Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3615/21 („Šipad Export-Import“ d.d. Sarajevo - u stečaju)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

  • Postupak priznavanja strane sudske odluke
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3615/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3615/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Šipad Export-Import“ d.d. Sarajevo - u stečaju, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Šipad Export-Import“ d.d. Sarajevo - u stečaju protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 09 0 V 026764 21 Gž 2 od 25.

kolovoza 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „Šipad Export-Import“ d.d. Sarajevo - u stečaju (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Advokatsko društvo "Adil Lozo i drugi" d.o.o. Travnik, podnio je 21. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 V 026764 21 Gž 2 od 25. kolovoza 2021. godine.

2. Rješenjem Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) od 4. ožujka 2021. godine priznata je strana sudbena odluka – Presuda Privrednoga suda u Beogradu (u daljnjemu tekstu: Privredni sud) broj 40 P 1048/15 od 9. rujna 2015. godine kojom je obvezan apelant da tužitelju, tj. predlagatelju u ovome postupku („Jugobanka“ a.d. Beograd – u stečaju) plati određeni iznos, sa kamatama bliže označenim u izreci odluke. Sudbena odluka izjednačena je sa odlukama suda donesenim u BiH i proizvodi pravno dejstvo u BiH.

3. Rješenjem Vrhovnoga suda od 25. kolovoza 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je pregledom spisa predmeta taj sud utvrdio da je u prethodno provedenome prvostupanjskome postupku apelant kao protivnik predlagatelja bio zastupan od neovlaštenoga punomoćnika, nakon čega je rješenjem toga suda od 26. prosinca 2018. godine dopušteno ponavljanje postupka i ukinuto rješenje Kantonalnoga suda od 30. studenoga 2017. godine. Nadalje, istakao je da nakon što je otklonio učinjenu povredu postupka, prvostupanjski je sud u ponovnome postupku utvrdio da je presuda Privrednoga suda od 9. rujna 2015. godine pravomoćna i ovršna i da ispunjava sve uvjete iz čl. 87. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim oblastima. Vrhovni je sud istakao da apelant u prizivu ističe prigovore na postupak koji je prethodio donošenju presude Privrednoga suda, pri čemu akcent daje na razdoblje rata u BiH, u kojemu razdoblju je postupak pokrenut. Nadalje, istakao je da iz sadržine presude Privrednoga suda slijedi da je apelant bio zastupan po punomoćnici, odvjetnici iz Beograda, da je u tom postupku bio upoznat sa predmetnom parnicom koju je protiv njega pokrenuo predlagatelj (tj. tužitelj u tomu postupku) još 1993. godine, da je u njegovo ime punomoćnica podnijela odgovor na tužbu i istakla niz procesnopravnih i materijalnopravnih prigovora, kako to pravilno primjećuje i prvostupanjski sud, kao i da su punomoćnici dostavljena sva pismena. Vrhovni je sud istakao da su i Ugovorom između BiH i Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima od 8. prosinca 2005. godine u odredbama čl. 26. i 27. propisani uvjeti i koje se odluke države ugovornica priznaju i izvršavaju. Također, naveo je i da su prema shvaćanju toga suda bili ispunjeni svi uvjeti za priznanje strane sudbene odluke, jer je ista pravomoćna i ovršna po zakonu države ugovornice na čijoj teritoriji je donesena, donošenje odluke u toj pravnoj stvari nije bilo u isključivoj nadležnosti suda u BiH, apelant je sudjelovao u postupku i presuda mu je uručena po punomoćnici, te se između istih stranaka ne vodi drugi postupak na teritoriji država ugovornica, i priznanje nije u protivnosti sa javnim poretkom države ugovornice u kojoj se priznanje traži.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Glede navoda apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su jamstva predviđena navedenim člankom uopće primjenjiva na predmetni slučaj. Ustavni sud ukazuje da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije jamči svatkome pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obveza. Sukladno navedenome, ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojima je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na utvrđivanje građanskih prava i obveza te stranke. Stoga je u konkretnome slučaju zadatak Ustavnoga suda da odgovori na pitanje da li se osporenim rješenjem Vrhovnoga suda odlučivalo o građanskim pravima i obvezama apelanta.

8. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se osporenim rješenjem Vrhovnog suda odlučivalo u postupku u kojemu je izvršeno priznanje strane sudbene odluke, tj. presude Privrednoga suda od 9. rujna 2015. godine, i kojim je ta presuda izjednačena sa odlukom suda donesenom u BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u predmetnome postupku, koji se odnosi na „priznanje strane sudbene odluke“, nisu utvrđivala građanska prava i obveze apelanta na način koji zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije tj. nije se raspravljalo o meritumu predmeta (npr. o utemeljenosti potraživanja predlagatelja), već se samo raspravljalo o tomu da li su ispunjeni zakonski uvjeti za priznanje strane sudbene odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-16/03 od 17. ožujka 2004. godine, odluke o dopustivosti br. AP-1965/15 od 10. studenoga 2016. godine, AP- 3779/16 od 19. travnja 2017. godine, AP-2892/17 od 11. studenoga 2017. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnome postupku, u kojemu se dakle odlučivalo o priznavanju strane sudbene odluke, nije odlučivalo niti o pravu apelanta na mirno uživanje imovine iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3615/21 („Šipad Export-Import“ d.d… | Sudska praksa | Aktio