Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2100/20 (B. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Protek roka
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2100/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-2100/20, rješavajući apelaciju Bajre Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bajro Kovačević zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bajro Kovačević protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 064276 20 Gži 13 od 14. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bajro Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Miričine, općina Gračanica, kojeg je zastupala u vrijeme podnošenja apelacije Mirsada Dizdarević, advokat iz Tuzle, a sada likvidator kancelarije Šefko Dizdarević, advokat iz Tuzle, podnio je 22. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 064276 20 Gži 13 od 14. maja 2020. godine, te zbog dužine trajanja navedenog izvršnog postupka, kao i dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine.

Parnični postupak

2. Apelant je 6. jula 2009. godine podnio tužbu protiv tuženog „Global Ispat Koksna Industrija“ radi isplate razlike plaće.

3. Presudom Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 P 064276 12 P od 6. oktobra 2015. godine obavezan je tuženi da na ime razlike iznosa pripadajućih plaća za određeni period isplati apelantu (kao i ostalim tužiteljima navedenim u toj presudi) određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da na ime apelanta, na utvrđenu razliku plaće, izvrši uplatu obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa (sve bliže navedeno u izreci presude). Istom presudom, obavezan je apelant (i ostali tužitelji) da naknade tuženom troškove parničnog postupka.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine odbijena je žalba tuženog, dok je žalba apelanta (i ostalih tužitelja) uvažena, preinačena prvostepena presuda tako što je obavezan tuženi da na ime razlike iznosa pripadajuće plaće isplati apelantu (i ostalim tužiteljima) novčani iznos koji je veći od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, te da na ime tako utvrđene razlike plaće izvrši uplatu obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i da apelantu (i ostalim tužiteljima) naknadi troškove parničnog postupka.

Izvršni postupak

5. Apelant je 11. januara 2018. godine podnio Općinskom sudu prijedloge za izvršenje protiv „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i naplate troškova izvršnog postupka, a na osnovu izvršne isprave – Presude Općinskog suda broj 126 0 P 064276 12 P od 6. oktobra 2015. godine, koja je preinačena Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine.

6. Općinski sud je 7. novembra 2018. godine održao ročište.

7. Rješenjima Općinskog suda broj 126 0 P 064276 18 I 13 od 28. novembra 2018. godine, određeno je predloženo izvršenje koje će se provesti pljenidbom novčanih sredstava izvršenika sa transakcijskih računa otvorenih kod poslovnih banaka i prenosom zaplijenjenog potraživanja na transakcijski račun Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, KAS Tuzla, dok će se troškovi izvršnog postupka isplatiti na transakcijski račun punomoćnika apelanta. Istim rješenjima, odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova izvršnog postupka koji se odnose na troškove zastupanja na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine.

8. U obrazloženju navedenog rješenja, Općinski sud je naveo da je apelant putem punomoćnika podnio prijedloge za izvršenje radi naplate doprinosa za PIO/MIO. Kako izvršnom ispravom iznos doprinosa nije bio određen, ali je bio odrediv, Općinski sud je odredio vještačenje i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio visinu doprinosa, te je nakon toga odredio predloženo izvršenje. Nadalje je naveo da je apelant odbijen sa zahtjevima za naknadu troškova izvršnog postupka, koji se odnose na troškove za zastupanja na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine, jer je apelant u parničnom postupku mogao ishodovati izvršnu ispravu u kojoj bi bili određeni iznosi na ime doprinosa za PIO/MIO, tako da izvršenik nije dužan snositi te troškove jer nije prouzrokovao zakazivanje ročišta prije donošenja rješenja o izvršenju.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 126 0 P 064276 18 I 13 od 27. januara 2020. godine, odbijeni su kao neosnovani prigovori apelanta i izvršenika i rješenje o izvršenju od 28. novembra 2018. godine održano na snazi, te je „odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova izvršnog postupka koji se odnose na sastav prigovora na rješenje o izvršenju i sastav odgovora na prigovor izvršenika, te je odbijen i zahtjev izvršenika za naknadu troškova izvršnog postupka koji se odnose na sastav prigovora na rješenje o izvršenju i troškove zastupanja na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine“.

10. Predmetni spis je 7. maja 2020. godine dostavljen Kantonalnom sudu, na odlučivanje po žalbi apelanta protiv navedenog rješenja.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 20 Gži 13 od 14. maja 2020. godine, odbijena je apelantova žalbe i prvostepeno rješenje, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, potvrđeno, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

12. U obrazloženju navedenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da se žalbeni navodi apelanta svode na osporavanje dijela ožalbenog rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova za zastupanje na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine. Zatim je ukazao da je odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da je izvršenik dužan tražiocu izvršenja nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za izvršenje (član 16. stav 4.), te da u prijedlogu za izvršenje, između ostalog, mora biti naznačeno potraživanje čije se ostvarenje traži (član 36. stav 1.). S tim u vezi je istakao da apelant u prijedlogu za izvršenje nije naznačio iznos potraživanja doprinosa za PIO čije je ostvarenje tražio (s obzirom da je izvršnom ispravom određen samo period ali ne i iznos potraživanja na ime doprinosa), već je predložio da sud radi utvrđivanja tog iznosa zakaže ročište na kome će se u tu svrhu odrediti vještačenje po vještaku finansijske struke. Međutim, apelant je bio dužan u smislu odredbe člana 36. stav 1. ZIP u prijedlogu za izvršenje navesti tačan iznos potraživanja doprinosa i podnijeti obračun tih doprinosa, koji bi se uz prijedlog za izvršenje dostavio izvršeniku (na izjašnjenje i prigovor), a apelant je propustio postupiti na taj način. Naime, iz navedenog proizlazi da se moglo izbjeći održavanje spornog ročišta i troškovi zastupanja apelanta na tom ročištu, pa slijedi da troškovi održavanja ročišta nisu bili potrebni za izvršenje, zbog čega te troškove izvršenik nije dužan ni naknaditi apelantu. Apelacioni navodi

13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelant navodi da mu je sud bio dužan dosuditi naknadu troškova zastupanja advokata na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine. Zatim je naveo da je 12. aprila 2016. godine podnio prijedloge za izvršenja, radi naplate razlika plata i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji prijedlog mu je sud vratio na uređenje u odnosu na doprinose, da bi u konačnici apelant odustao od dijela prijedloga za naplatu doprinosa (sud obustavio izvršni postupak u tom dijelu), dok je ostao kod prijedloga za isplatu razlike plaće. Zatim, da je pokrenuo novi izvršni postupak, koji je osporio predmetnom apelacijom, u kojem je predložio da se provede vještačenje po vještaku ekonomske struke. Apelant je ukazao da je pogrešan stav suda da je u parničnom postupku trebao ishodovati izvršnu ispravu u kojoj bi bio određen iznosi za isplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Zatim, da sud nije morao održati sporno ročište (da se moglo iskomunicirati i pismenim putem), te da je izvršenik tokom predmetnog izvršnog postupaka pokušavao da izbjegne obavezu koju ima prema apelantu, zbog čega je apelanti morao angažovati vještaka kako bi se izvršio obračun iznosa za doprinose. Takođe, da izvršeniku nije nepoznato kako se obračunavaju doprinosi (što je njegova zakonska obaveza), te da je izvršenik kriv za pokretanje izvršnog postupka jer je imao mogućnost da namiri predmetno potraživanje sve do dana održavanja ročišta. U odnosu na navode o dužini trajanja parničnog i izvršnog postupka, apelant je ukazao da je 2009. godine pokrenuo parnični postupak protiv izvršenika (tada tuženog), a da je izvršni postupak trajao četiri godine. Takođe je naveo da je razlika za doprinose uplaćena 27. novembra 2019. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud obaveže Vladu Tuzlanskog kantona da njemu i njegovom punomoćniku isplati naknadu na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog i izvršnog postupaka. Relevantni propisi

15. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka i 39/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav (1) Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 16. stav (4) Troškovi postupka (4) Izvršenik je dužan tražiocu izvršenja da nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje.

Član 36.

Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačen izvršni ili vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) tačka c) i (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1), (3) tačka c) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio;

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Protek roka (u odnosu na parnični postupak)

17. Iako u spisu nema dokaza o tačnom datumu kada je apelant primio presudu Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant navedenu presudu morao primiti prije 11. januara 2018. godine, kada je podnio prijedloge za izvršenje pravosnažne presude. Imajući u vidu da je predmetna apelacije podnesene 22. juna 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Prima facie (u odnosu na izvršni postupak)

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant, prije svega, pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo kada su odbili da apelantu dosude naknadu na ime troškova zastupanja po advokatu na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge zbog kojih su odbili da apelantu dosude troškove zastupanja po advokatu na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u „razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak pokrenut prijedlogom za izvršenje od 11. januara 2018. godine, a da je okončan rješenjem Kantonalnog suda od 14. maja 2020. godine. Dakle, izvršni postupak je trajao dvije godine i četiri mjeseca. Ustavni sud zapaža da je u tom vremenskom periodu održano jedno ročište pred Općinskim sudom, te da su donesene tri odluke (dva rješenja je donio Općinski sud, a jedno rješenje Kantonalni sud). Shodno tome, Ustavni sud smatra da dužina trajanja izvršnog postupaka od dvije godine i četiri mjeseca, pod okolnostima konkretnog slučaja, zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o istim apelacionim navodima u odnosu na isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, niti je našao da dužina trajanja postupka u identičnim okolnostima prelazi granice razumnog roka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2097/20 od 5. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (3) tačka c) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2100/20 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio