Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3899/21 (Ž. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3899/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3899/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Željko Mojović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Mojović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 239709 21 Rev od 2. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Mojović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banjaluke, podnio je 12. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 239709 21 Rev od 2. septembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonito rješenje tužene (Republika Srpska, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica) o prestanku radnog odnosa apelanta od 17. marta 2016. godine i rješenje Odbora državne uprave za žalbe od 21. aprila 2016. godine (kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja tužene od 17. marta 2016. godine), da se naloži tuženoj da izvrši „potpunu reintegraciju apelanta kao radnika“ na način da ga vrati na posao i rasporedi na radno mjesto u skladu s njegovom školskom spremom i radnim sposobnostima stečenim radom.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je konkretnom slučaju rješenjem tužene od 21. septembra 2015. godine apelantu utvrđen status neraspoređenog državnog službenika, jer je po „novousvojenoj sistematizaciji“ njegovo radno mjesto ukinuto, a tužena nije imala drugo slobodno radno mjesto na koje bi apelant bio raspoređen (pa je status apelanta kao neraspoređenog državnog službenika, prema navedenom rješenju počeo 25. septembra 2015. godine i trajao je tri mjeseca). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 91. stav (3) Zakona o državnim službenicima propisano da, ako ne postoji odgovarajuće radno mjesto u organu (u slučaju ukidanja radnog mjesta državnog službenika), državni službenik može biti raspoređen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi u drugi republički organ uprave, a ako takvo radno mjesto ne postoji ili se državni službenik ne može rasporediti, državni službenik postaje neraspoređen. Stoga, Vrhovni sud je naveo da su tvrdnje apelanta da su i po usvajanju nove sistematizacije postojala slobodna dva radna mjesta na koja je mogao biti raspoređen od uticaja u postupku po pravnim lijekovima preispitivanja zakonitosti rješenja kojim je apelant dobio status neraspoređenog državnog službenika. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije pobijao rješenje kojim mu je utvrđen status neraspoređenog radnika, pa je to rješenje postalo konačno i pravosnažno. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 93. Zakona o državnim službenicima propisano da, ako se državni službenik koji je ostao neraspoređen u roku od tri mjeseca ne rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi u istom ili drugom republičkom organu uprave, proglašava se viškom. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju apelant nije pobijao ni rješenje tužene od 25. januara 2016. godine (kojim je, zbog toga što u roku od tri mjeseca od utvrđenja da je neraspoređen nije raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, proglašen viškom), pa je i to rješenje postalo konačno i pravosnažno. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 86. stav (1) tačka ž) Zakona o državnim službenicima propisano da državnom službeniku prestaje radni odnos u slučaju ukidanja ili reorganizacije republičkog organa uprave ili ukidanja radnog mjesta, ako ne bude raspoređen na drugo radno mjesto u roku od tri mjeseca od kada je neraspoređen. Kako je u konkretnom slučaju, shodno naprijed navedenim zakonskim odredbama, doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta jer nije bio raspoređen na drugo radno mjesto u roku od tri mjeseca od kada je ostao neraspoređen, odnosno od kada je proglašen viškom, proizlazi da je pobijano rješenje o prestanku radnog odnosa zasnovano na zakonu. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da navodi tužbe po kojima kod tužene postoji mogućnost rasporeda apelanta na odgovarajuće radno mjesto nisu relevantni za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu kojim se zapravo osporava pravilnost rješenja o prestanku radnog odnosa, te da su ovi navodi eventualno mogli biti od uticaja u sudskom postupku u kojem bi se osporavala pravilnost rješenja koja su prethodila rješenju o prestanku radnog odnosa.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, ističe povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te navodi da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Apelant, između ostalog, navodi da je kod tužene postojala mogućnost rasporeda apelanta na drugo radno mjesto, pa da nije postojao opravdan razlog za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa, te da na to, osim pravilnika o sistematizaciji tužene, upućuju i dva javna konkursa koje je tužena raspisala u relevantnom periodu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3899/21 (Ž. M.) | Sudska praksa | Aktio