspolaganja prvotužena. Općinski sud je utvrdio da je nesporno da je prvotužena drugotuženom kao investitoru 1982. i 1983. godine dala urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za rekonstrukciju i dogradnju poslovnog objekta u Ulici Baščaršija 25. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su 20. maja 1983. godine Zavod za izgradnju Grada Sarajeva i drugotuženi zaključili ugovor kojim je ugovoreno da će drugotuženi kao investitor izvršiti rekonstrukciju i dogradnju poslovnog prostora u Ulici Baščaršija 25, te da će troškove uređenja građevinskog zemljišta i naknadu za ustupljeno građevinsko zemljište, shodno navedenom ugovoru, snositi investitor. Međutim, Općinski sud je, naknadno, na osnovu uvida u dopis JU „Historijski arhiv Sarajeva“ iz 2015. godine utvrdio da je investitor bio apelant, a da je projekat izradio Gradski zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa. Općinski sud je utvrdio da je apelant sa drugotuženim 12. maja 1983. godine zaključio ugovor o zakupu za poslovni prostor u Ulici Baščaršija 25 površine 15 m , da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, da je predmetnim ugovorom određeno da se predmetne poslovne prostorije daju na korištenje u postojećem stanju, te se zakupac (apelant) obavezuje da o svom trošku izvrši radove na njihovom opremanju radi dovođenja u sklad sa utvrđenom namjenom i sanitarno-tehničkim uvjetima, bez prava naknade troškova od zakupodavca, niti prebijanje troškova sa ugovorenom zakupninom. Općinski sud je na osnovu uvida u zapisnik o procjeni vrijednosti nekretnine i prava sačinjenog 2. septembra 2009. godine utvrdio da je predmetni poslovni prostor usljed dotrajalosti rekonstruiran i spojen sa većim postojećim dućanom, te u toj površini čini zajednički poslovni prostor većeg gabarita i površine. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrdio da se radi o novoizgrađenom objektu, a ne starom rekonstruiranom objektu.
7. Odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog, Općinski sud je ocijenio da je taj prigovor neosnovan jer je u toku postupka utvrđeno da je drugotuženi zasnovao obligacionopravni odnos sa apelantom zaključenjem ugovora o zakupu 1983. godine, da je u to vrijeme bio titular prava raspolaganja nad poslovnim prostorima, a u postupku rekonstrukcije kao investitor dobio urbanističku i građevinsku dozvolu za rekonstrukciju poslovnog prostora koji je predmet tužbenog zahtjeva.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredbi čl. 23, 25, 26. i 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i članom 2. st. 12. i 13. Zakona o građenju zaključio da je apelant dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva (da je građenjem stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru od 7 m ), a prvotužena nije dokazala osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva. Naime, u toku postupka utvrđeno je da je izgradnja cjelokupnog poslovnog prostora vršena iznova, da se radi o jednom poslovnom prostoru, te da je sve urađeno prema urbanističkim uvjetima, pa se, prema ocjeni Općinskog suda, ne može govoriti o apelantovoj nesavjesnosti jer je upravo organ prvotužene dao saglasnost i svu potrebnu dokumentaciju da se izvrše navedeni radovi na tom poslovnom prostoru. Općinski sud je naveo da je u projektnoj dokumentaciji jasno navedeno da je investitor apelant, što znači da je kompletan objekat izgrađen njegovim sredstvima, da je izgrađen na osnovu odobrenja projekta od prvotužene. Općinski sud je dalje naglasio da je apelant bio vlasnik i posjednik prostora od 9 m , pa prvotužena može samo tražiti da joj se naknadi utvrđena vrijednost navedenog poslovnog prostora od 7,8 m , zaključenjem ugovora o kupoprodaji.
9. Općinski sud je neosnovanost protivtužbenog zahtjeva prvotužene kojim je potraživala zakupninu detaljno pojasnio na stranici 10. obrazloženja presude.
10. Odlučujući o žalbi tuženih, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 080953 19 Gž 2 od 5. decembra 2019. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Istom presudom je odlučeno da ostaje neizmijenjen stav II izreke prvostepene presude kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev prvotužene, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
11. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori osnovani. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je apelant građenjem stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru površine 7 m . Prilikom odlučenja Kantonalni sud je imao u vidu odredbe čl. 25, 26. i 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kojima je propisano da osoba koja od svog materijala svojim radom izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala, niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za gradnju i nije se odmah usprotivio. Dakle, ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu, postavlja se pitanje savjesnosti graditelja, a apelant je znao da gradi na tuđem zemljištu, i ako bi se uzelo dokazanim da se radilo o gradnji a ne o adaptaciji i rekonstrukciji spornog poslovnog prostora, a što osnovano u žalbi ističe prvotužena. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant zaključio ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora 12. maja 1983. godine, iz čega proizlazi da je zaključenjem navedenog ugovora iskazao volju za ugovorno-zakupodavnim odnosima u kojem nije bilo riječi o stjecanju prava vlasništva. U tom smislu, Kantonalni sud je pojasnio da je predmetnim ugovorom o zakupu propisano da se predmetne poslovne prostorije daju na korištenje u postojećem stanju, te se zakupac (apelant) obavezuje o svom trošku izvršiti radove na njihovom doopremanju radi dovođenja u sklad sa utvrđenom namjenom i sanitarno-tehničkim uvjetima, bez prava naknade troškova od zakupodavca, niti prebijanja troškova sa ugovorenom zakupninom. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelant u zakupnom odnosu, pa se neosnovanim pokazuje njegov zahtjev za stjecanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru građenjem.
12. Kantonalni sud je naveo da je osnovan žalbeni prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog jer drugotuženi nije vlasnik ni nosilac prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru, pa je pogrešan i neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije (o čemu se Kantonalni sud detaljnije izjasnio na stranici 4. obrazloženja presude).
13. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 080953 20 Rev od 4. maja 2020. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
14. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je između apelanta kao zakupca i drugotuženog kao zakupodavca 1983. godine zaključen ugovor o zakupu poslovnih prostorija u Ulici Baščaršija broj 25 u ukupnoj površini od 15 m , kojim je, između ostalog, određeno da apelant nema pravo bez prethodnog odobrenja zakupodavca vršiti prepravke ili veće opravke poslovnog prostora, te da se apelant obvezao da o svom trošku izvrši radove na pripremanju radova radi dovođenja u sklad sa utvrđenom namjenom i sanitarno-tehničkim uvjetima bez prava naknade troškova od zakupodavca, niti prebijanja troškova sa ugovorenom zakupninom. Vrhovni sud je istakao da je izvršenim uviđajem na licu mjesta 2018. godine i nalazom vještaka građevinske struke utvrđeno da se radi o potpuno novom izgrađenom objektu, a ne o starom rekonstruiranom objektu. U vezi s tim, naveo je da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i odbio postavljeni tužbeni zahtjev za stjecanje prava vlasništva gradnjom koji je bio zasnovan na odredbi člana 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, apelant je prvobitni posjed poslovnog prostora stekao na osnovu ugovora o zakupu i takav posjed je nesamostalan i nesavjestan (apelant je znao da je samo zakupac poslovnog prostora bez prava da zahtijeva naknadu za izvršena ulaganja radi osposobljavanja poslovnog prostora za obavljanje utvrđene poslovne djelatnosti). Vrhovni sud je ukazao da pravo vlasništva koje određena osoba ima na stvar prestaje kada druga osoba stekne pravo vlasništva na tu stvar (član 51. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). Budući da je zakupljeni poslovni prostor vlasništvo prvotužene, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije mogao građenjem steći pravo vlasništva jer je nesavjestan graditelj, a nije ugovorena ni mogućnost stjecanja prava vlasništva po osnovu građenja. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je tačna činjenica da je apelant izvršio veći opseg poslova od onih na koje je bio ovlašten po ugovoru o zakupu, ali zbog toga mora sam da snosi posljedice. Pri tome je naveo da na taj način ne može prestati vlasništvo prvotužene na zakupljenom poslovnom prostoru, te je istakao da apelantu nedostaje aktivna legitimacija za postavljeni tužbeni zahtjev. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnih zakonskih propisa, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza. Smatra da su utvrđenja Vrhovnog suda, kao i Kantonalnog suda, kada su utvrdili da je apelant nesavjestan graditelj, potpuno pogrešna, odnosno rezultat su jednog arbitrarnog proizvoljnog pristupa pismenim i objektivnim dokazima koji se nalaze u spisu i tumačenja činjenica koje proizlaze iz tih objektivnih dokaza, a dosljedno tome radi se o arbitrarnoj – proizvoljnoj primjeni zakona. Apelant dalje navodi da se on ni na koji način ne može definirati kao nesavjestan graditelj jer je tuženi znao da se objekat gradi, i to odobrio dajući svoju saglasnost na izvedbeni projekt. U ovakvom slučaju tuženi je imao samo pravo da traži naknadu za zemljište, a apelantu pripada pravo vlasništva na novoizgrađenom objektu jer je izgrađen uz saglasnost tuženog. Apelant je ukazao na praksu Vrhovnog suda SRBiH, Vrhovnog suda SR Srbije, Vrhovnog suda Vojvodine, Vrhovnog suda Jugoslavije, koji su zauzeli stanovište da zgrada podignuta na tuđem zemljištu sa prešutnim pristankom vlasnika ne pripada vlasniku zemljišta, nego graditelju, koji ima pravo da zemljište otkupi.
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Suprotno apelantovom stanovištu, smatra da pri donošenju osporene presude nisu uskraćena garantirana prava iz člana II/3.e) i k) Ustava BiH, niti je u revizionoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
18. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije, pa je predložio da se apelacije odbije.
19. Prvotužena je navela da osporenim odlukama nisu nastale povrede označene u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Drugotuženi je naveo da je apelacija neosnovana jer Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu zanemarili apelantova prava, niti je došlo do pogrešne primjene prava tokom postupka, pa je predložio da se apelacija odbije.
21. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri navodima apelacije, te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju. Apelant je naveo da su odgovori koji su dostavljeni od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda paušalni i jednostavno ostaju pri tvrdnji da su njihove odluke zakonite, dok je odgovor prvotužene u potpunosti bez zakonskog osnova. U konačnici ističe da su navodi odgovora na apelaciju potpuno neutemeljeni i netačni. V.Relevantni propisi
22. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
2. Stjecanje prava vlasništva novoizrađene stvari Član 25.
Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva.
Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba.
Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu i pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala. U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.
3. Stjecanje prava vlasništva spajanjem ili miješanjem stvari Član 26.
Kada su stvari koje pripadaju raznim vlasnicima tako spojene ili pomiješane da se ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmjernih troškova, na novoj stvari nastaje suvlasništvo dotadašnjih vlasnika i to srazmjrno vrijednosti koju su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili miješanja.
Ako je neko od vlasnika bio nesavjestan, savjestan vlasnik može zahtijevati, u roku od jedne godine od dana spajanja ili miješanja stvari, da mu cijela stvar pripadne u vlasništvo ili da cijela stvar pripadne u vlasništvo nesavjesnom vlasniku i da mu ovaj naknadi prometnu vrijednost njegove stvari.
Ako od dviju spojenih ili pomiješanih stvari jedna ima neznatnu vrijednost u odnosu na drugu, vlasnik vrjednije stvari stječe pravo vlasništva na novu stvar. U slučaju iz stava 3. ovog člana, osoba koja je izgubila pravo vlasništva može, u roku od jedne godine od dana spajanja ili miješanja stvari, zahtijevati naknadu prometne vrijednosti svoje stvari.
4. Stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu Član 27.
Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 080953 20 Rev od 4. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje prava vlasništva građenjem, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljno primijenjenom materijalnom pravu i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza. Smatra da je utvrđenje da je nesavjestan graditelj potpuno pogrešno, odnosno rezultat proizvoljnog pristupa dokazima, a dosljedno tome radi se o proizvoljnoj primjeni zakona. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
33. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, na temelju izvedenih dokaza, jasno i argumentirano obrazložili da je apelant u okvirima iznajmljenog poslovnog prostora, umjesto adaptacije i privođenja namjeni tog prostora, sagradio novi poslovni prostor u toku trajanja zakupnog odnosa, zbog čega su, primjenom čl. 25, 26. i 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima odbili apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje stjecanja prava vlasništva građenjem. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude pojasnio da apelant nije mogao steći pravo vlasništva na sagrađenom poslovnom prostoru zato što je prvobitni posjed poslovnog prostora stekao na osnovu ugovora o zakupu, a takav posjed je nesamostalan i nesavjestan jer je apelant znao da je on samo zakupac poslovnog prostora koji je sa zakupodavcem ugovorio da nema pravo da zahtijeva naknadu za izvršena ulaganja radi osposobljavanja poslovnog prostora za obavljanje utvrđene poslovne djelatnosti. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je ugovorom o zakupu propisano da se predmetne poslovne prostorije daju na korištenje u postojećem stanju, te se apelant kao zakupac obavezao o svom trošku izvršiti radove na njihovom opremanju radi dovođenja u sklad sa utvrđenom namjenom i sanitarno-tehničkim uvjetima, bez prava naknade troškova od zakupodavca i prava na prebijanje troškova sa zakupninom. Stoga, i po mišljenju Ustavnog suda, navedeni obligacionopravni odnos (zakupni odnos), suprotno apelacionim navodima, ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 951/19 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u presudi osporenoj apelacijom o kojoj je Ustavni sud odlučio Odlukom broj AP 951/19 Vrhovni sud je, između ostalog, istakao „da je apelant, na zemljištu državnog vlasništva koje je dobio u zakup [...], napravio predmetni objekat privremene namjene, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje stjecanja prava vlasništva građenjem. Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da u razlozima osporene odluke, u kojoj je Vrhovni sud prihvatio razloge nižestepenih sudova [...], suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu.“ Dovodeći u vezu navedenu praksu sa obrazloženjem Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda.
34. U pogledu apelantovog pozivanja na drugačiju praksu Vrhovnog suda SRBiH te sudova u susjednim državama (Vrhovnog suda SR Srbije, Vrhovnog suda Vojvodine, Vrhovnog suda Jugoslavije), Ustavni sud podsjeća da je prvenstveno na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Imajući u vidu da je prethodno zaključeno da su apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava neosnovani, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
35. Apelant se u apelaciji pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje pozivanje na povredu prava na imovinu, također, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud u konačnici potvrdio presudu drugostepenog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant građenjem stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, imajući u vidu da je apelant nesavjestan graditelj, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
37. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić