Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4005/20 („Bonex“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Pristup sudu
- Pravo na pravnu sigurnost
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 5
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4005/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4005/20, rješavajući apelaciju "Bonex" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Bonex“ d.o.o. Banja Luka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 006946 20 Rev od 9. jula 2020. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Bonex“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 006946 20 Rev od 9. jula 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Bonex“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 006946 20 Rev od 9. jula 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Fudbalskog kluba „Sloboda“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. jula do 8. avgusta 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku.
5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 21. decembra 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate određenog novčanog iznosa na ime duga po Ugovoru o poslovno-tehničkoj saradnji, zaključenom između apelanta i tuženog (u daljnjem tekstu: Ugovor o saradnji), te određenog novčanog iznosa po Ugovoru o saradnji na ime neisplaćenog dijela dobiti za određeni vremenski period.
8. Općinski sud je pripremno ročište zakazao za 27. avgust 2012. godine (koje je odgođeno), nakon čega je 7. novembra 2012. godine održano pripremno ročište, a 9. januara, 16. maja i 10. jula 2013. godine održani su nastavci pripremnog ročišta, dok su ročišta za glavnu raspravu održana 6. marta, 13. maja i 3. juna 2014. godine.
9. Tuženi je na pripremnom ročištu podnio protivtužbu kojom je tražio da se utvrdi da su ništavi određeni članovi Ugovora o saradnji i da ne proizvode pravno djejstvo. Apelant je na glavnoj raspravi povukao dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu određenog novčanog iznosa na ime neisplaćenog dijela dobiti, te u konačnici opredijelio tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos na ime duga po osnovu uloženih sredstava u adaptaciju i kupovinu poslovnog prostora (koji se nalazi u Tuzli, Soni trg bb) od Ugostiteljsko-turističkog preduzeća “Sloboda” u stečaju (dio tih novčanih sredstava uložen u adaptaciju poslovnog prostora, a ostali dio novčanih sredstava uložen u kupovinu poslovnog prostora), po osnovu čl. 4, 5. i 7. Ugovora o saradnji od 23. oktobra 2004. godine sa zakonskom zateznom kamatom i naknadu troškova postupka.
10. U međuvremenu, Općinski sud je donio rješenje od 20. septembra 2013. godine kojim se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom s obzirom da su nastupili uslovi za presumpciju povlačenja tužbe jer apelant nije pristupio na glavnu raspravu koja je bila zakazana za navedeni datum. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, Općinski sud je donio rješenje od 16. januara 2014. godine kojim je dozvoljen povrat u prijašnje stanje (uvidom u medicinsku dokumentaciju utvrđeno je da je do propuštanja prisustva na glavnoj raspravi došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti, niti izbjeći), te je predmetna parnica vraćena u fazu glavne rasprave.
11. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 006946 14 Ps 2 od 11. jula 2014. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, kao i zahtjev kojim je tražena naknada troškova postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog, kao i zahtjev kojim je traženo da se obaveže apelant da snosi troškove parničnog postupka. Prvostepenom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
12. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepene presude, te je predmetni spis 1. septembra 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje.
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 006946 14 Pž od 25. decembra 2014. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak, dok je prvostepena presuda ostala neizmijenjena u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu tuženog.
14. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 006946 15 Ps 3 od 24. aprila 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
15. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepene presude, te je predmetni spis 30. juna 2015. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje.
16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 006946 15 Pž 2 od 17. decembra 2015. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.
17. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 006946 16 Ps 4 od 18. jula 2016. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev.
18. Tuženi je podnio žalbu protiv prvostepene presude, te je predmetni spis 14. novembra 2016. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje.
19. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 006946 16 Pž 3 od 7. decembra 2017. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.
20. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 006946 18 Ps 5 od 21. avgusta 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime duga isplati ukupan iznos od 117.500,00 KM, po osnovu uloženih sredstava u adaptaciju i kupovinu poslovnog prostora od Ugostiteljsko-turističkog preduzeća “Sloboda” u stečaju, od čega je 58.000,00 KM uloženo u adaptaciju poslovnog prostora, a 59.000,00 KM uloženo u kupovinu poslovnog prostora, a po osnovu čl. 4, 5. i 7. Ugovora o saradnji od 23. oktobra 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka.
21. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni u toku postupka (provedena vještačenja vještaka finansijske struke i vještaka geodetske struke, saslušani svjedoci Ž. M., M. B., E. Š. i M. H., te je izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju). Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da su 23. oktobra 2004. godine apelant i tuženi zaključili Ugovor o saradnji radi stvaranja optimalnih uslova za bolji i kvalitetniji rad, uspostavljanje i razvijanje međusobne poslovne saradnje povodom organizovanja igara na sreću, stvaranja boljih uslova za obostrano uspješnije poslovanje i ostvarivanje zajedničke dobiti. Dalje, navedeno je da se Ugovorom o saradnji apelant obavezao da će za potrebe organizovanja igara na sreću svojim novčanim sredstvima otplatiti poslovni prostor koji je u vlasništvu Ugostiteljsko-turističkog preduzeća „Sloboda“ d.d. u stečaju, pri čemu je u Ugovoru o saradnji konstatovano da je apelant već uložio određeni novčani iznos (58.000,00 KM) za adaptaciju i saniranje tog poslovnog prostora (član 1). Zatim, navedeno je da su se apelant i tuženi saglasili da cijena poslovnog prostora iznosi 117.888,40 KM, koju će apelant, izuzimajući već uložena sredstva, platiti u određenom roku (član 2), a da se tuženi, nakon izmirenja apelantove obaveze plaćanja cijene, upiše kao vlasnik poslovnog prostora bez daljnje privole i prisustva apelanta (član 3). Takođe, navedeno je da se tuženi obavezao da ugovoreni novčani iznos (cijena za poslovni prostor) vrati apelantu u roku od pet godina, ali isključivo iz novčanih sredstava koja bude ostvario iz dobiti od organizovanja igara na sreću, dok na neizmireni iznos od ukupne vrijednosti apelant stiče pravo hipoteke na poslovnom prostoru (član 4). Nadalje, navedeno je da je Ugovorom o saradnji određeno da će uposlenici tuženog raditi u poslovnom prostoru po apelantovim instrukcijama i uputama, da će apelant organizovati, voditi i vršiti nadzor i raspoređivanje dobiti za svaki dan održanih igara na sreću, po zapisniku koji on sačini, vršiti ravnomjernu uplatu dobiti, mjesečno voditi knjigovodstvo i finansije zajedničkog poslovanja i starati se o izmirenju poreza i drugih zakonskih obaveza (član 5). Zatim, navedeno je da će se iz ukupno ostvarenog prihoda najprije izmiriti obaveze na ime poreza i doprinosa, potom, zarade uposlenika i materijalni troškovi zajedničkog poslovanja, a preostali novčani iznos će predstavljati zajednički ostvarenu dobit koja će se dijeliti između ugovornih strana na jednake dijelove, dok će tuženi na ime povrata uloženih sredstava u kupovinu poslovnog prostora od svog dijela dobiti svakog mjeseca uplaćivati 10% na apelantov račun, sve do isteka otplate (član 7). Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je taj vještak tražio u više navrata od apelanta dokumentaciju (o čemu su u spis predmeta dostavljene kopije zahtjeva), ali da sa apelantom nije uspio ostvariti kontakt, niti dobiti tražene dokaze. Dalje, navedeno je da iz nalaza i mišljenja istog vještaka proizlazi da je tuženi, po osnovu Ugovora o saradnji, u periodu od 8. novembra 2004. godine do 11. avgusta 2008. godine isplatio na apelantov račun ukupan iznos od 109.325,60 KM. Zatim, istaknuto je da je tuženi, prema Ugovoru o saradnji, u toku pet godina pola dobiti trebalo usmjeravati apelantu, te iz svog dijela dobiti otplatiti poslovni prostor. Općinski sud je naveo da, zbog nedostatka dokumentacije, vještačenjem nije moglo biti utvrđeno koliko je tuženi trebalo da plati apelantu po osnovu ostvarene dobiti za navedeni vremenski period. Takođe, navedeno je da je vještak finansijske struke u svom iskazu potvrdio da je tuženi isplaćivao apelantu po 10, 12 i 14 procenata od ukupnog prihoda, ali da dobit nije ni utvrđivana. Općinski sud je ukazao da prema odredbama člana 10. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, što znači da je volja apelanta i tuženog, kao ugovornih strana, bila da tuženi vrati apelantu uložena sredstva u vrijednosti poslovnog prostora, ali samo u slučaju ostvarene dobiti od igara na sreću koje će se odvijati u poslovnom prostoru. Općinski sud je naveo da je na apelantu bio teret dokazivanja da je ostvarivana dobit iz koje bi mu tuženi bio dužan platiti dug, kako je predviđeno Ugovorom o saradnji. Općinski sud je ukazao da apelant u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.
22. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepene presude, te je predmetni spis 18. novembra 2019. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje.
23. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 006946 19 Pž 4 od 14. januara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom odbijeni su zahtjevi apelanta i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
24. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su Ugovorom o saradnji apelant i tuženi saglasnošću volja detaljno uredili sve svoje obaveze iz konkretnog obligacionog odnosa (član 10. ZOO), te su ugovorene obaveze dužni ispuniti i da su odgovorni za njihovo ispunjenje u svemu onako kako one glase (član 262. stav 1. ZOO) i da je shodno tome tuženi bio dužan ispuniti svoju obavezu plaćanja cijene poslovnog prostora. S obzirom na sadržaj, smisao i cilj Ugovora o saradnji (član 4), Kantonalni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je saglasna volja apelanta i tuženog bila da tuženi isplati apelantu uložena sredstva u visini vrijednosti poslovnog prostora, ali samo u slučaju ostvarene dobiti od igara na sreću koje će se odvijati u poslovnom prostoru. S tim u vezi, navedeno je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je na apelantu bio teret dokazivanja da je ostvarivana dobit iz koje bi tuženi bio dužan isplatiti apelantu cijenu poslovnog prostora u roku od pet godina. Takođe, navedeno je da se osnov za navedeni zaključak nalazi i u članu 5. Ugovora o saradnji. Zatim, istaknuto je da je prvostepeni sud, polazeći od pravila o teretu dokazivanja iz ZPP, prilikom utvrđivanja činjenica relevantnih za odluku o tužbenom zahtjevu opravdano imao vidu da je vještak finansijske struke dao nalaz i mišljenje isključivo na osnovu knjigovodstveno-finansijske dokumentacije o zajedničkom poslovanju koju mu je na uvid dostavio samo tuženi. Nadalje, navedeno je da iz podataka spisa proizlazi da ni povodom više pismenih traženja apelant nije omogućio vještaku finansijske struke uvid u takvu apelantovu dokumentaciju. Kantonalni sud je naveo da je apelant na taj način (omogućavanjem vještaku da izvrši uvid u dokumentaciju koju je upravo apelant bio dužan da vodi – član 5. Ugovora o saradnji) eventualno mogao dokazati da je dobit ostvarivana i da je dijeljena na jednake dijelove između apelanta i tuženog, te da je time tuženi imao mogućnost da iz svog dijela dobiti, prema ugovorenoj dinamici, vraća apelantu sredstva uplaćena na ime cijene poslovnog prostora i time ispuni svoju obavezu, a koja je isključivo vezana za ostvarivanje dobiti. Zatim, navedeno je da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da novčani iznos koji je tuženi uplatio apelantu (period od 8. novembra 2004. godine do 11. avgusta 2008. godine) predstavlja dio ostvarene dobiti u poslovanju koji je pripadao apelantu iz razloga što to ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, niti drugih provedenih dokaza. Naime, navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je taj iznos plaćen iz ukupno ostvarenog prihoda, ali da vještak (bez obzira što je konstatovao visinu ostvarenog prihoda od poslovanja po Ugovoru o saradnji) zbog nedostatka dokumentacije o troškovima poslovanja i drugih rashoda, te dokumentacije o evidentiranju i raspodjeli dobiti, koju je apelant trebalo posjedovati i staviti na uvid vještaku, nije mogao obračunati eventualno ostvarenu neto-dobit u poslovanju.
25. Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi da je osnovni razlog zbog čega nije raspolagao potrebnom dokumentacijom na osnovu koje bi vještak finansijske struke mogao izračunati rezultate poslovanja, uključujući i ostvarenje dobiti, to što mu nije bilo omogućeno da prati poslovanje tuženog. Dalje, ukazano je da je upravo apelantova obaveza bila ne samo da prati već i da organizuje poslovanje u vezi s igrama na sreću u poslovnom prostoru na način predviđen u članu 5. Ugovora o saradnji. Takođe, iataknuto je da neizvršenje konkretne ugovorne obaveze apelant ne može opravdati paušalnim žalbenim navodima da mu nije omogućeno da prati poslovanje tuženog, tim prije što ni u žalbi ničim nije dokazao na koji način mu je tuženi to trebalo da omogući, odnosno da ga je u tome i na koji način tuženi onemogućio.
26. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 006946 20 Rev od 9. jula 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Istom presudom odbijeni su zahtjevi apelanta i tuženog za naknadu troškova parničnog postupka nastali povodom revizije.
27. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizioni prigovori kojima apelant dovodi u pitanje utvrđenja nižestepenih sudova o sadržaju njegovog odnosa sa tuženim, njegovom potraživanju prema tuženom iz osnova kupovine i ulaganja u poslovni prostor radi zajedničkog poslovanja, u osnovi predstavljaju prigovore činjenične prirode kojima apelant iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj se zasniva osporena presuda. Vrhovni sud je naveo da se drugostepena presuda ne može pobijati pozivanjem na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja i da drugostepena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje, tako da nije ostvarena povreda odredaba člana 191. stav 4. i člana 231. ZPP. Zatim, navedeno je da je drugostepeni sud tri puta ukidao prvostepenu presudu i vraćao predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, navedeno je da time što je pobijanom presudom odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu drugostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da odluke prvostepenog suda koje su ukinute od drugostepenog suda ne postoje, pa se drugostepeni sud u donošenju odluke nije dužan osvrtati na ranije ukinute odluke, već povodom žalbe ocjenjuje da li je prvostepeni sud utvrdio sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te da li je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
28. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je predmetni spor nastao iz Ugovora o saradnji, po osnovu kojeg apelant traži isplatu duga. Zatim, naveo je da se finansijskim vještačenjem nije mogao utvrditi iznos ostvarene dobiti u poslovanju koji je pripadao apelantu i tuženom s obzirom da se vještak finansijske struke izjasnio da se uvidom u raspoloživu dokumentaciju nije mogla izračunati neto-dobit, jer u toj dokumentaciji nedostaju parametri za izračun (troškovi poslovanja, drugi rashodi, dokumentacija o evidentiranju i raspodjeli dobiti). Dalje, navedeno je da u situaciji kada su stranke ugovorom uredile svoje odnose u pogledu adaptacije i kupovine poslovnog prostora, zajedničkog poslovanja i načina raspodjele dobiti, te načina otplate sredstava tuženog, tada se odredbe Ugovora o saradnji primjenjuju onako kako glase (član 99. stav 1. ZOO), a tumačenju ugovora treba dati takav značaj da se uzimaju u obzir sve odredbe ugovora i namjera ugovarača (član 99. stav 2. ZOO). Vrhovni sud je ukazao da se ugovorne obaveze moraju izvršavati ugovorenim načinom činjenja da bi se postigla svrha ugovora, te da je apelant na nedvosmislen način uredio (ugovorio) svoja prava i obaveze iz odnosa sa tuženim. Takođe, ukazao je da je apelant, s obzirom na pisani sadržaj Ugovora o saradnji, koji je određen i dovoljno jasan (pa ga ne treba ni tumačiti), trebalo dokazati, prema pravilu o teretu dokazivanja, postojanje činjenica na koje se poziva i u reviziji (da tuženi iz neto-dobiti nije plaćao 10% za otplatu ulaganja u poslovni prostor i da iznos koji mu je uplaćen predstavlja njegovu pripadajuću dobit u poslovanju). Vrhovni sud je naveo da, prema odredbama člana 148. stav 1. ZOO, ugovor stvara prava i obaveze, te da su, prema članu 17. ZOO, učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, a da se obaveza može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona. Zatim, navedeno je da činjenica da su tokom zajedničkog poslovanja apelanta i tuženog ostvareni prihodi i da je određeni iznos uplaćen apelantu, ne znači izvršavanje ugovorenih obaveza na način koji odgovara pisanom sadržaju Ugovora o saradnji. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 210. ZOO na koje je ukazao apelant, jer je osnovna pretpostavka za primjenu navedene odredbe sticanje koristi na strani sticaoca. Vrhovni sud je naveo da bi ta pretpostavka bila ostvarena ukoliko bi, zbog neispunjenja ugovorene obaveze tuženog, došlo do povećanja njegove imovine, što apelant tokom postupka nije dokazivao. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Apelant, u suštini, smatra da je dokazao da je uložio novčana sredstva u adaptaciju i kupovinu poslovnog prostora. Dalje, smatra da se odrekao tužbenog zahtjeva koji se tiče raspodjele dobiti, pa je neosnovana tvrdnja Vrhovnog suda da nije dokazao pravo na raspodjelu dobiti (da pitanje raspodjele dobiti nije bio tužbeni zahtjev, pa nije bilo potrebno poduzimati bilo kakave aktivnosti radi dokazivanja da je tuženi ostvario dobit). Takođe, smatra da je predmet utuženja povrat sredstava koja je uložio, te da je visina ulaganja u potpunosti dokazana. Nadalje, navodi da je pogrešna tvrdnja da nije dokazao da je prigovarao na način obračuna. Apelant smatra da se ne može dozvoliti da jednom zauzeti pravni stav u jednom predmetu bude izmijenjen, bez obrazloženja zašto se zauzima novi stav, te je u vezi s tim ukazao na rješenja Kantonalnog suda kojima su uvažavane žalbe parničnih stranaka i predmet vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak. Apelant je naveo da je na taj način dovedena u pitanje pravna sigurnost i mogućnost ostvarivanja prava na pristup sudu. Zatim, naveo je da je pogrešna konstatacija Vrhovnog suda da se nije mogla primijeniti odredba člana 210. ZOO, jer navodno nije dokazano da je došlo do povećanja imovine tuženog zbog izvršenog ulaganja u kupovinu i adaptaciju poslovnog prostora. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, apelant je ukazao da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 21. decembra 2009. godine, a okončan je nakon 11 godina, što se ima smatrati neprimjerenim rokom za vođenje parničnog postupka.
b)Odgovor na apelaciju
31. Vrhovni sud je naveo da ukinuta odluka ne proizvodi pravni učinak, te da drugostepeni sud, povodom žalbe protiv prvostepene preude, ocjenjuje da li su utvrđene sve pravno relevantne činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Takođe, naveo je da je svaka odluka drugostepenog suda samostalna odluka, pa eventualna protivrječnost obrazloženja drugostepenih odluka u istom predmetu, suprotno apelantovoj tvrdnji, ne predstavlja nedostatak zbog kojeg bi bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku bilo odlučno da se utvrdi ostvarena dobit parničnih stranaka, da bi se moglo ocijeniti ispunjenje ugovornih obaveza. Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao čak ni to da li uplaćeni iznos od 109.325,60 KM predstavlja procente od ostvarene dobiti, što je rezultat nesređenog stanja u poslovanju parničnih stranaka. U odnosu na apelacione navode da se sporni odnos mogao raspraviti u skladu sa članom 210. ZOO (sticanje bez osnova), Vrhovni sud je naveo da apelant nije tražio da mu tuženi vrati ono što je stekao bez pravne osnove, tj. da mu vrati poslovni prostor ili ako to nije moguće, da mu naknadi vrijednost ostvarene koristi, već je tražio da mu tuženi plati vrijednost koju je uložio, ali od ostvarene dobiti, a koju apelant nije dokazao. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.
32. Kantonalni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te ukazao da nisu osnovani apelacioni navodi, pa je predložio da se apelacija odbije.
33. Općinski sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi, te da ostaje kod obrazloženja iz prvostepene presude od 21. avgusta 2019. godine.
34. Tuženi je naveo da su redovni sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava dali jasne razloge zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Dalje, naveo je da nije tačan apelantov navod da je drugostepeni sud zauzeo jedno stanovište o osnovanosti tužbenog zahtjeva koje je naknadno promijenio, već je drugostepeni sud u svojim rješenjima uvažavao žalbe parničnih stranaka zbog potpuno različitih činjeničnih i pravnih razloga. Zatim, naveo je da isključivu odgovornost za nedostatak dokumentacije za utvrđenje eventualne dobiti snosi apelant, koji je shodno ugovornim odredbama bio dužan da vrši ravnomjernu raspodjelu dobiti (član 5. Ugovora o saradnji).
V.Relevantni propisi
35. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
36. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Član 148. stav (1) (1)Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 006946 20 Rev od 9. jula 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 10. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
44. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle, predmet je građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
45. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, u ovom dijelu, svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, te tvrdnji da je u postupku povrijeđen princip pravne sigurnosti i pravo na pristup sudu.
46. U odnosu na tvrdnju da je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra su apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.
47. U odnosu na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud nalazi da apelant tvrdi da se jednom zauzeti pravni stav u jednom predmetu ne može mijenjati i zauzeti novi stav bez bilo kakvog obrazloženja, ukazujući pri tome na rješenja Kantonalnog suda kojima su u predmetnom postupku uvažavane žalbe apelanta i tuženog. Ustavni sud ukazuje da načelo pravne sigurnosti, koje je inherentno pravu na pravično suđenje, između ostalog, jemči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Ştefănică i drugi protiv Rumunije broj 38155/02, stav 38. od 2. novembra 2010. godine). Ustavni sud, međutim, ističe da se pitanje povrede načela pravne sigurnosti pokreće u slučaju kada iz istog suda, naročito kada se radi o sudu posljednje instance, dolaze protivrječne odluke u različitim postupcima koji su se vodili o istim činjeničnim i pravnim pitanjima. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju odluke sudova donesene u okviru jednog sudskog postupka, čiji cilj upravo jeste da se rasprave sva sporna pitanja kako bi bila donesena pravilna sudska odluka, Ustavni sud smatra da postupanje redovnih sudova unutar jednog parničnog postupka ne pokreće pitanje pravne sigurnosti, kao jednog od fundamentalnih aspekata vladavine prava.
48. U odnosu na apelantove navode kojima je ukazao na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
49. Ustavni sud zapaža da je, u konačnici, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tuženog tražio isplatu određenog novčanog iznosa na ime duga po osnovu uloženih sredstava u adaptaciju i kupovinu poslovnog prostora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant isplatu duga tražio po osnovu odredaba čl. 4, 5. i 7. Ugovora o saradnji. S tim u vezi, navodi se da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi nesporno utvrđena činjenica da su apelant i tuženi, zaključenjem Ugovora o saradnji, regulisali međusobna prava i obaveze (vidi tačku 19. ove odluke). Zatim, navodi se da su redovni sudovi imali u vidu sadržaj Ugovora o saradnji, a naročito odredbe na kojima je apelant zasnovao tužbeni zahtjev za isplatu duga. Shodno tome, ističe se da su, u konačnici, redovni sudovi na sve tri instance saglasni u zaključku da apelant, u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, navodi se da u konkretnom slučaju vještak finansijske struke na osnovu raspoložive finansijske dokumentacije nije mogao obračunati eventualno ostvarenu dobit u konkretnom poslovnom odnosu između apelanta i tuženog. S tim u vezi, ističe da su redovni sudovi ukazali da apelant ni nakon više zahtjeva upućenih od vještaka finansijske struke nije omogućio tom vještaku uvid u predmetnu dokumentaciju iako je apelant imao obavezu da organizuje i prati poslovanje na način kako je to regulisano članom 5. Ugovora o saradnji. Imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja, te relevantne zakonske odredbe (ZPP i ZOO) koje su primijenjene u predmetnom postupku, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima presuda redovnih sudova kojima je, u konačnici, odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud razmotrili apelantove prigovore (između ostalih, da mu nije bilo omogućeno da prati poslovanje tuženog, primjena člana 210. ZOO), te su jasno obrazložili zbog čega oni ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana, odnosno da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
52. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom od 21. decembra 2009. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 9. jula 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao deset godina i oko sedam mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
Analiza dužine trajanja postupka
53. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na apelantov tužbeni zahtjev za isplatu duga, te da se u prvoj fazi postupka raspravljalo o protivtužbi tuženog, da su u toku postupka provedena dva vještačenja vještaka finansijske struke i geodetske struke, te da je saslušan određeni broj svjedoka i izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom postupku.
54. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka apelant povukao dio tužbenog zahtjeva, te konačno opredijelio tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u toku postupka donijeli 11 odluka (šest presuda i pet rješenja). S tim u vezi, navodi da je Općinski sud pripremno ročište zakazao nakon dvije godine i osam mjesci od dana podnošenja tužbe, a da je nakon toga prvostepeni sud u razumnim vremenskim periodima održavao pripremna ročišta i ročišta za glavnu raspravu. Takođe, ističe da je, u međuvremenu, prvostepeni sud donio dva rješenja (rješenje od 20. septembra 2013. godine – tužba se smatra povučenom i rješenje od 16. januara 2014. godine o povratu u prijašnje stanje). Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda donesena nakon četiri godine i oko šest mjeseci računajući od dana kada je tužbom pokrenut predmetni postupak. Nadalje, naveo je da je u nastavku postupka Kantonalni sud tri puta ukidao presude prvostepenog suda i predmet vraćao na ponovni postupak. S tim u vezi, ističe da je u tom periodu prvostepeni sud odluke donio u periodima od četiri mjeseca i sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepenih odluka kojima je predmet vraćen na ponovni postupak), dok je Kantonalni sud drugostepene odluke donosio u periodima od oko četiri mjeseca, pet i po mjeseci i nešto duže od jedne godine (računajući od dana dostavljanja predmeta tom sudu na postupanje po žalbi). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Takođe, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizuje svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu da postupa u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Nakon toga, Općinskom sudu je bila potrebna jedna godina i oko osam mjeseci da donese prvostepenu presudu, a Kantonalnom sudu oko dva mjeseca da donese odluku po apelantovoj žalbi. Najzad, Vrhovnom sudu je bilo potrebno oko sedam mjeseci da odluči o apelantovoj reviziji i na taj način okonča predmetni parnični postupak.
55. Dakle, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je postupak trajao 10 godina i oko sedam mjeseci, čemu je u odlučujućoj mjeri doprinijelo vraćanje predmeta u više navrata prvostepenom sudu na ponovni postupak. Zatim, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud, iako je u prvoj fazi postupka održao određeni broj ročišta u razumnim vremenskim periodima, svojim postupanjen takođe doprinio ukupnoj dužini trajanja postupka s obzirom na to da su mu trebale dvije godine i osam mjeseci da zakaže pripremno ročište, dok je postupak u prvoj fazi trajao četiri godine i šest mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud u odgovoru na apelaciju nije očitovao na navode o dužini trajanja postupka.
56. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
57. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U konkretnom slučaju apelant kao pravno lice nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4870/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Pravo na imovinu
58. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena pozitivnopravnih propisa), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji je trajao 10 godina i oko sedam mjeseci, kada je predmet tri puta vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak, te kada je dužini trajanja postupka doprinijelo postupanje prvostepenog suda u prvoj fazi postupka, pri čemu se prvostepeni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja predmetnog postupka.
60. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i detaljne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je od tuženog tražio naknadu štete zbog izgubljene dobiti, a koji razlozi, suprotno apelantovim navodima, nisu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te kada nisu osnovani apelantovi navodi o povredi principa pravne sigurnosti i prava na pristup sudu.
61. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena pozitivnopravnih propisa), a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić