Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3849/21 (S. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3849/21

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3849/21, rješavajući apelaciju Saše Markovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Saše Markovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 030072 21 Kž od 25.

oktobra 2021. godine i Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala, broj 11 0 K 030072 21 Kv 2-p od 14. oktobra 2021.

godine, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Markovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 030072 21 Kv 2-p od 14. oktobra 2021. godine u odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka

c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koje se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Saša Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 8. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda Banjaluka, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije i najtežih oblika organizovanog i privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 K 030072 21 Kv od 14. oktobra 2021. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ga pustiti na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, zatraženi su odgovori na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju, koji su 29. decembra 2021. godine dostavljeni na izjašnjenje apelantu.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kpp 5-p od 18. septembra 2021. godine apelantu (i sljedećim osumnjičenim: Branislav Zeljković, Slavko Bojić i Dragan Dubravac, u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni), na osnovu člana 199 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), određen je pritvor, i to apelantu zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 315 stav 4 u vezi sa st. 1 i 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u pomaganju u vezi sa članom 39. Pritvor je određen apelantu i ostalim osumnjičenim zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS i po tom rješenju je mogao trajati jedan mjesec, a najduže do 15. oktobra 2021. godine.

5. Vijeće od troje sudija Okružnog suda donijelo je Rješenje broj 11 0 K 030072 2 1 Kv-p od 22. septembra 2021. godine kojim je žalbe odbilo kao neosnovane. Vijeće Okružnog suda je zaključilo da je prvostepeno rješenje izvršilo pravilnu ocjenu dokaza dostavljenih uz prijedlog i izvelo pravilan zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga.

6. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji apelanta i Slavka Bojića, podnesenoj protiv rješenja o određivanju pritvora opisanih u prethodnim tačkama ove odluke, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3372/21 od 16. novembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelacija odbijena kao neosnovana.

Osporena rješenja – produžavanje pritvora

7. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine, na osnovu odredbe člana 200 stav 2 ZKPRS, apelantu i ostalim osumnjičenim, protiv kojih se sprovodi istraga, produžio pritvor za još dva mjeseca. Pritvor je produžen iz razloga sadržanih u odredbama člana 197 stav 1 tačke b) i g) ZKPRS.

8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenima zbog pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačke b) i g) ZKPRS za još dva mjeseca iz razloga što je potrebno saslušati veći broj svjedoka, prikupiti određenu dokumentaciju, kao i opremu koju su osumnjičeni koristili kao zaposlena lica koja su obavljala poslove u vezi s opisanim radnjama navedenim u prijedlogu za produženje pritvora. Na stranici 10 navedeno je apelantovo izjašnjenje (i apelantovog branioca) u vezi s prijedlogom.

9. Okružni sud je razmotrio prijedlog za produženje pritvora, kao i izjašnjenja osumnjičenih i njihovih branilaca data na održanom ročištu, te je na osnovu toga, kao i iz stanja predmetnog spisa utvrdio da postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za produženje pritvora da su osumnjičeni počinili navedena krivična djela, te da postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačke b) i g) ZKPRS.

10. Nakon što je ukazao kako je utvrđeno postojanje osnovane sumnje, Okružni sud je potom ispitao prijedlog Tužilaštva u pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je, imajući u vidu da su u dotadašnjem toku istrage prilikom pretresa Knjigovodstvenog biroa „Standard“ Bijeljina, koji obavlja knjigovodstvene poslove za „Travel for fun” d.o.o. Banjaluka (u kojem je apelant direktor) pronađeni i privremeno oduzeti finansijski dokumenti koji potvrđuju isplate sa računa „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka na račun „Promeding“ d.o.o. Laktaši u periodu april i maj 2020. godine u ukupnom iznosu od 83.000,00 KM, te da prilikom pretresa nije pronađena ulazna faktura ni ugovor koji su predstavljali osnov za navedene uplate, iako su pronađeni svi ostali ugovori, što upućuje na zaključak da su ovi dokazi, u međuvremenu uništeni ili sakriveni, od posebne važnosti za daljnji tok istrage. Saslušanje u svojstvu svjedoka B. I. kao lica koji u ime navedenog biroa obavlja knjigovodstvene poslove za „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka, pa kako je on apelantov dugogodišnji poslovni saradnik, postoji osnovana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao uticati na iskaz navedenog svjedoka. Takođe je navedeno da je potrebno u svojstvu svjedoka saslušati i radnike „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka (B. I. i A. B.), koji su vršili isporuku odijela – kombinezona JZU „Institut za javno zdravstvo Republike Srpske“, kao i svjedokinje B. R. i A .S, takođe zaposlene u “ „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka.

11. Kako su sva navedena lica zaposlena u „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka i hijerarhijski podređena apelantu, direktoru navedenog pravnog lica, navedene okolnosti, po ocjeni vijeća, opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ometati krivični postupak uticajem na ove svjedoka s cilje prilagođavanja njihovih iskaza interesima svoje odbrane.

12. Cijeneći da su do tada saslušani svjedoci potvrdili da je većina komunikacije u vezi sa predmetnim nabavkama, kako ponuđača između sebe tako i ponuđača sa JZU „Institut za javno zdravstvo Republike Srpske“, bila putem e-maila, u daljnjem toku istrage potrebno je pribavljanjem naredbe suda privremeno oduzeti računare zaposlenih u JZU „Institut za javno zdravstvo Republike Srpske“, te u pravnim licima „Procontrol” d“o.o. Banjaluka, “Promeding” d.o.o. Laktaši i „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka, a kako su osumnjičeni direktori navedenih pravnih lica, navedene okolnosti opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni puštanjem na slobodu mogli da unište navedene e-mailove, što predstavlja razlog za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKP-a.

13. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, Okružni sud je zaključio da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene, suprotno tvrdnjama branilaca osumnjičenih i samih osumnjičenih, osnovan. Naime, Okružni sud je najprije pojasnio da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uslov za pritvor po tom pritvorskom osnovu. Dalje je navedeno da se Zeljkoviću stavljaju na teret tri krivična djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja, i to najteži oblik ovog krivičnog djela iz člana 315 stav 4 u vezi sa st. 1 i 2 KZRS, koje je posebno teško krivično djelo s obzirom na sam način izvršenja i težinu posljedice, što se ogleda u činjenici da je osumnjičeni Zeljković kao visokopozicionirani javni funkcioner, iskorišćavanjem vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja uzrokovanog pandemijom koronavirusa u više postupaka javnih nabavki u kratkom periodu zloupotrijebio svojstvo odgovornog lica u „Institutu za javno zdravstvo RS“, koji je zaključkom Vlade Republike Srpske bio zadužen za nabavku medicinske opreme, lične zaštitne opreme i dezinfekcionih sredstava, koji su u tom trenutku bili najpotrebniji građanima i medicinskom osoblju za zaštitu od koronavirusa. On je nekvalifikovanim pravnim licima koja su učestvovala u postupcima javnih nabavki omogućio pribavljanje velike imovinske koristi na štetu sredstava budžeta Republike Srpske, i to: pravnom licu „Procontrol“ d.o.o. Banjaluka u iznosu od najmanje 241.500,00 KM, pravnom licu „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka u iznosu od 550.000,00 KM, a pravnom licu „A.R.M.S. sistemi“ d.o.o. Banjaluka u iznosu koji prelazi 50.000,00 KM. Ono što predmetno krivično djelo čini posebno teškim, kako je navedeno, jest i činjenica da su pored velike štete za budžet Republike Srpske, čiji je priliv sredstava zbog situacije izazvane pandemijom bio znatno smanjen, a Zeljković, kao direktor ugovornog organa bio u obavezi da postupa s ciljem najekonomičnijeg trošenja budžetskih sredstava, izvršenjem krivičnog djela dovedeni u opasnost životi i zdravlje velikog broja zdravstvenih radnika koji su bili korisnici opreme, odnosno odijela i maski, za koje je utvrđeno da nisu bili za medicinsku upotrebu, niti su kao takvi mogli da pruže odgovarajuću zaštitu od tako opasnog virusa. Sve navedeno, kako je dalje ocijenio Okružni sud, ukazuje da je apelant postupanjem na opisani način, čineći tako teško krivično djelo koje spada u kategoriju krivičnih djela koruptivne prirode, svoj službeni položaj podredio ličnim interesima i interesima navedenih fizičkih i pravnih lica, a na štetu kako interesa života i zdravlja zdravstvenih radnika, čije je očuvanje zdravlja u tako teškoj globalnoj epidemiji bilo od neprocjenjivog značaja, tako i na štetu budžetskih sredstava.

14. U pogledu apelanta kao direktora „Travel for fun“ d.o.o. Banjaluka i ostalih osumnjičenih (Bojić i Dubravac, koji su takođe direktori navedenih pravnih lica), osnovano se sumnja da su navedena lica, u međusobnom prethodnom dogovoru i dogovoru sa Zeljkovićem, direktorom JZU „Institut za javno zdravstvo RS“, pribavila navedenu veliku imovinsku korist na štetu sredstava budžeta Republike Srpske. Težinu krivičnih djela koja se stavljaju na teret ovim osumnjičenima i njihove posljedice karakteriše i činjenica da su krivična djela izvršili iskorišćavanjem vanredne situacije, odnosno vanrednog stanja, kada je bilo ugroženo zdravlje ljudi, stavljajući svoje lične interese ispred interesa zaštite zdravlja građana i medicinskih radnika, zaključivanjem nezakonitih ugovora o konzorcijumu kako bi kao grupa ponuđača učestvovali u predmetnim postupcima javnih nabavki, iako nisu ispunjavali kvalifikacione uslove za učešće u tim postupcima.

15. Kod činjenice da je situacija izazvana pandemijom koronavirusa iskorišćena za pribavljanje velike koristi navedenim ponuđačima, na štetu budžetskih sredstava, a time i na štetu svih građana Republike Srpske, kao i na štetu zdravlja medicinskih radnika, korisnika nabavljene opreme, postupanje osumnjičenih na opisani način dovelo je do gubitka povjerenja javnosti u rad ustanove, kojoj je nakon proglašene pandemije povjereno preduzimanje svih aktivnosti s ciljem zaštite građana od koronavirusa. Brojnim medijskim izvještavanjem, garantovanim u slobodi izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao ključnog osnova demokratije, koja ne samo da obavezuje štampu da izvještava javnost i građane o pitanjima od javnog interesa, što predmetni slučaj u potpunosti jest, već i građani imaju pravo da prime informacije i ideje od javnog interesa, građani ne samo Republike Srpske i BiH već i regiona s velikom pažnjom prate dešavanja u vezi s predmetnim slučajem. Imajući u vidu sve izneseno, Okružni sud je zaključio da bi zbog puštanja osumnjičenih na slobodu postojala stvarna prijetnja narušavanju javnog reda zbog nezadovoljstva građana.

16. Okružni sud nije prihvatio navode odbrane da se po navedenom osnovu ne može produžiti pritvor iz razloga što je rješenjem o određivanju pritvora odbijen prijedlog po navedenom osnovu. U konkretnom slučaju, cijeneći da je nakon određivanja pritvora proširena istraga u pogledu radnji opisanih u prijedlogu za produženje pritvora, jasno je da su postojali uslovi da se pritvor produži i po navedenom pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Opšte je poznato da je cjelokupno čovječanstvo zabrinuto pojavom virusa COVID-19, da se s ciljem sprečavanja širenja zaraze preduzimaju razne mjere zaštite, da je navedeni virus izrokovao mnogobrojne smrtne slučajeve, da su mnogobrojne okolnosti još uvijek nerazjašnjene u pogledu nastanka virusa i njegovog širenja, pa cijeneći sve opisane radnje za koje se sumnjiče osumnjičeni postoji opravdana bojazan da bi njihovim puštanjem na slobodu moglo doći do uznemirenja građana, a time narušavanja javnog reda i mira, pa je iz tih razloga Okružni sud usvojio prijedlog Tužilaštva u pogledu produženja pritvora po navedenom pritvorskom osnovu.

17. Okružni sud nije prihvatio prijedlog branilaca, kao i osumnjičenih da se kao restriktivne mjere odrede neke od mjera zabrane kao što su zabrana sastajanja s određenim licima o odlaska do firmi iz razloga što se na pouzdan način navedenim mjerama ne bi postigla svrha, a to je sprečavanje uticaja na svjedoke. Okružni sud je ocijenio da je osnovan stav Tužilaštva da bi puštanjem na slobodu kod osumnjičenih bila stvorena mogućnost da drugim vidovima komunikacije, kao što su telefonskim putem, e-mail porukama, izvrše uticaj na svjedoke, pa iz tih razloga sud nije prihvatio prijedlog branilaca za određivanje mjera zabrane umjesto mjere pritvora.

18. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 030072 21 Kž od 25. oktobra 2021. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 030072 21 Kv 2 od 14. oktobra 2021. godine.

19. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je najprije ukazao da nisu osnovani argumenti iz žalbe branioca apelanta i Bojića, izneseni u prilog tvrdnji da odbrani, uz prijedlog za produženje pritvora, nisu dostavljeni dokazi u vezi s naredbom o proširenju istrage i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, u vidu povrede prava na odbranu. Naime, odredba člana 55 stav 2 ZKPRS propisuje obavezu tužioca da, istovremeno sa prijedlogom za određivanje (ili produženje) pritvora, sudiji za prethodni postupak ili sudiji za prethodno saslušanje dostavi i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, te argumente iz žalbe kojima se ne ukazuje da je na bilo koji način braniocu uskraćeno pravo pristupa dokumentaciji i drugim dokazima, koje je tužilac dostavio sudu uz prijedlog za produženje pritvora, to su bez osnova izneseni argumenti iz žalbe u prilog tvrdnji da je u postupku donošenja pobijanog rješenja povrijeđeno pravo na odbranu. Nadalje, obrazloženje pobijanog rješenja (str. 6, 7, 8 i 9), suprotno žalbama osumnjičenih, sadrži iznesene argumente branilaca osumnjičenih na ročištu održanom 14. oktobra 2021. godine pred prvostepenim sudom u smislu odredbe člana 196 stav 2 ZKPRS, kao i izjašnjenje osumnjičenih koji su podržali izlaganja svojih branilaca. Stoga su neosnovani prigovori o povredi prava na odbranu.

20. Na stranici 4 Vrhovni sud se izjasnio o nadležnosti Okružnog suda, koja je osporavana od odbrana osumnjičenih, za šta je dao obrazloženje.

21. Vrhovni sud je ocijenio da su u obrazloženju pobijanog rješenja dati razlozi za postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se protiv njih sprovodi istraga kao zakonskog uslova primjene mjere pritvora, u smislu odredbe člana 197 stav 1 ZKPRS.

22. Obrazlažući postojanje zakonskog uslova primjene mjere pritvora, u pobijanom rješenju je navedeno da dokazi koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, a koji su cijenjeni prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora, zatim dokazi koji su pribavljeni u dotadašnjem toku trajanja istrage, te oni dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora potvrđuju postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se istraga sprovodi.

23. Vrhovni sud je potom zaključio da su za pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS u pobijanom rješenju dati detaljno obrazloženi razlozi (str. 90, 91 i 92), koje Vrhovni sud prihvata kao valjane. Ukazano je na svjedoke koje treba saslušati u daljnjem toku istrage u odnosu na svakog od osumnjičenih. Posebno je ukazano da je istraga proširena na nova djela i osumnjičene i da navedeni svjedoci do sada nisu mogli biti saslušani, pa sve te okolnosti, detaljno obrazložene u pobijanom rješenju, ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka b)

ZKPRS.

24. Vrhovni sud je potom za pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS naveo da se u pobijanom rješenju pravilno cijeni i obrazlaže da se radi o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način, okolnosti i vrijeme izvršenja, te težinu posljedice. U odnosu na Zeljkovića se cijeni njegova pozicija u „Institutu za javno zdravstvo RS“, a sve to u povezanosti da se tereti za djelo počinjeno u vrijeme vanredne situacije i vanrednog stanja uzrokovanog pandemijom, da je u više postupaka javnih nabavki, u kratkom periodu, zloupotrijebio svojstvo odgovornog lica u „Institutu za javno zdravstvo RS“, koje je bilo zaduženo za nabavku medicinske opreme i druge zaštitne opreme i sredstava, koji su, u navedenim okolnostima, bili najpotrebniji medicinskom osoblju i građanima s ciljem zaštite od navedenog virusa. Navedene okolnosti, u kojima je bilo ugroženo zdravlje ljudi i medicinskih radnika, kao i cjelokupne populacije dovode se u vezu s odnosom ličnih interesa svih osumnjičenih i interesa tih ljudi. Težinu djela pravilno cijeni pobijano rješenje i s aspekta visine štete za budžet Republike Srpske, naglašavajući vrijeme i okolnosti izvršenja djela za koje se osumnjičeni terete. Osim navedenih i detaljno obrazloženih okolnosti koje u svojoj ukupnosti ne predstavljaju samo bitne elemente krivičnog djela za koje se istraga sprovodi, kako se to ukazuje žalbama branilaca osumnjičenih, pravilno se cijene i obrazlažu u pobijanom rješenju i činjenice koje se odnose na medijska izvještavanja o predmetnom slučaju i u vremenu relevantnom za odlučivanje o pritvoru i zainteresovanost građana jer se radi o pitanjima od javnog interesa. Na tim osnovima pravilno se izvodi zaključak da bi puštanje osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, posebno imajući u vidu naredbu o proširenju istrage, kojom su obuhvaćena nova krivična djela.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelant u apelaciji navodi povredu prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Suštinski, navodi iz apelacije se svode na tvrdnju da redovni sud nije dao valjane i konkretne razloge na postojanje uslova iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, ukazujući na apelantovu saradnju s Tužilaštvom. Apelant navodi da ne postoji (nije dokazana) bojazan da će uticati na svjedoke, već se presuda zasniva na pretpostavkama. U odnosu na pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, apelant navodi da ni u odnosu na zaključak o postojanju ovog osnova ne postoje dokazi ili okolnosti. Dalje apelant ukazuje na povredu člana 5 stav 4 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud samo formalno sproveo postupak, bez ispitivanja odluke o produženju pritvora. Dalje, apelant navodi da odbrani nisu dostavljeni dokazi koji se tiče proširenja istrage, a o tom apelantovom prigovoru redovni sudovi nisu odlučili. Takođe, apelant navodi povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer Vrhovni sud nije raspravio niti jedan razlog iz žalbe i nije se bavio pitanjem postojanja potpuno identičnog postupka pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine i Sudom Bosne i Hercegovine, u kojem je sud već odredio mjere apelantu i njegovoj firmi. Apelant je u odnosu na privremenu mjeru (kojom je tražio puštanje iz pritvora) naveo da je porodičan i poslovan čovjek i da on i njegova porodica i firma (daljnjim boravkom apelanta u pritvoru) trpe velike gubitke. Apelant je ukazao da odbrana ima problem da uspostavi komunikaciju sa Tužilaštvom koje je pasivno.

b) Odgovor na apelaciju

26. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su prigovori izneseni u apelaciji identični onima iz žalbe, te da su bili predmet razmatranja, o čemu je sud dao razloge. U rješenju drugostepeni sud je razmatrao i žalbene prigovore o povredi člana 6 Evropske konvencije, koji su, prema sadržaju, vezani za bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pravilnost činjeničnog osnova pobijanog rješenja. U tom pravcu je Vrhovni sud ocjenom neosnovanosti tih prigovora utvrdio da nisu osnovani prigovori žalbe (o povredi prava na pravično suđenje).

27. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer su sva apelantova prava ispoštovana u postupku.

28. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, ukazujući da je sud dao razloge za postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačke b) i g). Nadalje je navedeno da su odbrani dostavljeni dokazi o proširenju istrage, što je i zakonska obaveza Tužilaštva. Takođe, Tužilaštvo je navelo da se sud očitovao o navodima o istom predmetu pred Tužilaštvom BiH, kao i da je predmet od Tužilaštva BiH dostavljen na postupanje Tužilaštvu. Takođe, Tužilaštvo je ocijenilo paušalnim navode o povredi prava iz člana 5 stav 3, bez obrazloženja.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. b) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 29. oktobra 2021. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

36. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

37. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode, koje se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje se lišava slobode mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stajalištu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

40. Ustavni sud podsjeća i da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, u vezi s tim, dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne problematizuje postojanje osnovane sumnje, te se Ustavni sud neće time ni baviti.

42. Apelant, u suštini, ukazuje na nepostojanje razloga, odnosno da sud nije dao dovoljne razloge u vezi s postojanjem posebnih pritvorskih osnova iz člana 197 stav 1 tačke b) i g)

ZKPRS.

43. U konkretnom slučaju, Okružni sud je apelantu produžio pritvor pozivajući se na dva razloga navedena u članu 197 stav 1 ZKPRS, dakle pored postojanja osnovane sumnje i zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, uticajem na svjedoke ometati daljnju istragu, kao i zbog postojanja vanrednih okolnosti uslijed kojih bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

44. Ustavni sud podsjeća da se, prema zakonskoj odredbi člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, navedeni osnov može primijeniti kad postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeno ili optuženo lice moglo uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

45. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59.). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (Jarzyński protiv Poljske, stav 43). Međutim, on se ne može zasnivati samo na vjerovatnosti teške kazne, već mora biti povezan s određenim činjenicama (vidi Merabishvili protiv Gruzije [VV], stav 224). Takođe, Ustavni sud podsjeća da opasnost od uticaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor jer prema redovnom toku stvari, protekom vremena, rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i sprovođenjem provjera (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 44).

46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da i dalje postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelant, ako bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za sve osumnjičene među kojima je i apelant, što je u osporenom rješenju Okružnog suda detaljno objašnjeno (str. 90, 91 i 92), koje obrazloženje je i Vrhovni sud prihvatio kao valjano. U odnosu na svakog od osumnjičenih pojedinačno su navedeni svjedoci koje treba saslušati u daljnjem toku istrage, sa obrazloženjem njihovih poslovnih odnosa i saradnje u relevantnom periodu. U odnosu na apelanta, radi se o svjedocima navedenim na str. 91–92 prvostepenog rješenja. Takođe, Okružni sud je ukazao da treba pribaviti i određene dokaze (iz računara) iz „Instituta za javno zdravstvo“ i u pravnim licima (između ostalih pravnom licu u kojem je apelant bio direktor) RS, što, po ocjeni Okružnog suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant (i ostali) boravkom na slobodi mogao preduzeti radnje kojima bi ometao krivični postupak uticajem na navedene svjedoke s ciljem prilagođavanja njihovih iskaza interesima svoje odbrane.

47. Vrhovni sud je prihvatio stav prvostepenog suda, pozivajući se na tačke prvostepenog rješenja u kojima je on naveden. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, u odnosu na osnov za produžavanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu redovni sud, u svjetlu specifičnih okolnosti ovog predmeta, dovoljno obrazložio svoj stav o neophodnosti određivanja pritvora iz ovog posebnog pritvorskog razloga, pri čemu u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud (konkretno Vrhovni sud) ukazao na specifične okolnosti konkretnog predmeta, odnosno da je istraga proširena na nova djela i osumnjičene i da navedeni svjedoci do sada nisu mogli biti saslušani, pa sve te okolnosti, detaljno obrazložene u prvostepenom rješenju, ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.

48. Nadalje, apelacijom se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, odnosno suština navoda se može svesti da je apstraktno utvrđena opasnost od puštanja na slobodu apelanta kao teško bolesnog čovjeka, čije bi puštanje na slobodu narušilo javni red i mir.

49. Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u ovom dijelu poziva na zaključak iz Odluke broj AP 3941/21 od 16. decembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), u apelaciji koju je podnio Branislav Zeljković, a koji se na identičan način u ovom dijelu primjenjuje i na apelanta. Dakle, kao i u navedenom predmetu, Ustavni sud smatra da je proizvoljno pozivanje redovnih sudova na činjenicu da okolnosti navedene u obrazloženju osporenih rješenja predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora, shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Ustavni sud je mišljenja da su i Okružni i Vrhovni sud iznijeli samo pretpostavke da bi apelantovo puštanje na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi propustili da utvrde postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora i jasno konkretizuju kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira.

50. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.

51. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju (konkretno osporeno rješenje o produženju pritvora u odnosu na apelanta određeno je do 15. decembra 2021. godine), odnosno produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporena rješenja, naglašavajući da redovni sud, pri eventualno daljnjem produženju mjere pritvora koji je u konkretnom slučaju istekao 15. decembra 2021. godine, mora obezbijediti garancije člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.

52. Ustavni sud napominje da je imao u vidu i apelantove navode o nedostavljanju dokaza odbrani u vezi s naredbom o proširenju istrage, navode o nadležnosti suda (o kojoj nije odlučeno, kako je apelant naveo), ali koji ne mogu uticati na drugačiju odluku u konkretnom predmetu jer je sud dovoljno jasno dao svoje razloge (u odnosu na dostavljane dokaza, stranica 4 rješenja Vrhovnog suda). Osim toga, umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na ove navode Ustavni sud upućuje na obrazloženje dato u Odluci broj AP 3371/21, kao i AP 3941/21 u odnosu na stvarnu nadležnost suda.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

54. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada je odluka o produžavanju pritvora donijeta na način i u postupku propisanom zakonom, pri čemu su redovni sudovi na dovoljno jasan način naveli razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka b) ZKPRS.

55. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3849/21 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio