Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3440/21 (Š. D.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3440/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3440/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ševal Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ševal Delić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 051694 21 Gž od 2. septembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 051694 20 P od 26. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ševal Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Edin Imamović advokat iz Zenice, podnio je 6. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 051694 21 Gž od 2. septembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 051694 20 P od 26. maja 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 051694 20 P od 26. maja 2021. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 2. septembra 2021. godine, utvrđeno je da je apelant omeo tužioca (N.N.) u mirnom i posljednjem posjedu nekretnine, na način kako je to preciznije navedeno u dispozitivu rješenja. Naloženo je apelantu da se suzdrži da na način naveden u dispozitivu rješenja ili sličan način uznemirava tužioca u posjedu i korištenju predmetne nekretnine pod prijetnjom novčane kazne.

3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužilac stvarni i mirni posjednik predmetne nekretnine od 1982. godine, te da je upisan kao posjednik predmetne nekretnine sa dijelom l/l. Zatim da je apelant 9. maja 2020. godine ušao u posjed tužioca i sjekao grane na stablima na predmetnoj nekretnini, te posječene grane nabacao na dijelu predmetne nekretnine na mjesto gdje se nalazi ulazna kapija (kapija je posjed tužioca) i na taj način tužiocu onemogućio nesmetan ulazak sa pristupnog puta. Kantonalni sud je naveo da je tužilac dokazao da je u vrijeme učinjenog smetanja bio faktički mirni posjednik predmetne nekretnine na kojoj su stabla na kojima je apelant izvršio sječu grana, jer je u vrijeme kada je izvršeno smetanje posjeda bio (a i sada je) upisan kao posjednik predmetne nekretnine, na kojem dijelu predmetne nekretnine se nalazi i ulazna kapija za pristup sa puta na koju kapiju je apelant nabacao grane, te da je apelant omeo tužioca u posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine tako da mu onemogućio pristup njegovoj nekretnini sa pristupnog puta. U vezi s tim je ukazao da se u sporovima zbog smetanja posjeda, kakav je predmetni, raspravljanje ograničava samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti, ili o zahtjevima za naknadu štete, kako to propisuje član 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i član 327. st. 4. i 5. Zakona o stvarnim pravima. Također, naveo je da apelant nije dokazao da tužilac nije bio u isključivom faktičkom i mirnom posjedu predmetne nekretnine i da taj posjed od strane apelanta nije protupravno ometen. U konačnici je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 327. st. 3., 4. i 5., te čl. 331. i

333. Zakona o stvarnim pravima u vezi člana 425. ZPP-a, kada je odlučio kao u dispozitivu prvostepenog rješenja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je dugogodišnji vlasnik puta i da ima pravo koristiti svoju imovinu na čin na koji to želi, te ističe da tužilac ima prilaz (put) svojoj parceli preko parcele svoga brata, čime ne ispunjava uslove za služnost prolaza.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, jasno obrazložio da je tužilac dokazao da je u vrijeme učinjenog smetanja bio faktički mirni posjednik predmetne nekretnine, te da je apelant omeo tužioca u posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3440/21 (Š. D.) | Sudska praksa | Aktio