Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1508/20 (S. Č. i S. Č.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1508/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1508/20, rješavajući apelaciju Safudina Čengića i Samije Čengić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Safudina Čengića i Samije Čengić.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 016789 16 Uvp od 21. januara 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Safudin Čengić i Samija Čengić (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant i apelantica) iz Sarajeva podnijeli su 16. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 016789 16 Uvp od 21. januara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 016789 12 U od 9. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 24. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 6. jula 2021. godine, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju. Odgovori na apelaciju su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantima. Apelanti u ostavljenom roku nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-605/99 od 12. oktobra 2012. godine potvrđeno je da je Hasan Delić korisnik i posjednik stana u Ulici Odobašina broj 53 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da mu pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed (tač. I i II izreke rješenja). Istim rješenjem (tač. III, IV, V i VI izreke) je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana apelantu, koji predmetni stan koristi po osnovu Ugovora o korištenju stana od 29. marta 2000. godine, te mu je naloženo da stan napusti i da nema pravo na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).

6. Rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-2954/12 od 23. novembra 2012. godine odbijena je žalba koju je podnio apelant protiv rješenja Uprave od 12. oktobra 2012. godine. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, navedeno da je nesumnjivo utvrđeno da je Hasan Delić lice koje se uselilo u stan na zakonit način, pa je tako izjednačen sa licima koja imaju status nosioca stanarskog prava, te je, bez obzira što je tokom postupka utvrđeno da se u stanu nalaze apelanti, po osnovu Ugovora o korištenju stana od 29. marta 2000. godine, kao i da su apelanti upisani kao vlasnici sa dijelom 1/2, na osnovu Ugovora o kupoprodaji stana na kome postoji stanarsko pravo od 6. aprila 2000. godine, ovjerenog od Općinskog suda 27. aprila 2000. godine, apelantu naloženo da napusti predmetni stan u skladu sa članom 11. i 11a. Zakona o prestanku primjene.

7. Zaključkom Uprave broj 23/1-372-605/99 od 12. jula 2013. godine naloženo je apelantu da napusti predmetni stan. Uprava je 9. oktobra 2013. godine sačinila zapisnik u kojem je konstatirano da je Hasan Delić ušao u posjed predmetnog stana.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 016789 12 U od 9. decembra 2015. godine odbijena je tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 23. novembra 2012. godine.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor, između ostalog, istakao da je prvostepeni organ morao sam raspraviti sporno pitanje kojim se osporava pravo Hasanu Deliću na predmetni stan iz razloga što Stambena zadruga „Željezničar“ nije vlasnik predmetnog slana, već „Centrotrans Eurolines“ d.d. Sarajevo. Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da su se u konkretnom postupku morale prvenstveno donijeti odluke o prethodnim pitanjima na koje je upućivao apelant, vlasnik stana, da bi se u konačnom uopće moglo postaviti pitanje prava podnositelja zahtjeva na povrat stana. Naime, apelant je od prvostepenog organa zatražio da pravilno odredi stranke u postupku, budući da je kao davatelj stana na korištenje u konkretnom predmetu označena Stambena zadruga „Željezničar“, a u potvrdi o vlasništvu kao vlasnik stana evidentiran je „Centrotrans bus“ d.d. Sarajevo. S obzirom da je nastala pravno nemoguća situacija, da postoje dva vlasnika, odnosno davatelja stana na korištenje, prvostepeni organ je bio dužan, u skladu sa odredbom člana 142. Zakona o upravnom postupku, sam raspraviti to pitanje. Imajući u vidu da je apelant prvostepenom organu dostavio dokaze da je raniji vlasnik predmetnog stana „Centrotrans bus“ d.d. Sarajevo, jasno je da su odluka o dodjeli stana, rješenje o dodjeli stana na korištenje podnositelju zahtjeva i ugovor o korištenju stana zaključen između podnositelja zahtjeva i Stambene zadruge „Željezničar“ apsolutno ništavi i kao takvi ne proizvode pravno djejstvo budući da se radi o pravnim aktima pravne osobe koja nije imala pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva na predmetnom stanu.

