Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3197/21 (S. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3197/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3197/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Stipan Krajina, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stipan Krajina protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 045218 19 Rsž od 2. srpnja 2021. godine, Dopunske presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 045218 18 Rs 2 od 3. rujna 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 045218 18 Rs od 15. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipan Krajina (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojega zastupa Jozo Ćurić, odvjetnik iz Livna, podnio je 7. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 045218 19 Rsž od 2. srpnja 2021. godine, Dopunske presude Općinskoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 045218 18 Rs 2 od 3. rujna 2018. godine i Presude Općinskoga suda broj 68 0 Rs 045218 18 Rs od 15. lipnja 2018. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 15. lipnja 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da mu tuženica (Kanton 10 – Vlada Kantona 10) isplati razliku troškova prijevoza, za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Dopunskom presudom Općinskoga suda od 3. rujna 2018. godine u izreku presude Općinskoga suda od 15. lipnja 2018. godine dodan je st. 2, kojim je obvezan apelant da naknadi troškove parničnoga postupka tuženici u određenome iznosu.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 2. srpnja 2021. godine odbijeni su prizivi apelanta i potvrđena je presuda Općinskoga suda od 15. lipnja 2018. godine i dopunska presuda Općinskoga suda od 3. rujna 2018. godine.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknada i drugim materijalnim pravima iz radnoga odnosa službenika u Kantonu 10 (u daljnjemu tekstu: Uredba) propisano da službenik čije je mjesto stanovanja udaljeno najmanje 3 kilometra od mjesta rada ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u visini od 0,26 KM po prijeđenome kilometru, a da visina naknade ne može biti veća od 350,00 KM mjesečno bez obzira na udaljenost. Nadalje, istakao je kako je među strankama nesporna činjenica da je apelant djelatnikom tuženice na poslovima viši referent-operater za prikupljanje i analizu podataka u Upravi za civilnu zaštitu tuženice, da poslove i radne zadatke obavlja izvan mjesta stanovanja, tj. u Livnu, a da ima mjesto stanovanja u Tomislavgradu, pa mu tuženica sukladno tomu isplaćuje naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u visini od 350,00 KM mjesečno, sukladno čl. 1. navedene Uredbe. Također, istakao je da, kako je nesporna činjenica da tuženica naknadu na ime troškova prijevoza svim svojim djelatnicima, pa tako i apelantu, isplaćuje sukladno čl. 1. Uredbe, to apelant nije dokazao da se radi o diskriminaciji i da je uslijed takve diskriminacije oštećen za iznose koje potražuje na ime razlike naknade troškova prijevoza. Nadalje, istakao je da apelant nije ponudio dokaze o diskriminaciji koja je zabranjena odredbama čl.

8. Zakona o radu, a niti to proistječe iz provedenih dokaza, kao niti prema odredbama čl. 2. i 12. st.

1. Zakon o zabrani diskriminacije. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neutemeljen.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, navodi kako je Uredba diskriminirajuća prema službenicima i namještenicima Kantona 10, jer ista treba biti usklađena sa Zakonom o radu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4029/19 od 15. siječnja 2020. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3197/21 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio