Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3246/21 (A. K.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3246/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3246/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Admir Kljajić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Admir Kljajić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 161842 17 Gž od 12. srpnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 161842 15 P od 13. listopada 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Kljajić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Olova, kojega zastupa Suada Korman, odvjetnica iz Vogošće, podnio je 15. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 161842 17 Gž od 12. srpnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 161842 15 P od 13. listopada 2017. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan ugovor o kreditu, sklopljen između apelanta i tuženice („Addiko bank“ d.d. Sarajevo) 7. ožujka 2007. godine, te da se slijedom toga utvrđenja obveže tuženica da apelantu, kao korisniku kredita, isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Djelomično je usvojen supsidijarni tužbeni zahtjev apelanta, pa je naloženo tuženici da apelantu na ime neutemeljeno naplaćenih kamata po navedenome ugovoru o kreditu za određeno vremensko razdoblje, isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Preko dosuđenoga iznosa na ime neutemeljeno naplaćenih kamata, te u dijelu troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita, supsidijarni tužbeni zahtjev apelanta je odbijen.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da u odnosu na prizivne navode apelanta da je predmetni ugovor ništavan, taj sud smatra da predmetni ugovor ima sve elemente propisane čl. 1065. i 1066. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), i da stoga nema mjesta primjeni čl. 46. i 47. ZOO, koji reguliraju ništavnost ugovornih obveza. Naime, istakao je da je ugovor o kreditu sačinjen u pisanoj formi, utvrđen je iznos kredita, uvjeti kreditiranja, kamata, osiguranje, način otplate kredita, a što su apelant i tuženica suglasili svojom slobodnom voljom sukladno čl. 10. ZOO. Također, istakao je da je prvostupanjski sud ovlašten da cijeni sve dokaze u spisu, pa i nalaz vještaka financijske struke, kojega je prvostupanjski sud cijenio sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku. Naime, istakao je da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da za ocjenu pravne naravi zaključenoga ugovora nije mjerodavno mišljenje vještaka, već je odlučna pravna kvalifikacija suda. U svezi s tim, istakao je da je prvostupanjski sud cijenio nalaz vještaka kao jasan i stručan ali je cijenio da iz njega ne proistječe da se radi o deviznome ugovoru već da se radi o ugovoru sa valutnom klauzulom. Kantonalni je sud istakao da je navedeno prvostupanjski sud zaključio jer navedeni kredit je apelantu isplaćen u valuti KM, u kojoj valuti je i vraćan, pa se ne radi o kreditu u devizama, shodno čemu nema mjesta primjeni čl. 56. Zakona o deviznom poslovanju. Također, naveo je da su stranke u ugovoru utvrdile da kurs određuje Centralna banka BiH, a na dan dospjelosti odnosno ispunjenja obveze, te da je banka bila ovlaštena vršiti konverziju obveze izražene u CHF po srednjem tečaju koji je službeno utvrđen, a što je opće prihvaćeni standard u financijskome poslovanju, sukladno Zakonu o deviznom poslovanju. Nadalje, istakao je da se radi o ugovoru o kreditu koji je po svojoj naravi aleatoran, pa s time prosječan građanin i treba računati, pogotovo iz razloga jer se obveza veže za valutu CHF, odnosno kamatna stopa se veže za kretanje LIBOR-a na tržištu, i što je sklopljen na dulje vremensko razdoblje. Kantonalni je sud istakao da je o navedenome zauzeto pravno shvaćanje i od strane Vrhovnoga suda F BiH u odluci građanskoga odjeljenja toga suda od 25. lipnja 2016. godine. Dakle, istakao je da ugovaranje valutne klauzule u vrijeme zaključenja predmetnoga ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno već dozvoljeno i punovažno, o čemu je prvostupanjski sud dao iscrpno obrazloženje, koje prihvaća i taj sud. Kantonalni je sud istakao da se čl. 395. ZOO (kojim je propisano „ako novčana obaveza, protivno posebnom saveznom zakonu, glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze“) može primijeniti samo i jedino pod uvjetom da je ugovaranje valutne klauzule zabranjeno nekim drugim zakonom, pa tako nema mjesta njegovoj primjeni u odnosu na predmetni ugovor, jer u vrijeme zaključenja ugovora valutna klauzula nije bila zabranjena nekim drugim propisom.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako se redoviti sudovi stavljaju na stranu tuženice, zanemarujući odlučne činjenice, a prije svega nalaz i mišljenje vještaka, kao najmjerodavnijega dokaza, te navodi „i sve da je valutna klauzula bila zakonom dopuštena, a nije, ona nije primjenjiva u ovome ugovoru“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. srpnja 2019. godine, odluke o dopustivosti br. AP-902/20 od 4. lipnja 2020. godine i AP-2233/21 od 8. rujna 2021. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić