Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3853/21 (A.Đ.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3853/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3853/21, rješavajući apelaciju koju je podnio A. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. Đ.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 P 085809 20 Rev od 24. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 085809 20 Gž od 14. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 085809 18 P od 30.

septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Emina Begić advokat iz Bugojna, podnio je 8. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 085809 20 Rev od 24. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 085809 20 Gž od 14. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 085809 18 P od 30. septembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je apelant vlasnik i posjednik pokretnih stvari (pobliže naznačenih izrekom prvostepene presude).

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant vlasnik poslovno-stambenog objekta u kojem se nalaze sporne pokretne stvari. Dalje, da je apelant kao zakupodavac sa prvotuženim („ZAZA“ d.o.o. Bugojno) kao zakupoprimcem 17. decembra 2012. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnih prostorija u kojem ugovoru nisu navedene pokretne stvari koje su predmet konkretnog postupka, niti je navedeno da će se naknadno sačiniti zapisnik o preuzimanju pokretnih stvari (odnosno, da iz sadržaja navedenog ugovora proizlazi da je predmet ugovora samo zakup poslovnih prostorija, a ne i zakup inventara-pokretnih stvari koje su predmet konkretnog postupka). Nadalje, da je prvotuženi u tim prostorijama obavljao svoju poslovnu djelatnost, te da su drugotuženi (F.Š.) i trećetuženi (M.Š.) (koji su bili zaposlenici prvotuženog) na osnovu izvršne isprave, presude Općinskog suda od 19. januara 2017. godine, pokrenuli izvršni postupak protiv prvotuženog radi naplate potraživanja iz radnog odnosa. Takođe, da je navedeno izvršenje predloženo na spornim pokretnim stvarima, da je sudski izvršilac 6. jula 2018. godine bezuspješno pokušao popis, pljenidbu i procjenu spornih pokretnih stvari te da mu zakonski zastupnik izvršenika nije dozvolio da obavi naprijed navedene radnje ističući da je vlasnik predmetnih pokretnih stvari apelant. Konačno, da je izvršni sud naložio sudskom izvršiocu da ponovo pokuša popis, pljenidbu i procjenu spornih stvari, što je on i učinio 23. oktobra 2018. godine, kao i da je zaključkom Općinskog suda od 25. septembra 2018. godine apelant upućen da u parnici dokazuje da mu pripada pravo vlasništva na spornim pokretnim stvarima (radi čega se vodi predmetni postupak). Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova takođe proizlazi da su neovjereni zapisnici: zapisnik o preuzimanju pokretnih stvari od 17. decembra 2012. godine i zapisnik o povratu pokretnih stvari i inventara od 17. jula 2017. godine (pri čemu je ovaj zapisnik sastavljen nakon pravosnažnosti i izvršnosti presude Općinskog suda od 19. januara 2017. godine i pokretanja naprijed navedenog izvršnog postupka). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanta, jer usvajanje istog ne omogućava niti jedna norma materijalnog prava. Naime, predloženim i izvedenim dokazima apelant (na kojem je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi se mogao izvesti pravni zaključak da je on vlasnik spornih stvari) nije dokazao činjenice iz kojih bi se mogao izvesti takav zaključak.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno da on vlasnik predmetnih pokretnih stvari, što proizlazi i iz zapisnika o preuzimanju pokretnih stvari, te zapisnika o povratu pokretnih stvari. Dalje ističe da redovni sudovi nisu prihvatili validnost navedenih zapisnika, te da su pri tome zanemarili činjenicu da se vjerodostojnost potpisa na predmetnim zapisnicima uopšte nije osporavala u toku provedenog postupka. Takođe navodi da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da su (pravilno) nižestepeni sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja shodno odredbama čl. 123. i 126. ZPP, zaključili da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao da je vlasnik predmetnih pokretnih stvari, a Ustavni sud prednje obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i u reviziji protiv drugostepene presude, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3853/21 (A.Đ.) | Sudska praksa | Aktio