Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2571/20 (Z.B.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2571/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2571/20, rješavajući apelaciju Z. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 041596 20 Kž od 12.

maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 K 041596 18 K od 12. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica Z. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Jasmina Šarić Hasanović, advokat iz Bihaća, podnijela je 23. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 041596 20 Kž od 12. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 K 041596 18 K od 12. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 26. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 7. juna 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 23 0 K 041596 18 K od 12. jula 2019. godine apelantica je proglašena krivom zbog toga što je kao službena osoba, u svojstvu direktora JU „Prva osnovna škola” Velika Kladuša, suprotno pravilnom i zakonitom vršenju svoje službene dužnosti, na način pobliže opisan pod tačkama I–IV, dakle kao službena osoba u Federaciji BiH, prekoračivši granice svojih službenih ovlaštenja, odnosno ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavila korist drugom, čime je počinila produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1, u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantici je izrečena uvjetna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Osim toga, apelantica je obavezana da plati troškove krivičnog postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su na prijedlog optužbe saslušani svjedoci B. M., J. B., A. S., A. T., U. Č., A. H., M. H., A. M., da je pročitan iskaz nedostupnog svjedoka A. D., te da je izvršen uvid i čitanje u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na str. 7. i 8. presude). Nadalje, da su na prijedlog odbrane saslušani svjedoci H. M., S. S. i Ć. Č., zatim apelantica, kao i da je izvršen uvid i čitanje u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na str. 9. i 10. presude). Općinski sud je naveo da je provedene dokaze cijenio u smislu člana 296, u vezi sa čl. 15. i 16. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

9. Općinski sud je ukazao na relevantne dijelove iskaza svjedoka B. M., J. B., A. S., A. T., U. Č., A. H., M. H., A. M., A. D., H. M., S. S. i Ć. Č., te dao njihovu ocjenu, pri čemu je, između ostalog, naveo da je svjedok B. M. (kantonalni inspektor za radne odnose) uočio propust u zapošljavanju zaposlenika koji nisu imali adekvatnu školsku spremu. Nadalje, da nije postupano shodno članu 135. st. 1. i 2. Zakona o osnovnom i srednjem općem odgoju i obrazovanju USK (u daljnjem tekstu: Zakon o obrazovanju), već da su neki uposlenici zapošljavani po stavu 3. istog člana na ograničen period, iako je to samo izuzetna situacija fakultativno predviđena. U odnosu na iskaz svjedoka J. B., naveo je da je kao stručna osoba upućena u proceduru zapošljavanja u osnovnom školstvu, te da je jasno i nedvosmisleno istakla da se zapošljavanje provodi shodno članu 135. st. 1. i 2. Zakona o obrazovanju, pri čemu je pojasnila i izuzetak iz stava 3. istog člana. Dalje, da je u konkretnom slučaju, zapošljavajući četiri osobe iz činjeničnog opisa izreke presude, apelantica postupila protivno Zakonu o obrazovanju, kao i podzakonskim propisima, jer nije „kontaktirala“ listu tehnološkog viška, niti je nakon angažiranja na određeno vrijeme novih uposlenika raspisan konkurs da bi se primio nastavnik adekvatne školske spreme. Ocjenjujući iskaze svjedoka A. S., A.T., U. Č., A. H., M. H., A. M. i A. D., Općinski sud je također ukazao da je apelantica postupala suprotno relevantnim odredbama Zakona o obrazovanju i podzakonskim aktima, te je, u odnosu na pojedine svjedoke, naveo da su u cijelosti potvrdili subjektivni i objektivni identitet optužnice u odnosu na činjenične navode, odnosno u odnosu na pojedine tačke izreke presude (detaljno navedeno na str. 10–16. presude).

10. Ocjenjujući saglasne iskaze svjedoka odbrane (aktivni ili bivši direktori osnovnih škola), Općinski sud je, pored ostalog, naveo da je i svjedočenje navedenih svjedoka, također, u suprotnosti sa Zakonom o osnovnom obrazovanju i podzakonskim aktima, odnosno loš primjer i ostalih nosilaca dužnosti u primjeni člana 135. stav 3. Zakona o obrazovanju. Općinski sud je naveo da je apelantica svojim iskazom pokušala otkloniti krivičnopravnu odgovornost u vezi s nezakonitom primjenom člana 135. stav 3. Zakona o obrazovanju, kao i podzakonskih akata, a prioritetno liste tehnološkog viška.

11. Dalje, ukazao je na činjenice koje proizlaze iz materijalnih dokaza optužbe (str. 17–19. presude), te je istakao da i navedeni dokazi ukazuju da se apelantica nije držala zakona i podzakonskih propisa, kao i da ni u jednom slučaju nije „kontaktirala“ listu tehnološkog viška. U odnosu na materijalne dokaze odbrane, naveo je da nemaju nikakve veze sa činjeničnim navodima iz optužnice, odnosno da ukazuju na nepravilnosti u školskom sistemu kada je u pitanju zapošljavanje deficitarnog školskog kadra, gdje se krše pravila struke, kao i Konvencija o pravu djeteta na stručno obrazovanje.

12. Općinski sud je naveo da je optužba nesporno utvrdila da je apelantica, obnašajući dužnost direktora JU „Prva osnovna škola“ Velika Kladuša, u vremenu, na mjestu i na način opisan izrekom presude „ispunila“ bitna obilježja produženog krivičnog djela iz člana 383. stav 1. KZFBiH, dakle kao službena osoba u Federaciji BiH, ne obavljajući svoje službene dužnosti, pribavila korist drugom.

13. U odnosu na zapošljavanje A. H., Općinski sud je naveo da je iz rješenja od 17. marta 2016. godine i ugovora o radu na određeno vrijeme koji je apelantica „zaključila u svojstvu direktora škole“ sa A. H. od 18. marta 2016. godine vidljivo da je navedeni ugovor zaključen bez odluke školskog odbora o raspisivanju javnog konkursa i bez provedenog javnog konkursa, odnosno bez odluke školskog odbora o popuni upražnjenog radnog mjesta s podacima o izabranom kandidatu, što je suprotno članu 84. stav (1) tačka j) Pravila JU „Prva osnovna škola“ Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Pravila), čime je apelantica pribavila korist A. H. u vidu nezakonitog zasnivanja radnog odnosa. Nadalje, da je navedena činjenica potkrijepljena i odlukom o popuni upražnjenog radnog mjesta od 27. aprila 2016. godine iz koje je vidljivo da je konkurs raspisan tek nakon zaključenja spornog ugovora i rješenja, a što je u suprotnosti sa članom 137. Pravila i članom 135. Zakona o obrazovanju. Općinski sud je također ukazao da se iz ranije zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme sa A. H. nesporno može utvrditi da se ne radi o izuzetku, budući da su ugovori o radu sa A. H. zaključivani kontinuirano od početka školske godine 2015/2016. bez odluke školskog odbora i provedene konkursne procedure. Općinski sud je naveo da se može zaključiti da je, postupajući suprotno propisanoj proceduri, apelantica imala namjeru da isključi iz konkurencije u konkursnoj proceduri druge kandidate, prvenstveno sa zvanične kantonalne rang-liste uposlenika za čijim je radom prestala potreba u školama, a zatim i raspisivanjem javnog konkursa. Dalje, da su takve radnje suprotne i odredbama člana 137a. Pravila, te člana 30. stav (2), a u vezi sa članom 27. st. (2) i (3) Pravilnika o definiranju kriterija za proglašavanje uposlenika/ca za čijim je radom djelomično ili potpuno prestala potreba, te uvjeti preuzimanja uposlenika/ca iz jedne škole u drugu (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je zaključio da je apelantica u namjeri da pribavi korist A. H. propustila da obavi svoje službene dužnosti, tako što je propustila da prije raspisivanja konkursa ponudi radno mjesto zaposlenicima sa navedene zvanične kantonalne rang-liste. Dalje, da navedeno potkrjepljuju i zapisnici o inspekcijskom nadzoru kantonalnog inspektora rada B. M., te kantonalnog inspektora za osnovno obrazovanje A. M., kao i njihovi iskazi. Također, da su i državni službenici Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) svjedočili o činjenicama koje su im poznate vezano za zapošljavanje u navedenoj školi, posebno o procedurama koje su im poznate kroz opis poslova u smislu vršenja nadzora nad provođenjem propisa Ministarstva, odnosno o pravima i dužnostima direktora škole kada je u pitanju proces zapošljavanja i izuzeci od primjene odredbe člana 135. stav (1) Zakona o obrazovanju, te obavezama škola vezanim za postupak popune upražnjenih radnih mjesta u odnosnu na zaposlenike koji su djelimično ili u potpunosti ostali bez radnih mjesta i postupak popune upražnjenih radnih mjesta u osnovnim školama. Općinski sud je naveo da je i A. H. potvrdila da je bez javnog konkursa angažirana na poslovima nastavnika razredne nastave (detaljno navedeno na str. 20–23. presude).

14. U odnosu na zapošljavanje A. D., Općinski sud je naveo da je na osnovu rješenja od 17. marta 2016. godine i ugovora o radu na određeno vrijeme koji je apelantica „u svojstvu poslodavca direktora škole“ zaključila sa A. D. od 18. marta 2016. godine vidljivo da je i navedeni ugovor zaključen bez odluke školskog odbora o raspisivanju javnog konkursa i provedenog javnog konkursa, odnosno bez odluke školskog odbora o popuni upražnjenog radnog mjesta s podacima o izabranom kandidatu, čime je apelantica pribavila A. D. korist u vidu nezakonitog zasnivanja radnog odnosa. Općinski sud je naveo da se svi izneseni navodi optužbe u odnosu na A. H. odnose i na A. D., jer se radi o istom radnom mjestu (nastavnik razredne nastave) za čije obavljanje su predviđena dva izvršioca (detaljno navedeno na str. 23. i 24. presude).

15. U odnosu na zapošljavanje M. H., Općinski sud je naveo da iz ugovora o radu na određeno vrijeme od 22. septembra 2015. godine, koji je apelantica „u svojstvu poslodavca direktora škole“ zaključila sa M. H. za poslove i radne zadatke nastavnika Bosanskog jezika i književnosti, slijedi da je navedeni ugovor zaključen bez odluke školskog odbora, bez raspisivanja i provođenja javnog konkursa, odnosno bez odluke školskog odbora o popuni radnog mjesta s podacima o izabranom kandidatu, a što je u suprotnosti sa članom 135. Zakona o obrazovanju. Nadalje, da je predmetni ugovor zaključen na osnovu liste tehnološkog viška na kojoj se M. H. nalazio sa ukupnim zbirom bodova na 17. mjestu, pri čemu je ukazao da apelantica nije postupila u skladu sa obavezom iz člana 27. stav (3) Pravilnika. Osim toga, ukazao je da je ugovor sa M. H. zaključen bez iskazane potrebe za popunu upražnjenog radnog mjesta nastavnika Bosanskog jezika, te bez dobivene saglasnosti za raspisivanje konkursa. Dalje, da je na navedeni način apelantica pribavila M. H. korist u vidu nezakonitog zasnivanja radnog odnosa (detaljno navedeno na str. 24. i 25. presude).

16. U odnosu na zapošljavanje A. S., Općinski sud je ukazao da iz rješenja o prijemu A. S. u radni odnos na određeno vrijeme na poslovima nastavnika Muzičke kulture, odnosno nastavnika Muzičke kulture i Tjelesnog i zdravstvenog odgoja (tri rješenja donesena u periodu od 17. marta do 29. marta 2016. godine), zatim ugovora o radu koje je „apelantica zaključila“ sa A. S. na određeno vrijeme (tri ugovora zaključena u periodu od 18. do 29. marta 2016. godine), slijedi da su navedeni ugovori zaključeni bez odluke školskog odbora o raspisivanju javnog oglasa za navedena radna mjesta i bez provedenog javnog konkursa. Općinski sud je naveo da je na taj način apelantica postupila suprotno odredbama člana 135. Zakona o obrazovanju i člana 84. stav 1. tačka j), člana 137. stav 1., te člana 140. Pravila. Nadalje, da apelantica nije uspjela dokazati da je u skladu sa članom 140. Pravila raspisivala dva puta uzastopno konkurs na koji se nije javio kandidat koji ima propisane kvalifikacije, niti da je prije zaključivanja ugovora o radu sa A. S. „konsultirala“ zvaničnu kantonalnu listu zaposlenika nastavnika za čijim radom je prestala potreba u školskoj 2015/2016. godini. U odnosu na tačku IV, podtačka 2. optužnice, Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo ostalo kod istih navoda iznesenih i u odnosu na zapošljavanje A. D., A. H. i M. H. U pogledu navoda optužnice da je apelantica, prije zaključivanja ugovora sa A. S., propustila postupiti shodno odredbi člana 30. stav (2), a u vezi sa članom 27. stav (2) i (3) Pravilnika, Općinski sud je naveo da je optužba tu činjenicu dokazala i tabelarnim prikazom podataka o imenima zaposlenika za čijim radom je prestala potreba „profila“ nastavnik Tjelesnog odgoja, nastavnik Muzičke kulture iz kojeg je vidljivo je da se na toj rang-listi, u vrijeme kada je apelantica „zaključila ugovor sa A. S.“, na poslovima nastavnika Muzičke kulture nalazilo devet zaposlenika za čijim je radom potpuno prestala potreba od 31. augusta 2015. godine, a na poslovima nastavnika Tjelesnog i zdravstvenog odgoja 23 zaposlenika. Pri tome, zaključio je da je apelantica, u namjeri da pribavi korist A. S., propustila da obavi svoje službene dužnosti tako što je propustila da prije raspisivanja konkursa ponudi radno mjesto zaposlenicima sa navedene zvanične kantonalne rang-liste (detaljno navedeno na str. 25. i 26. presude).

17. Općinski sud je naveo da su dokazi odbrane potpuno irelevantni za činjenične navode i radnje koje se apelantici stavljaju na teret, jer je sva korespondencija koju je vodila sa osnovnim i srednjim školama za zapošljavanje sa kantonalne liste tehnološkog viška nastala znatno kasnije u odnosu na radnje koje joj se stavljaju na teret. Također, da su odredbe Pravilnika o radu, koji je donio Školski odbor JU „Prva osnovna škola“ Velika Kladuša, irelevantne u smislu primjene navedenog propisa, budući da je taj propis donesen dvije godine kasnije u odnosnu na radnje koje se apelantici stavljaju na teret. Dalje, da su svjedoci odbrane svjedočili o svom radu i načinu na koji postupaju kao direktori drugih škola, te da nemaju neposredna ili posredna saznanja koja bi kao svjedoci trebali imati o djelu koje se apelantici stavlja na teret, pa su irelevantni u smislu njene krivice u predmetnom postupku.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 K 041596 20 Kž od 12. maja 2020. godine odbačena je kao nedopuštena žalba advokata J. Š. H., a žalba apelantice po braniocu H. M. je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.

19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da advokat J. Š. H., u smislu odredbe člana 53. stav 4. ZKPFBiH, kod preduzimanja prve radnje u predmetnom postupku (izjavljivanja žalbe) nije dostavila punomoć, niti ona proizlazi iz sadržaja spisa, a koja bi služila advokatu kao procesna legitimacija u predmetnom krivičnom postupku. Nadalje, navedeno naročito iz razloga što branilac u krivičnom postupku nema vlastiti subjektivitet, odnosno svoja eventualna ovlaštenja crpi isključivo iz prava svog branjenika. Budući da stanje spisa ukazuje na nedostatak procesne legitimacije advokata J. Š. H., Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu sadržaj odredbe člana

327. ZKPFBiH, predmetnu žalbu kao žalbu izjavljenu od neovlaštene osobe odbacio kao nedopuštenu.

20. Analizirajući sadržaj žalbenih prigovora apelanticinog branioca H. M. u vezi s bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, Kantonalni sud je ukazao na nedorečenosti kod istaknutih žalbenih prigovora, a koje za direktnu posljedicu imaju nemogućnost njihovog ispitivanja. Naime, da žalba ne konkretizira žalbeni osnov iz kojeg pobija prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naveo da branilac, pozivajući se na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, u žalbi ne navodi u kojem dijelu je izreka prvostepene presude nerazumljiva, odnosno o kojim to odlučnim činjenicama prvostepena presuda ne daje razloge i u čemu se ogleda navodna proturječnost. Nadalje, razmatrajući žalbom ukazanu povredu iz člana 305, u vezi sa članom 312. stav 2. ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pobijanu odluku pravilno zasnovao na dokazima izvedenim na glavnom pretresu, kako to nalaže odredba člana 296. ZKPFBiH, pri čemu je određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kao i kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, sve u skladu sa članom 305. ZKPFBiH. Dalje, da sudovi nisu u obavezi da daju iscrpna obrazloženja svojih odluka u odnosu na sve izvedene dokaze, već samo u odnosu na one iz kojih proizlaze odlučne činjenice na kojima se temelji određena odluka. Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

21. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i prigovori kojima se ukazivalo na povredu prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da se zasnivaju na apelanticinom nezadovoljstvu načinom na koji je utvrđeno činjenično stanje, te budući da iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelantica tretirana drugačije u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, da pobijana presuda sadrži obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim, niti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.

22. Kantonalni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje da iz iskaza svjedoka J. B., A. T., B. M. i U. Č. prvostepeni sud nije mogao činjenično stanje utvrditi kao u pobijanoj presudi. Dalje, da su neprihvatljive tvrdnje da su navedeni svjedoci u bitnom dijelu svojih iskaza iznosili „stručna mišljenja”, te da u tom pogledu njihovi iskazi ne mogu poslužiti kao relevantni dokazi za činjenično utvrđenje. Pri tome, naveo je da su iskazi navedenih svjedoka koncentrirani na okolnosti radi kojih su pozvani da svjedoče (koje se tiču radnih mjesta, a koja su u neposrednoj vezi sa inkriminiranim radnjama koje se apelantici stavljaju na teret), o čemu je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude naveo detaljne i uvjerljive razloge. Dalje, da je prvostepeni sud pri izvođenju zaključaka u pogledu činjeničnih utvrđenja, kada je u pitanju apelanticino protupravno djelovanje i okolnosti pod kojima je poduzimala radnje izvršenja, imao u vidu ne samo iskaz navedenih svjedoka već i brojne druge objektivne i subjektivne dokaze izvedene na prijedlog optužbe i odbrane, a koje je savjesno i brižljivo cijenio, u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovane tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, imajući u vidu sadržaj dokaza na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu, razloge iz te presude u pogledu činjeničnih utvrđenja, te ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza.

23. Kantonalni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen Krivični zakon kada su apelanticine radnje pravno ocijenjene kao produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH, pa je neosnovan i žalbeni prigovor povrede Krivičnog zakona. U konačnici, istakao je da su u radnjama apelantice kao službene osobe, direktora JU „Prva osnovna škola“ Velika Kladuša, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, ostvareni svi bitni elementi bića predmetnog krivičnog djela. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te ukazuje na povredu principa vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna i diskriminirajuća, kao i da osporene odluke ne predstavljaju obrazložene odluke. Apelantica navodi da je prilikom zasnivanja radnih odnosa postupala kao odgovorna osoba, iako je zaključeno da je postupala kao službena osoba shodno odredbi člana 2. stav 3. KZFBiH. Osim toga, smatra da nije jasno kojom radnjom je izvršila djelo, kao i da iz činjeničnog opisa optužbe proizlazi da je prekoračila službena ovlaštenja kada je u radni odnos primila četiri radnika, ali da optužba nije dokazivala navedenu činjenicu, već da li je zakonito postupala u pogledu zasnivanja radnog odnosa, tj. da li je doslovno primijenila odredbu člana 135. stav 1. Zakona o obrazovanju. U vezi s tim, tvrdi da navedeni zakon nije primijenjen izvan propisanih uvjeta i slučajeva kada se na određenu situaciju primjenjuje određena norma. Apelantica navodi i da optužba nije dokazala njenu namjeru da pogoduje osobama koje je zaposlila, te da u konkretnom slučaju ne postoji umišljajni element o prekoračenju ovlasti. Dalje, tvrdi da su redovni sudovi propustili utvrditi posljedicu krivičnog djela. Apelantica ukazuje i na to da su izvedeni dokazi proizvoljno, paušalno i selektivno ocijenjeni. Potom, ukazuje i na odredbu člana 108. Pravila, te člana 159. Zakona o obrazovanju, pri čemu ističe da se, shodno svojim ovlaštenjima, a koja se tiču zakonitog rada i rukovođenja, stara o ostvarivanju nastavnog plana i programa i drugog, te da nije obavezana da primjenjuje podzakonske akte – pravilnike, jer nisu doneseni na osnovu zakona koji obavezuju direktora. Apelantica, također, ukazuje na povredu prava na odbranu, pri čemu navodi da je uložila žalbu po dva branioca, da je uz žalbu branioca J. Š. H. dostavljena punomoć koja je „misteriozno nestala“. Dalje, povredu prava na odbranu vidi i u tome što osporene odluke ne daju jasne i utemeljene razloge na kojima se zasniva odluka i u uskraćivanju mogućnosti apelantici da se raspravi njena žalba i daju jasni razlozi za žalbene navode. U konačnici, navodi da je povrijeđen princip vladavine prava i pravne sigurnosti jer sud nije postupao isključivo u skladu sa zakonom, tj. izašao je izvan ovlaštenja dodijeljenih Ustavom Bosne i Hercegovine i zakonom s obzirom nato da je odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog propisa.

II.Odgovor na apelaciju

25. Kantonalni sud je naveo da apelaciju smatra neosnovanom jer je apelantici omogućio pravo na pravično suđenje na način da je u postupku po žalbi o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge koji imaju svoje uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava. Dalje, predložio je da se apelacija odbije.

26. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda iz presude tog suda od 12. jula 2019. godine, te navoda Kantonalnog suda iz presude od 12. maja 2020. godine. Nadalje, istakao je da su navodi iz apelacije neosnovani, te je predložio da se apelacija odbije.

27. Kantonalno tužilaštvo je, pored ostalog, navelo da povrede na koje se apelantica poziva nisu učinjene vjerovatnim, niti su navedeni dokazi koji dovoljno jasno ukazuju da su osporenim presudama učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka kroz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i paušalno obrazloženje razloga redovnih sudova o apelanticinoj krivici, kao i proizvoljnoj i diskriminirajućoj primjeni materijalnog prava. Dalje, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno u ocjeni dokaza. Također, da je apelantica tokom postupka koristila sva prava koja garantiraju pravičan postupak (obaviještenost o optužbi, vrijeme i uvjeti za pripremanje odbrane, pravo na odbranu uz pomoć branioca, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na žalbu u krivičnim stvarima). U konačnici, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 - isravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

29. U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 383. stav (1) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

30. Zakon o osnovnom i općem srednjem odgoju i obrazovanju („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ br. 5/04, 7/10, 17/12 – ZO, 2/13 – odluka US, 11/15, 12/19 i 15/20).

31. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovnom i općem srednjem odgoju i obrazovanju („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ br. 5/04 i 7/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 135.

Nastavnik/ca, stručni/na suradnik/ca i suradnik/ca u nastavi (u daljnjem tekstu: nastavnik/ca odnosno suradnik/ca), zasniva radni odnos u školi na osnovi konkursa, a u skladu s ovim zakonom.

Javni konkurs objavljuje školski odbor.

Zaposleni/ne u školi iz stava 1. ovoga člana mogu biti zaposleni na ograničen vremenski period i bez javnog konkursa u skladu sa Zakonom o radu.

Nastavnik/ca, odnosno suradnik/ca koji/a nema propisane kvalifikacije, ali ima odgovarajući stepen, može biti zaposlen/na u školi na određeno vrijeme u skladu sa zakonom, pod uvjetom da se na javni konkurs nije prijavila osoba koja ispunjava uvjete propisane ovim zakonom i drugim propisima.

32. Pravilnik o definiranju kriterija za proglašavanje uposlenika/ca za čijim je radom djelomično ili potpuno prestala potreba, te uvjeti preuzimanja uposlenika/ca iz jedne škole u drugu („Službeni glasnik USK” br. 9/14 i 12/14):

Član 27. st. (2) i (3) (Obaveza uposlenika/ca koji/koja je proglašen tehnološkim viškom) (2) Direktno angažiranje uposlenika/ca je obaveza škole da prije raspisivanja konkursa, ponudi radno mjesto uposlenicima/ama sa zvanične kantonalne liste.

(3) Kada škola direktno angažira uposlenika/cu, angažira one koju imaju najveći broj bodova na zvaničnoj rang listi i o tome obavještava Ministarstvo.

Član 30. stav (2) (Obaveze škole) (2) Ako u toku školske godine škola ima potrebu zaposliti nove uposlenike/ce, prije raspisivanja konkursa dužna je ponuditi zaposlenje uposlenicima/ama sa zvanične kantonalne liste tehnološkog viška u skladu sa članom 27. stav (3).

33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).

34. Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 K 041596 20 Kž od 12. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. juna 2020. godine (apelanticina zastupnica je osporenu presudu primila 1. juna 2020. godine), a apelacija je podnesena 23. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te ukazuje na povredu principa vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

42. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te da stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

43. Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. Osim toga, apelantica smatra da nije zadovoljen standard obrazložene odluke, kao i da joj je povrijeđeno pravo na odbranu.

44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

45. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

46. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

47. Razmatrajući apelanticine navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelantica identične prigovore isticala tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza (iskaza svjedoka B. M., J. B., A. S., A. T., U. Č., A. H., M. H., A. M., H. M., S. S., Ć. Č., kao i svjedoka A. D., koji je pročitan, potom apelanticinog iskaza, kao i materijalnih dokaza), te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelantica kao službena osoba u Federaciji BiH, ne obavljajući svoje službene dužnosti, pribavila korist drugom, čime je ispunila bitna obilježja produženog krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1, u vezi sa članom 55. KZFBiH, Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prvenstveno, na iskazima svjedoka optužbe B. M., J. B., A. S., A. T., U. Č., A. H., M. H., A. M. i A. D., kao i materijalnim dokazima optužbe, cijeneći da navedeni dokazi ukazuju na to da je apelantica postupala suprotno relevantnim odredbama Zakona o obrazovanju i podzakonskim aktima prilikom zapošljavanja četiri osobe. Također, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud iskaze svjedoka odbrane ocijenio irelevantnim u smislu apelanticine krivice u predmetnom postupku, dok je apelanticin iskaz ocijenio kao usmjeren na otklanjanje krivičnopravne odgovornosti. Dalje, da Općinski sud nije prihvatio ni materijalne dokaze odbrane, nalazeći da nemaju nikakve veze sa činjeničnim navodima iz optužnice (detaljnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelanticini navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud pobijanu odluku pravilno zasnovao na dokazima izvedenim na glavnom pretresu, kako to nalaže odredba člana 296. ZKPFBiH, pri čemu je određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kao i kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen Krivični zakon kada su apelanticine radnje pravno ocijenjene kao produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelantica, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudila odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

48. U odnosu na apelanticine navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

49. Dalje, apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na odbranu navodeći da je uložila žalbu po dva branioca, da je uz žalbu branioca J. Š. H. dostavljena punomoć koja je „misteriozno nestala“, pri čemu, pored ostalog, navodi i to da joj je uskraćena mogućnost da se njena žalba raspravi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije pruža garancije optuženom da se brani sam ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere, ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno kada to nalažu interesi pravde. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica u toku postupka pred prvostepenim sudom imala izabranog branioca H. M., kao i u toku postupka pred drugostepenim sudom (navedeni branilac je izjavio žalbu protiv prvostepene presude, koja je odbijena kao neosnovana). Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je žalbu protiv prvostepene presude izjavila i advokatica J. Š. H., ali da prilikom izjavljivanja žalbe kao prve preduzete radnje u predmetnom postupku nije dostavila punomoć, niti navedena punomoć proizlazi iz sadržaja spisa, a koja bi služila advokatu kao procesna legitimacija u predmetnom postupku, zbog čega je Kantonalni sud ovu žalbu kao žalbu izjavljenu od neovlaštene osobe odbacio kao nedopuštenu. Uostalom, Ustavni sud zapaža da je apelantica samo paušalno navela da je uz žalbu branioca J. Š. H. dostavljena punomoć koja je „misteriozno nestala“, odnosno da uz apelaciju nije dostavila relevantne dokaze koji bi potkrijepili navedene tvrdnje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na odbranu obuhvaćenog garancijama iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

51. Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da Kantonalni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim korištenim pravnim lijekom. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelantica u predmetnom postupku koristila zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, a koji pravni lijek je Kantonalni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da navedeni pravni lijek nije imao za rezultat donošenje odluke u apelanticinu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi neosnovani.

Načelo vladavine prava i pravne sigurnosti

52. U odnosu na navode o povredi načela vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se apelanticina argumentacija o kršenju navedenih načela zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tih načela, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, kao i izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te budući da u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji ukazuju na povredu apelanticinog prava na odbranu.

54. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantici bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, koju je i koristila, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelanticinim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

55. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine kada se argumentacija o kršenju načela vladavine prava i pravne sigurnosti zasniva na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njenog prava u tom pogledu.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2571/20 (Z.B.) | Sudska praksa | Aktio