10. Kantonalni sud je u provedenom postupku utvrdio da je predmetni stan rješenjem Stambene zadruge „Željezničar“ od 10. februara 1992. godine dodijeljen Hasanu Deliću na korištenje, koji je 19. marta 1992. godine zaključio ugovor o korištenju tog stana. Utvrđeno je da je predmetni stan kupila Stambena zadruga „Željezničar“ na osnovu ugovora o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stanova od 13. marta 1991. godine iz čega proizlazi da je vlasnik stana početkom 1992. godine bila Stambena zadruga „Željezničar“, sa kojom je podnosilac zahtjeva Hasan Delić zaključio ugovor o korištenju stana u koji se uselio prije 1. aprila 1992. godine, prije tehničkog prijema predmetne zgrade, jer su u gradu bile postavljene barikade i sukobi su bili svakodnevnica.

11. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je imao u vidu odredbu člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, koju je citirao, naglasivši da su upravni organi pravilno donijeli odluku kada su utvrdili da je Hasan Delić bio korisnik predmetnog stana i da mu pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je Hasan Delić dobio predmetni stan od Stambene zadruge „Željezničar“ (kao tadašnjeg vlasnika) sa kojom je i zaključio ugovor o korištenju stana, te da, imajući u vidu činjenicu podnošenja zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana od podnosioca zahtjeva i činjenicu da na drugi način nije riješio svoje stambeno pitanje (u vrijeme podnošenja zahtjeva), ukazuje na njegovu stvarnu volju i namjeru prema predmetnom stanu kao njegovom domu, te da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbe Odluke Ustavnog suda BiH broj U 14/00, prema kojoj se sva lica koja su se u stanove uselila na zakonit način izjednačavaju sa licima koja imaju status nosioca stanarskog prava. Pored toga, imajući u vidu da je podnosilac zahtjeva Hasan Delić ušao u posjed stana 9. oktobra 2013. godine kao lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene kojem, u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pripada pravo da se vrati u svoje prijeratno prebivalište, Kantonalni sud je ocijenio da interes da takvo lice ostane u predmetnom stanu prevladava nad interesom zajednice da se dosljedno primijene odredbe imovinskih zakona, a koje stanovište je zauzeo Ustavni sud u Odluci o meritumu broj AP 964/04 od 3. decembra 2005. godine.

12. Kantonalni sud je naveo da je u postupku pouzdano utvrđeno da predmetni stan koriste apelanti na osnovu Ugovora o korištenju stana od 29. marta 2000. godine, da su u ZK uredu Općinskog suda uknjiženi kao vlasnici predmetnog stana sa dijelom ½ na osnovu Ugovora o kupoprodaji stana na kome postoji stanarsko pravo od 6. aprila 2000. godine, ovjerenog od Općinskog suda 27. aprila 2000. godine. Imajući u vidu navedeno činjenično utvrđenje, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni organ pravilno tretirao apelanta kao privremenog korisniku u smislu člana 11. i 11.a) Zakona o prestanku primjene, pri čemu su ocijenjene i odredbe člana 2. stav 2. i čl. 3. i 7. Zakona o prestanku primjene.

13. Apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 9. decembra 2015. godine koji je Vrhovni sud Presudom broj 09 0 U 016789 16 Uvp od 21. januara 2020. godine odbio kao neosnovan.

14. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant u zahtjevu za vanredno preispitivanje istaknuo da je u konkretnom slučaju trebalo prvenstveno donijeti odluku o prethodnom pitanju u vezi sa vlasništvom stana, da bi se u konačnom uopće moglo postaviti pitanje prava podnosioca zahtjeva na povrat stana, jer se status posjeda stana odlukama upravnih organa (i suda) stavlja ispred statusa vlasnika stana.

15. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je donio presudu uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pri čemu nisu povrijeđena pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje konkretne upravne stvari. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio zakon na apelantovu štetu kada je ocijenio utvrđenim da je Hasan Delić 30. aprila 1991. godine bio zakonski korisnik i posjednik predmetnog stana, što je izjednačeno sa nosiocem stanarskog prava, u smislu odredaba Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, zbog čega mu primjenom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene pripada pravo na povrat stana.

16. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud (a prethodno i upravni organi) potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno izveo zaključak da je Hasan Delić dobio predmetni stan od Stambene zadruge „Željezničar“ (kao tadašnjeg vlasnika) sa kojom je i zaključio ugovor o korištenju stana. Imajući u vidu činjenicu podnošenja zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana od podnosioca zahtjeva i činjenicu da na drugi način nije riješio svoje stambeno pitanje (u vrijeme podnošenja zahtjeva), Vrhovni sud je ocijenio da to dovoljno ukazuje na njegovu stvarnu volju i namjeru prema predmetnom stanu kao njegovom domu u koji se uselio 19. marta 1992. godine (a nakon što je dobio odluku o dodjeli stana, zaključio ugovor o korištenju stana, a potom mu predati i ključevi od stana, koji je morao napustiti zbog porodičnih i poslovnih razloga krajem 1992. godine, odnosno početkom 1993. godine). Vrhovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbe Odluke Ustavnog suda broj U 14/00, prema kojoj se sva lica koja su se u stanove uselila na zakonit način izjednačavaju sa licima koja imaju status nosioca stanarskog prava. Pored navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da podnosiocu zahtjeva Hasanu Deliću, koji je ušao u posjed predmetnog stana 9. oktobra 2013. godine kao lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, pripada pravo da se vrati u svoje prijeratno prebivalište, naglasivši da je prvostepeni sud pravilno zaključio da interes da takvo lice ostane u predmetnom stanu prevladava nad interesom zajednice da se dosljedno primijene odredbe imovinskih zakona (stanovište Ustavnog suda iz Odluke o meritumu broj AP 964/04).

17. Vrhovni sud je dalje naveo da je pravilno i pouzdano utvrđeno da su predmetni stan koristili apelanti na osnovu Ugovora o korištenju stana od 29. marta 2000. godine, te da se smatraju privremenim korisnicima u smislu navedenih odredaba člana 11. i 11a. Zakona o prestanku primjene, pri čemu su ocijenjene i odredbe člana 2. stav 2. i čl. 3. i 7. istog zakona. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani prigovori apelanata da su se u konkretnom postupku povrata stana morale prvenstveno donijeti odluke o prethodnim pitanjima u pogledu vlasništva na predmetnom stanu, te da je zbog toga trebalo prekinuti postupak dok nadležni organ ne riješi to pitanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je vlasnik stana početkom 1992. godine bila Stambena zadruga „Željezničar“ sa kojom je podnosilac zahtjeva Hasan Delić zaključio ugovor o korištenju stana, da se uselio u predmetni stan prije 1. aprila 1992. godine, ali da osporene činjenice mogu biti predmet eventualno drugih postupaka ukoliko do njih dođe a ne predmetnog upravnog postupka za povrat stana. U tom smislu, Vrhovni sud je podsjetio da iz cjelokupnog upravnog postupka nedvosmisleno proizlazi da ugovor o korištenju stana koji je zaključio Hasan Delić nije nikada poništen, te da je bio u posjedu predmetnog stana od useljenja pa do izbijanja ratnih djejstava i kasnije do početka 1993. godine, pa je on predstavljao njegov dom u koji može da se vrati po završetku rata.

18. Apelanti su u dopuni apelacije od 2. februara 2021. godine Ustavnom sudu dostavili na uvid Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 369493 17 Gž od 23. decembra 2020. godine kojom je potvrđena Presuda Općinskog suda broj 65 0 P 369493 13 P od 20. marta 2017. godine, kojom je, između ostalog, usvojen dio tužbenog zahtjeva apelanata i „Centrotrans Eurolines“ d.d. Sarajevo protiv tuženih „Butmir“ d.o.o. Sarajevo, Stambene zadruge „Željezničar“ i Hasana Delića, kojim je naloženo Hasanu Deliću da apelantima preda u posjed predmetni stan. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelanti kao nosioci stanarskog prava sa „Centrotrans Eurolinesom“ d.d. Sarajevo kao prodavcem 27. aprila 2000.godine zaključili ugovor o kupovini predmetnog stana, te da je, shodno tom ugovoru, ZK ured Općinskog suda dozvolio uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama u korist apelanata. Na temelju takvog utvrđenja Općinski sud je primjenom člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed predmetnog stana, budući da tokom postupka nije osporavan zemljišnoknjižni upis, niti je utvrđenje valjanosti izvršenog zemljišnoknjižnog upisa bilo predmet raspravljanja, a apelanti su tokom postupka dokazali da je predmetni stan njihovo vlasništvo u omjeru od po 1/2, a koji se nalazi u faktičkoj vlasti Hasana Delića.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da su organi uprave i sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, a da pritom određene dokaze uopće nisu ocjenjivali. Iako je apelant u upravnom postupku dokazao da je vlasnik, sud je prihvatio i dio dispozitiva prvostepenog rješenja u kojem je navedeno da apelant predmetni stan koristi kao nosilac stanarskog prava, što nije tačno, niti proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, a u suprotnosti je i sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prema kojima stanarsko pravo prestaje u momentu zaključenja ugovora o otkupu stana. Pored toga, apelanti su suvlasnici predmetnog stana, po nalogu upravnog organa, uz asistenciju policije, nasilno iseljeni iz tog stana iako se u ZK uredu Općinskog suda vode kao vlasnici predmetne nekretnine.

21. Apelanti ističu da organi uprave i sudovi u upravnom sporu nisu nadležni da ocijene da li je Stambena zadruga „Željezničar“, u smislu odredbe člana 5. Zakona o stambenim odnosima, imala pravo da dodijeli stan Hasanu Deliću, te da li je Ugovor o korištenju stana zaključen između Stambene zadruge „Željezničar“ i Hasana Delića validan u smislu citirane zakonske odredbe, niti su imali ovlaštenja da ocijene da je Stambena zadruga „Željezničar“ stekla pravo vlasništva, a samim tim i pravo da dodjeljuje predmetni stan. Odgovore na navedena pitanje, prema mišljenju apelanata, nadležan je dati jedino sud u parničnom postupku. Međutim, organi uprave i sudovi su našli da navedene sporne činjenice ne predstavljaju prethodno pitanje za odluku od deposediranju apelanata iako organi uprave i sud o tim pitanjima, bez ikakvog uporišta u zakonu, nisu htjeli čekati od suda, niti su sami, u okviru obrazloženja pobijanih rješenja, htjeli odlučiti o prethodnim pitanjima. II.Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da ostaje u cijelosti kod razloga datih u osporenoj presudi. Navodi da je osporena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz razloga koji su navedeni u obrazloženju osporene presude. Ističe da nisu osnovani apelacioni navodi da je presudom tog suda došlo do povrede prava na koja se apelanti u apelaciji pozivaju. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, kojom nisu prekršene odredbe Ustava BiH, niti odredbe Evropske konvencije na koje su ukazali apelanti u apelaciji.

24. Ministarstvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav 1.

(1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kog je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

26. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (2) Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je dodijeljen stan na privremeno korišćenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Osoba koja je u stan uselila na osnovu akta čije je važenje isteklo, smatrat će se privremenim korisnikom.

Član 3. stav 3. ovog zakona neće se primjenjivati na takve osobe.

Član 3. st. (1) i (2) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:

nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 7.

Rješenje iz prethodnog člana kojim se udovoljava zahtjevu nosioca stanarskog prava sadrži:

1. odluku kojom se potvrđuje da je podnosilac zahtjeva nosilac stanarskog prava u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona;

2. odluku o vraćanju stana u posjed nosiocu stanarskog prava ukoliko stan koristi privremeni korisnik, ukoliko je stan neuseljen ili se koristi bez pravnog osnova; 3. u slučajevima kada postoji sadašnji korisnik, odluka o tome da li sadašnji korisnik koristi stan bez pravne osnove (“bespravni korisnik”) ili se radi o zakonskom privremenom korisniku;

4. odluku o prestanku prava privremenog korišćenja stana ukoliko se u stanu nalazi privremeni korisnik;

5. rok za iseljenje privremenog korisnika odnosno druge osobe koja se nalazi u posjedu stana;

6. odluku o tome da li privremeni korisnik stana ima pravo na smještaj u skladu sa ovim zakonom.

7. izričito upozorenje da će protiv sadašnjeg korisnika biti pokrenut krivični postupak ukoliko otuđi stvari iz stana, odnosno stan na drugi način ošteti; i 8. izričito upozorenje da će sadašnji korisnik koji je višestruki korisnik, biti kažnjen novčanom kaznom u skladu sa članom 18f. stav 3. ovog zakona.

Član 11.

Ukoliko osoba koja se nalazi u posjedu stana ne postupi dobrovoljno po rješenju kojim joj se nalaže iseljenje, nadležni organ uprave sprovešće prinudno izvršenje saglasno zakonu.

Izvršenje se sprovodi na prijedlog nosioca stanarskog prava.

Izuzetno, po službenoj dužnosti ili na osnovu zahtjeva osobe koja ima pravni interes u postupku nadležni organ uprave će donijeti rješenje o prinudnom iseljenju odmah, u slučajevima gdje je sadašnji korisnik višestruki korisnik. Takva osoba ima pravo podnijeti žalbu protiv odluke, s tim što žalba ne odlaže izvršenje prinudnog iseljenja.

Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: 1. je nosilac stanarskog prava na ili koristi više od jednog stana; ili 2. ima porodičnu kuću ili stan, u slučajevima kada je kuća, odnosno stan dovoljno sačuvan, odnosno takav može biti sa manjim popravkama, da mu omogućava osnovne uslove za život (osnovnu zaštitu od atmosferskih uticaja, pristup vodi i električnoj energiji, mogućnost grijanja, osnovnu privatnost i sigurnost imovine); ili 3. ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine (u daljem tekstu: dom u kojem je živio 1991. godine); ili kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uslove za život; ili 4. već mu je nadležni organ obezbijedio alternativni smještaj; ili 5. ima člana svog porodičnog domaćinstva koji ima smještaj na teritoriji Federacije BiH, ili u istom mjestu ili općini na teritoriji Bosne i Hercegovine gdje je živio 1991. godine, ukoliko takav smještaj odgovara minimalnom standardu smještaja iz člana 3. stav 6. ovog zakona; ili 6. ima zakonsko pravo da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991. godine, i dom u kojem je živio 1991. godine je dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav da mu omogućava osnovne uslove za život, kao što je to opisano u ovom stavu, i omogućeno mu je da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991. godine; ili 7. čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, u skladu sa članom 11a. ovoga zakona.“

Član 11. stav 5. briše se.

U slučajevima kada je u skladu sa ovim zakonom podnešen zahtjev za povrat stana iz kojeg je iselio višestruki korisnik, a rješenje nije donešeno na datum iseljenja, nadležni organ će odmah donijeti odluku kojom će odlučiti o zahtjevu. U smislu ovog člana, pod pojmom “porodično domaćinstvo“ se smatraju svi članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, a ukoliko nisu bili članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, smatraju se i bračni drug, roditelj ili dijete, kao i druge osobe prijavljene da žive sa privremenim korisnikom.

Član 11a.

Privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je:

1. privremeni korisnik koji je dobrovoljno prodao nekretninu u kojoj je živio na dan 30. aprila 1991. godine; ili 2. privremeni korisnik koji je dobrovoljno zamijenio nekretninu ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine, u čijem je posjedu ili ih je prenio na treće lice; ili 3. privremeni korisnik koji je odbio alternativni smještaj koji mu je ponuđen u pismenoj formi od strane nadležnog organa, ili je odbio pomoć za obnovu njegovog doma od 30. aprila 1991. godine. Nadležni organ obavještava privremenog korisnika o posljedicama odbijanja alternativnog smještaja, odnosno pomoći za obnovu; ili 4. privremeni korisnik koji boravi u istoj općini kao i 1991. godine, osim ukoliko može pružiti dokaze da se ne može vratiti u svoj dom od 1991. godine; ili 5. privremeni korisnik koji je bio podstanar 1991. godine; ili 6. privremeni korisnik koji ima na raspolaganju dovoljno sredstava, uključujući primanja kojima može sam sebi obezbijediti smještaj. Kao dovoljna sredstva koja su na raspolaganju smatra se iznos od jedne četvrtine vrijednosti potrošačke korpe utvrđene od strane nadležnog organa za statistiku, pomnožen sa brojem članova porodičnog domaćinstva, plus 200 KM (konvertibilnih maraka) na ime troškova stanovanja; ili 7. privremeni korisnik kojem je nosilac stanarskog prava obezbijedio smještaj u svojstvu podstanara u najmanjem trajanju od šest mjeseci u istom kantonu, osim ako se privremeni korisnik pismeno saglasio sa ponuđenim smještajem od strane nosioca stanarskog prava u bilo kojoj općini. Standardi smještaja su utvrđeni u članu 3. stav 6. ovog zakona, ili 8. privremeni korisnik koji je u periodu između 30. aprila 1991. i 4. aprila 1998. godine napustio stan ili nekretninu u kojoj je boravio na teritoriji Bosne i Hercegovine za koju je podnio zahtjev za povrat, a naknadno zahtjev povukao; ili 9. privremeni korisnik kome je nakon 6. aprila 1992. godine dodijeljeno zemljište u državnom, odnosno bivšem društvenom vlasništvu, u periodu od najduže 150 dana od dana dodjele izvršene u skladu sa izuzećem izdatim od strane Ureda Visokog predstavnika u skladu sa Odlukom Visokog predstavnika o zabrani dodjele zemljišta u društvenom vlasništvu, osim ukoliko se istog nije odrekao u roku od 60 dana od dana odobrene dodjele, odnosno od dana stupanja na snagu ovog zakona, zavisno koji datum je kasniji; ili 10. privremeni korisnik kojem je nakon 6. aprila 1992. godine dodijeljeno zemljište u državnom, odnosno bivšem društvenom vlasništvu, a do izdavanja izuzeća od strane Ureda Visokog predstavnika u skladu sa Odlukom Visokog predstavnika o zabrani dodjele zemljišta u društvenom vlasništvu, osim ukoliko se u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona te dodjele nije odrekao; ili 11. privremeni korisnik koji je dobio kredit, građevinski materijal ili bilo koju drugu vrstu pomoći za građenje ili novčane pomoći u periodu od 150 dana od dana dobijanja pomoći ili dana dobijanja prvog obroka novčane pomoći, ukoliko se ove pomoći nije odrekao u roku od 60 dana od dana dobijanja pomoći, odnosno u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, zavisno koji datum je kasniji.

U smislu tač. 9. do 11. iz stava 1. ovog člana, nadležni organ obaviještava privremenog korisnika o posljedicama neodricanja od dodjeljenog zemljišta, odnosno pomoći u građevinskom materijalu ili novčane pomoći.

U smislu ovog člana, pod pojmom "privremeni korisnik" smatraju se svi članovi porodičnog domaćinstva definisani u članu 11. stav 6. ovog zakona.

27. Zakon o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 016789 16 Uvp od 21. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, koju su apelanti primili 21. februara 2020. godine, a apelaciju su podnijeli 16. aprila 2020. godine. Prema tome, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu navedenih odredaba jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o upravnim postupcima u okviru kojih se raspravljalo o pitanju povrata predmetnog stana korisniku stana Hasanu Deliću i iseljenju apelanata kao vlasnika stana, što nesporno ulazi u okvir „građanskih prava i obaveza“ apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Iz apelacije proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je u konačnici rezultiralo osporenom odlukom.

37. Dalje, u vezi sa prigovorima apelanata koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

39. Ustavni sud, prije svega, napominje da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda nesumnjivo utvrđeno da su apelanti vlasnici predmetnog stana, a da je korisnik stana Hasan Delić (koji je, prema stavu upravnih organa i redovnih sudova, izjednačen sa licima koja imaju status nosioca stanarskog prava) podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, te da je u postupku utvrđeno da mu pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Također, Ustavni sud zapaža da je pitanje vlasništva, na čemu apelanti insistiraju tokom cijelog postupka, zanemareno od organa uprave i Kantonalnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da se tim pitanjem bavio Vrhovni sud i zauzeo stav da se pitanje validnosti upisa u zemljišne knjige ne može rješavati u konkretnom postupku, nego „da osporene činjenice mogu biti predmet eventualno drugih postupaka ukoliko do njih dođe a ne predmetnog upravnog postupka za povrat stana“. Stoga, osnovno pitanje koje Ustavni sud treba ispitati jeste da li je navedenim stavom Vrhovnog suda, kojim je ispravio propuste Kantonalnog suda i upravnih organa, kada se bavio prigovorom apelanta da se ne može dozvoliti povrat stana a da se ne odluči o njegovom vlasništvu, odnosno o zakonitosti upisa njega kao vlasnika, arbitrarno primijenjen član 142. Zakona o upravnom postupku, posebno jer je apelant tokom cijelog postupka tvrdio da u konkretnom slučaju postoji prethodno pitanje i da se predmetni postupak ne može riješiti ako se ne riješi pitanje vlasništva na predmetnom stanu.

40. Ustavni sud podsjeća da je već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2892/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2892/18 od 24. septembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje u situaciji kada je „u okolnostima kada su se organi uprave i redovni sudovi u predmetnom postupku povodom zahtjeva člana porodičnog domaćinstva prijeratnog korisnika stana upustili u raspravu povodom zahtjeva za povrat stana, zanemarivši okolnost da je apelant u julu 2000. godine zaključio kupoprodajni ugovor kojim je predmetni stan otkupio kao vlasnik“. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao „da je organima uprave, a i redovnim sudovima, bila poznata činjenica da je apelant 17. jula 2000. godine kupio predmetni stan ugovorom o kupoprodaji ovjerenim od Pravobranilaštva Kantona Sarajevo. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je navedena okolnost tokom postupaka potpuno zanemarena iako je na nju apelant ukazivao. Dakle, Ustavni sud u takvim okolnostima smatra da se u postupku povrata prava na posjed stana samo po sebi kao prethodno pitanje nametnulo pitanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, a samim tim i sva prava koja vlasništvo za sobom povlači.[…]. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi donijeli osporene odluke a da pri tome nisu riješili pitanje vlasništva apelanta na predmetnom stanu, koje se kao relevantno pitanje postavlja u predmetnom postupku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, ne ulazeći u pitanje konačnog ishoda postupka u vezi sa povratom predmetnog stana, zaključuje da je, zbog arbitrarne primjene zakona u vezi sa činjenicom da je apelant vlasnik spornog stana, a koja okolnost nesporno predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu A.Ć. za povrat u posjed predmetnog stana, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.

41. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je pitanje vlasništva apelanta na predmetnom stanu prethodno pitanje koje se moralo riješiti prije nego što je odlučeno da korisniku stana Hasanu Deliću pripada pravo na povrat tog stana, budući da je nesporno da su apelanti zemljišnoknjižni vlasnici predmetnog stana, koju činjenicu niko nije ni osporavao u toku postupka. Ustavni sud u takvim okolnostima smatra da se u postupku povrata prava na korištenje stana samo po sebi kao prethodno pitanje nametnulo pitanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, na osnovu kojeg su apelanti stekli pravo vlasništva na predmetnom stanu, a samim tim i sva prava koja vlasništvo za sobom povlači.

42. Ustavni sud zapaža da postoji obrazloženje Vrhovnog suda prema kome pitanje u pogledu vlasništva na predmetnom stanu može biti predmet eventualno drugog postupka ukoliko do njega dođe, a ne predmetnog upravnog postupka za povrat stana. Ustavni sud neće ulaziti u ispravnost navedenog stava Vrhovnog da se sporno prethodno pitanje ne može rješavati u konkretnom postupku, već da treba u eventualnom nekom drugom. Međutim, činjenica je da se u konkretnom slučaju radi o prethodnom pitanju, kako je to naglašeno u prethodnom dijelu obrazloženja. Odredbama člana 142. stav 1. Zakona o upravnom postupku je propisano „ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. […]“. Stoga, ako je Vrhovni sud smatrao da se u konkretnom postupku ne može riješiti pitanje prava vlasništva na predmetnom stanu kao prethodno pitanje, trebalo je postupak prekinuti dok nadležni sud ne riješi to pitanje. Međutim, Vrhovni sud nije postupio u skladu sa citiranim članom 142. Zakona o upravnom postupku, već je potvrdio odluke kojima se dopušta povrat stana, a apelanti su i dalje uknjiženi kao vlasnici predmetnog stana. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su organi uprave, kao i redovni sudovi, kao prvo, zanemarili pitanje rješavanja prava vlasništva kao prethodnog pitanja, a zatim i odredbe člana 142. Zakona o upravnom postupku. Tumačeći na ovakav način član 142. Zakona o upravnom postupku, sav teret je prebačen na apelanta/te, zato što su ostavljene na snazi odluke kojima im se nalaže da napuste predmetni stan, dok nije riješeno pitanje zakonitosti njihovog vlasništva na predmetnom stanu. Dakle, s pravom se može postaviti pitanje da li, primjenom prava na ovakav način, znači da osobe koje imaju status nosilaca stanarskog prava ili izjednačen status sa njim imaju možda neko jače pravo od vlasnika nekretnina?

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, ne ulazeći u pitanje konačnog ishoda postupka u vezi sa povratom predmetnog stana, zaključuje da je, zbog arbitrarne primjene člana 142. Zakona o upravnom postupku u vezi sa činjenicom da su apelanti vlasnici predmetnog stana, a koja okolnost nesporno predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu Hasana Delića kao korisnika stana za povrat u posjed predmetnog stana, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti presudu Vrhovnog suda, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

45. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima kada su se organi uprave i redovni sudovi u predmetnom postupku povodom zahtjeva korisnika stana upustili u raspravu povodom zahtjeva za povrat stana, zanemarivši okolnost da su apelanti 6. aprila 2000. godine zaključili kupoprodajni ugovor kojim su predmetni stan otkupili kao vlasnici.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1508/20 (S. Č. i S. Č.) | Sudska praksa | Aktio