Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2583/21 (P. B.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2583/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2583/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Pero Baotić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pero Baotić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 145476 17 Gž od 6. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Baotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Fahira Rizvanbegović odvjetnica iz Mostara, podnio je 19. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 145476 17 Gž od 6. svibnja 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 145476 14 P od 25. travnja 2017. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o kreditu zaključen 7. lipnja 2006. godine između apelanta i tužene („ADDIKO BANK“ d.d. Sarajevo), pa slijedom tog utvrđenja tužena je dužna apelantu isplatiti iznos od 20.987,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I. izreke), odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavim sporazum o zasnivanju založnog prava – hipoteke na određenoj nekretnini u vlasništvu (I.Đ.), a kojim je zasnovano založno pravo na nekretnini koja je predmet osiguranja ugovora (stavak II. izreke).

3. Presudom Kantonalnoga suda od 6. svibnja 2021. godine uvažen je priziv tužene, prvostupanjska presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio se utvrdi da je ništav Ugovor o kreditu koji je zaključen 7. lipnja 2006. godine između apelanta i tužene, te da je slijedom toga tužena dužna apelantu isplatiti iznos od 20.987,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je tužena u prizivu osnovano ukazala da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je predmetni ugovor o kreditu ništav. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 46. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) propisano da ugovorena obaveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav (članak 47. ZOO). Također je ukazao da je predmet obaveze odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi (čl. 50. st. 1.ZOO). U svezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je u samom ugovoru o kreditu jasno određeno da se apelantu odobrava kredit u iznosu 47.600,00 CHF, a tužena je apelantu isplatila kredit u protuvrijednosti KM na dan isplate. Dalje je istakao da je u ugovoru određena promjenjiva kamatna stopa koja zavisi od visine 12-mjesečne Libor kamatne marže, te je određeno da će se u slučaju promjene kamatne stope sačinit novi plan otplate za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope. Također, istakao je da se ugovorom o kreditu apelant obvezao da će obveze izvršavati prema planu otplate koji je sastavni dio ovog ugovora, pri čemu je banka ovlaštena izvršiti konverziju obaveze izražene u CHF u skladu sa službeno utvrđenim tečajem Centralne banke na dan dospjelosti odnosno ispunjenja obaveze. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je predmet obveze odrediv, jer ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti u smislu članka 50. st. 1. ZOO, što je zaključio i Vrhovni sud FBIH u odluci od 25. svibnja 2016.godine kojim je riješeno sporno pravno pitanje. Dakle, Kantonalni sud je istakao da ne postoje razlozi da se utvrdi ugovor o kreditu ništavim u smislu članka 46. ZOO-a. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da iako u ugovoru o kreditu nije navedeno da se radi o ugovoru uz valutnu klauzuli (s obzirom da je kredit plasiran u KM valuti i da se plaćanje rate kredita vrši u domaćoj valuti) proizlazi da se radi o kreditu uz valutnu klauzulu, a ne o deviznom kreditu. U svezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o deviznom poslovanju u kojem je odredbom članka 5. Zakona o deviznom poslovanju izričito propisano da je dozvoljeno ugovaranje u devizama u Federaciji s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u konvertibilnim markama. Iz naprijed navedenih zakonskih odredbi kao i odredbe članka 395. ZOO, prema mišljenju Kantonalnoga suda, proizlazi da ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom nije bilo zabranjeno u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Kantonalni sud je, dakle, istakao da predmetni ugovor nije zaključen protivno prinudnim propisima, da bi bio ništav u smislu članka

103. ZOO-a.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da obveza iz ugovora o kreditu nije bila određena niti odrediva što predstavlja razlog za ništavost ugovora. Također, apelant ističe da je bilo zabranjeno ugovaranje valutnih klauzula u trećoj stranoj valuti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. srpnja 2019. godine, odluke o dopustivosti br. AP-5487/18 od 20. svibnja 2020. godine i AP-975/19 od 14. listopada 2020. godine, AP-1412/21 od 9. lipnja 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2583/21 (P. B.) | Sudska praksa | Aktio