Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3588/21 (A. T.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Nematerijalna šteta
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Ratna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3588/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3588/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ahmed Tiro, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ahmed Tiro protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 P 383970 21 Rev od 6. srpnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 383970 16 Gž od 9. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 383970 13 P od 27.
siječnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmed Tiro (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Damir Alagić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 21. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 383970 21 Rev od 6. srpnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 383970 16 Gž od 9. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 383970 13 P od 27. siječnja 2016. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 27. siječnja 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženica (Republika Srpska) da mu na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, slobode i prava osobnosti, te na ime pretrpljenoga straha za razdoblje neutemeljenoga lišenja slobode u određenome vremenskome razdoblju isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Obvezan je apelant da tuženici naknadi troškove parničnoga postupka u određenome iznosu.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 9. rujna 2020. godine priziv apelanta je djelomično uvažen i prvostupanjska je presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima, na način da je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnoga postupka, dok je u preostalome dijelu priziv apelanta odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 6. srpnja 2021. godine revizija apelanta je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja za koje je vezan revizioni sud temeljem čl. 240. st. 2. Zakona o parničnom postupku, proistječe da je apelant u razdoblju od 4. travnja 1992. godine do 20. siječnja 1994. godine kao civilna osoba, sa svojom obitelji bio zarobljen u selu Osova, da se po naredbi pripadnika vojske tuženice on i njegova obitelj nisu smjeli kretati iz kuće, da je zbog toga trpio duševne bolove i strah, te da je apelant podnio tužbu 9. listopada 2013. godine. Nadalje, istakao je da su na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnoga prava odbili tuženi zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio za vrijeme rata. Također, naveo je da je neutemeljen prigovor apelanta glede primjene odredbe čl. 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO).Vrhovni je sud istakao da i prema mišljenju toga suda na tuženicu se ne može primijeniti zastarni rok predviđen odredbom čl. 377. ZOO, jer se odredba toga članka može primijeniti samo na konkretnoga učinitelja kaznenoga djela, a ne i na treću osobu koja odgovara za štetu umjesto faktičkoga učinitelja. Osim toga, istakao je da je takvo pravno stanovište iskazano i u više odluka Ustavnoga suda (AP-3979/11 od 27. rujna 2014. godine, AP-4128/10 od 28. ožujka 2014. godine i dr.). Vrhovni je sud naveo da se neutemeljeno apelant poziva na međunarodne deklaracije i konvencije, budući da pravo na pristup sudu može podlijegati legitimnim ograničenjima, kao što su zakonski zastarni rokovi.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su sudovi pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, te smatra da se u konkretnoj pravnoj situaciji imala primijeniti odredba čl. 377. ZOO.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio zbog čega se u konkretnoj situaciji spram tuženice ne može primijeniti privilegirani rok zastare iz čl. 377. ZOO. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić