Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3908/21 (M. I.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3908/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3908/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mevludin Ibrahimspahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mevludin Ibrahimspahić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 051621 21 Rsž od 13. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevludin Ibrahimspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Ejub Spahić advokat iz Kaknja, podnio je 15. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Rs 051621 21 Rsž od 13. septembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je odlukom tuženog („Rudnik mrkog uglja Kakanj“ d.o.o. Kakanj) o prestanku ugovora o radu apelanta od 31. marta 2020. godine apelantu nezakonito otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je imao zaključen sa tuženim, pa da se osporena odluka o prestanku ugovora o radu od 31. marta 2020. godine poništi, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi ga na poslove na radnom mjestu Mašinovođa dizel lokomotive, Pogon Separacija, koje poslove je obavljao po osnovu naprijed navedenog ugovora o radu ili na druge odgovarajuće poslove.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 94. stav (1) tačka d) Zakona o radu propisano da ugovor o radu prestaje, između ostalog, ako radnik navrši 40 godina staža osiguranja, bez obzira na godine života. Dalje, da je odredbama člana 40. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada, između ostalog, navrši 40 godina staža osiguranja bez obzira na godine života. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelant u trenutku donošenja odluke o prestanku ugovora o radu od 31. marta 2020. godine imao 40 godina i jedan mjesec staža osiguranja, pa da mu je, shodno navedenim zakonskim odredbama, ugovor o radu prestao po sili zakona, odnosno da su za donošenje osporene odluke o prestanku ugovora o radu bili ispunjeni zakonski uslovi. Naime, u toku predmetnog postupka je nesporno utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog do 30. aprila 2020. godine, kada mu je odlukom tuženog od 31. marta 2020. godine prestao ugovor o radu radi ispunjenja uslova za starosnu penziju. Takođe, da radni odnos apelantu nije prekidan ni u vrijeme mobilizacije (u periodu od 1992. do 1995. godine), te da je apelantu uračunat staž osiguranja sa efektivnim trajanjem, shodno odredbama člana 24. Zakona o PIO. Takođe, Kantonalni sud je naveo da tvrdnje apelanta da nije dao pismenu saglasnost da mu se „uračuna staž za period proveden u oružanim snagama Armije Republike Bosne i Hercegovine“ nisu od uticaja, s obzirom da tuženi apelantu nije ni obračunao poseban staž za vrijeme provedeno u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Naime, tokom postupka je utvrđeno da tuženi nije prekidao radni odnos apelantu za vrijeme mobilizacije u oružanim snagama, već je istom uplaćen staž u jednostrukom trajanju za taj period, pa je tuženi pravilno postupio kada je predmetno vrijeme apelantu uračunao kao penzijski staž, odnosno staž osiguranja sa efektivnim trajanjem, jer je apelant bio zaposlenik tuženog i ostvarivao je sva prava iz radnog odnosa (pri čemu je ove činjenice utvrdio i vještak finansijske struke N.P. u svom nalazu i mišljenju od 13. aprila 2021. godine na koji parnične stranke nisu imale primjedbi). Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te „prava na rad“. Apelant, između ostalog, navodi da mu je u staž osiguranja uračunato i vrijeme koje je apelant proveo u oružanim snagama (1992. do 1995. godine), te da je to učinjeno bez njegove pismene saglasnosti. Naime, apelant ističe da bez njegove saglasnosti tuženi nije mogao da izvrši uplatu doprinosa za taj period, te navodi da u spornom periodu nije radio, niti je primao platu, pa mu onda nisu mogli biti uplaćivani ni doprinosi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o radu i Zakona o PIO, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3908/21 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio