Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2030/20 (Poslovna zona a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
  • Lokalna samouprava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2030/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2030/20, rješavajući apelaciju „Poslovne zone“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Poslovne zone“ a.d.

Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 111687 19 Rev od 4. marta 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 111687 19 Pž od 25. septembra 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 111687 14 Ps od 20.

decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Poslovna zona“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 111687 19 Rev od 4. marta 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 111687 19 Pž od 25. septembra 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 111687 14 Ps od 20. decembra 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Grada Banja Luka ( u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. septembra 2021. godine, tuženi 20. septembra 2021. godine, Viši privredni sud 21. septembra 2021. godine i Okružni privredni sud 24. septembra 2021. godine.

4. Apelantu su 23. decembra 2021. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tuženog na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 111687 14 Ps od 20. decembra 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 111687 19 Pž od 25. septembra 2019. godine, a protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 111687 19 Rev od 4. marta 2020. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav upis prava svojine u privremenom listu nepokretnosti, preciziranom u presudi, u korist tuženog na nepokretnostima, označenim kao k.č. preciziranim u presudi, a koje su u naravi parking, neplodno zemljište, ulice i gradilište u površinama takođe preciziranim u presudi, te da se naloži brisanje prava svojine u korist tuženog i uspostavi katastarsko knjižno stanje kakvo je bilo prije upisa. Zatim, traženo je da se utvrdi da je apelant vlasnik sa 1/1 dijela na navedenim nepokretnostima i da je tuženi dužan da trpi da se apelant uknjiži u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu na predmetnim nepokretnostima sa 1/1 dijela. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

8. U svim navedenim presudama, u suštini, navedeno je kako slijedi. U postupku je na osnovu dokaza preciziranih u presudama utvrđeno da je tužilac nastao statusnom promjenom MDP „Incel Holding“ sa p.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prednik apelanta), te kasnijom podjelom „Incela“ a.d. Banja Luka, kao i da su sljednici prednika apelanta zaključili Ugovor o razgraničenju sredstava, prava i obaveza broj 21/2000 od 5. aprila 2000. godine (diobni bilans), kojim su utvrđeni principi na kojima će se vršiti dioba sredstava, prava i obaveza. Utvrđeno je i da je, prema uvjerenju IRB broj 10-346-2/11 od 18. novembra 2011. godine, prednik apelanta predao program privatizacije državnog kapitala uz konstataciju da je nakon korporatizacije sprovedeno više statusnih promjena iz kojih je nastalo i preduzeće „Poslovna zona“ Banja Luka, odnosno apelant. Prema utvrđenju redovnih sudova, shodno uvjerenju RUGIP-a - PJ Banja Luka, apelant je podnio zahtjev za priznavanje prava svojine po osnovu člana 8a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon) i da je taj postupak u toku, jer nadležni organ nije donio rješenje o apelantovom zahtjevu kojim bi bilo utvrđeno pravo svojine na predmetnim nepokretnostima u korist apelanta. Utvrđeno je i da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, koji je na osnovu uviđaja na licu mjesta izvršio identifikaciju predmetnih parcela i iznio istorijat promjena po katastarskom i gruntovnom operatu, proizilazi da je dio spornih parcela preciziranih u presudi upisan u korist društvene svojine 1/1 i pravom raspolaganja u korist RO “Incel” Banja Luka sa 1/1 dio kao opštenarodna imovina, a dio kao društvena svojina, sve precizirano u presudi, sa pravom korišćenja radnih organizacija preciziranih u presudi. Takođe je utvrđeno da je uspostavom novog premjera nakon aerofoto-snimanja iz 1969. godine, te izlaganjem podataka na javni uvid u popisnom listu broj 323 iz 1976. godine došlo do cijepanja i formiranja parcela preciziranih u presudi, a da je na njima prednik tuženog upisan sa pravom raspolaganja sa dijelom 1/1, a apelant sa privremenim pravom korišćenja da bi 2002. godine, na osnovu diobnog bilansa i zapisnika RUGIP-a, i ostale sporne parcele upisane kao parcele sa privremenim pravom korišćenja apelanta i pravom raspolaganja Opštine Banja Luka 1/1.

9. Utvrđeno je i da je stupanjem na snagu Zakona o zemljišnim knjigama 2005. godine Katastar prestao da vodi evidenciju o pravima, te da upisuje samo posjed, tako da je Opština Banja Luka brisana sa pravom raspolaganja, te da je došlo do cijepanja i formiranja novih parcela, dok je sav proces preciziran u presudi, pri čemu su te parcele upisane na tuženog sa dijelom 1/1. Nadalje, nije obrazloženo da prema nalazu i mišljenju vještaka građevinsko-arhitektonske struke nepokretnosti koje su predmet ovog spora karakterom i namjenom predstavljaju izgrađeno građevinsko zemljište na kojem postoje izgrađene saobraćajne površine sa kolskim i pješačkim površinama i površinama za parkiranje putničkih vozila (tri parkinga). Takođe je utvrđeno da se u naravi radi o spoju gradskih ulica - dijela Bulevara vojvode Živojima Mišića i dijela Ulice Veljka Mlađenovića sa uređenim (trotoari) i neuređenim pješačkim površinama i javnim parkinzima na ukupno tri punkta, kao i da se ove saobraćajne površine aktivno koriste za oba vida gradskog saobraćaja. Obrazloženo je i da je utvrđeno i da je sprovedbenim dokumentom prostornog uređenja, tj. regulacionim planom privrednog kompleksa “Medeno polje” u Banjoj Luci, predmetno zemljište tretirano kao površine za motorni saobraćaj i manjim dijelom kao zelene površine, a u skladu sa programom Plana - Plan prostorne organizacije. Utvrđeno je i da je u vrijeme donošenja rješenja RUGIP-a od 12. juna 2014. godine važio navedeni sprovedbeni dokumenat, što, prema zaključku Okružnog privrednog suda, znači da je namjena predmetnog zemljišta bila ista u to vrijeme, tj. to zemljište je bilo namijenjeno za motorni saobraćaj i uređene manje zelene površine javnog karaktera, a koji podaci su potvrđeni i uviđajem na licu mjesta.

10. Okružni privredni sud je obrazložio da je navedenim rješenjem RUGIP-a od 12. juna 2014. godine utvrđen sadržaj spornih nepokretnosti u privremenom listu nepokretnosti a koje se sastoje od devet parcela, među kojima su i predmetne parcele, te je na tim nepokretnostima utvrđeno pravo svojine Grada Banja Luka, kao i da je prednik apelanta, kao investitor, ishodio rješenje Instituta za ispitivanje materijala Banja Luka od 16. juna 1983. godine, kojim je dozvoljeno korišćenje i data upotrebna dozvola za autobusko stajalište sa platoom na lokaciji prostora između željezničke pruge i ulaza iz pravca Ulice Danka Mitrova – „Medeno polje“ Banja Luka, a što obuhvata i sporne parcele. Osim toga, obrazloženo je i da je Skupština Grada Banja Luka 19. aprila 2005. godine usvojila regulacioni plan privrednog kompleksa „Medeno polje“ prema kome predmetne površine predstavljaju površine za motorni saobraćaj i manjim dijelom zelene površine.

11. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja Okružni privredni sud je zaključio da je utvrđeno da predmetne nepokretnosti predstavljaju izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i da se koriste kao javne saobraćajne površine za kolski i pješački saobraćaj, da u njihovom sklopu postoje tri uređena parkinga putničkih vozila, da se koriste za potrebe gradskog bazena i za potrebe Područne jedinice RUGIP-a Banja Luka, da u njihovom sklopu postoji autobusko stajalište javnog gradskog prevoza uz trasu Ulice Veljka Mlađenovića, zbog čega ove nepokretnosti, prema odredbi člana 6 stav 1 tačka b) Zakona o utvrđivanju i prenosu prava raspolaganja imovinom na jedinice lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju i prenosu), čine komunalnu infrastrukturu i dobro u opštoj upotrebi, na kojoj je titular prava raspolaganja jedinica lokalne samouprave, odnosno da predstavljaju javno dobro u smislu odredbe člana 7 stav 2 Zakona o stvarnim pravima. Okružni privredni sud je zaključio i da nisu ispunjeni uslovi ni za primjenu odredbe člana 127 stav 1 i člana 131 stav 1 Zakona o stvarnim pravima za razmatranje tužbenog zahtjeva sa aspekta svojine ili savjesnog i zakonitog sticanja prava svojine po jačem pravnom osnovu, kada se ima u vidu da apelant, zbog promjene režima svojine, putem pomenutih materijalnih propisa, nije mogao postati vlasnik, niti pretpostavljeni vlasnik predmetnih nepokretnosti, bez obzira na način njihovog sticanja, jer ove nepokretnosti predstavljaju javno dobro na kojima fizička i pravna lica ne mogu sticati pravo svojine.

12. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 111687 19 Pž od 25. septembra 2019. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu pri čemu je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio pravo.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istakao da se oni ne dovode u pitanje navodima iznesenim u reviziji. Vrhovni sud je obrazložio da su predmetne presude donesene na osnovu utvrđenih činjenica, da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu koje se nalazi van područja ranijeg kompleksa prednika apelanta i van ograde ranijeg privrednog kompleksa, za koje je u periodu 1980-2005. godine sprovedbeni dokumenat prostornog uređenja bio regulacioni plan SOUR-a „Unicep“ RO „Incel“, a čija primjena je prestala donošenjem regulacionog plana privrednog kompleksa „Medeno polje“ kojim je obuhvaćeno i predmetno zemljište, kojim je dio zemljišta planiran za izgradnju kolovoznih i pješačkih površina, a dio za izgradnju parkinga, koji su u međuvremenu i izvedeni, a koje površine su time postale javno dobro i svojina jedinice lokalne samouprave. Ovo stoga što je, kako je obrazložio Vrhovni sud, Zakonom o komunalnim djelatnostima propisano da su komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa, između ostalog, upravljanje javnim prostorima za parkiranje vozila, održavanje, uređenje i opremanje javnih zelenih površina, održavanje javnih saobraćajnica u naseljenim mjestima (član 2 stav 1 tač. d), l) i lj) tog zakona). Zakonom je propisano da jedinica lokalne samouprave obezbjeđuje organizovano obavljanje komunalnih djelatnosti (član 6 stav 1 tog zakona), a da se komunalnim objektima, prema ovom zakonu, smatraju građevinski objekti sa uređajima, opremom i instalacijama koji služe za obavljanje komunalnih djelatnosti, kao i postrojenja koja čine komunalnu infrastrukturu, građevinsko zemljište na kome su izgrađeni, te dobra u opštoj upotrebi koja služe za ove namjene (član 3 stav 1.tačka s) ZKD). Vrhovni sud je obrazložio da s obzirom na navedeno, kao i iz razloga što je i prema odredbi člana 16 stav 5 Zakona o javnim putevima upravljanje i povjeravanje poslova građenja, rekonstrukcije, održavanja i zaštite lokalnih puteva, ulica u naselju i putnih objekata povjereno nadležnom organu jedinice lokalne samouprave, u konkretnom slučaju tuženom, to je, prema zaključku tog suda, trebalo donijeti presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je još od 1983. godine svojim sredstvima izgradio putne komunikacije, parkinge i autobusko stajalište za svoje potrebe i da ih neprekidno drži u posjedu, a za koje je pribavio i upotrebnu dozvolu iste godine. Navodi da predmetne nepokretnosti imaju veliku vrijednost i značaj za apelanta, te da bi tuženom koji u ovako izgrađene objekte nije ulagao ništa, niti je imao bilo kakvu vezu s njima sada te nekretnine trebale pripasti u svojinu mimo svih propisa. Apelant smatra da redovni sudovi pogrešno smatraju da predmetne nepokretnosti predstavljaju javno dobro i da tuženi treba upravljati tim nepokretnostima, na osnovu ovlašćenja iz zakona i da apelant na njima nikada nije mogao steći pravo svojine, ali da redovni sudovi nisu ničim obrazložili ovakve svoje zaključke. Apelant navodi i da je Vrhovni sud u svom Rješenju broj 57 0 Ps 091676 17 Rev od 5. oktobra 2017. godine, koje je apelant dostavio uz apelaciju, a koje je doneseno u drugom apelantovom predmetu, zaključio da „za pravilnu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo bi potrebno utvrditi kome su u postupku diobe imovine 'Incela' Banja Luka pripale sporne nepokretnosti“, a što je, prema apelantovom mišljenju, potpuno suprotno zaljučku iz konkretnog predmeta u kojem se sudovi nisu ni osvrnuli na diobni bilans sačinjen prilikom privatizacije. Apelant smatra i da Zakon o utvrđivanju i prenosu nema nikakve veze sa predmetnom pravnom stvari, jer su ga redovni sudovi pogrešno tumačili s obzirom da on predviđa prenošenje prava raspolaganja na jedinice lokalne samouprave samo na nepokretnostima čija je izgradnja finansirana iz budžeta.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri stavovima iskazanim u svojoj presudi i da predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Viši privredni sud je naveo sadržaje dispozitiva osporenih presuda i istakao da ostaje kod obrazloženja iz svoje presude, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

17. Okružni privredni sud je naveo da su razlozi za donošenje presude dati u njenom obrazloženju i da nije bilo kršenja prava apelanta zbog čega apelaciju treba odbiti.

18. Tuženi je naveo činjenično stanje predmeta, te istakao da, kako apelant nije dokazao da je stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, to nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o utvrđivanju i prenosu prava raspolaganja imovinom na jedinice lokalne samouprave („Službeni glasnik RS“ broj 70/06) relevantne odredbe glase: Član 6.

(1) Komunalnu infrastrukturu u dijelu u kome je Republika Srpska titular prava raspolaganja i dobra u opštoj upotrebi jedinice lokalne samouprave čine:

a) - vodovod - objekti koji služe za proizvodnju i isporuku vode i vodovodna mreža do mjernog instrumenta uključujući i mjerni instrument,

- kanalizacija - kanalizaciona mreža do zajedničkog priključka,

- toplana - toplotni uređaji za proizvodnju i distribuciju toplotne energije, toplovodna mreža od mjernog instrumenta do krajnjeg korisnika;

b) javni parkovi u gradovima i naseljima, trgovi, ulice, lokalni putevi, javna rasvjeta, sanitarne deponije komunalnog i drugog otpada i gasovod;

v) drugi objekti čiju izgradnju je finansirala jedinica lokalne samouprave. (2) Nepokretnostima iz stava 1. ovog člana upravlja nadležni organ jedinice lokalne samouprave na način utvrđen zakonom i statutom jedinice lokalne samouprave.

(3) Nepokretnosti iz stava 1. ovog člana ne mogu biti u prometu.

20. U Zakonu o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik RS“ br. 124/11 i 100/17) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1. tač. d), l) i lj) 1)Kao komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa u smislu ovog zakona, smatraju se:

d) upravljanje javnim prostorima za parkiranje vozila,

j) javni prevoz lica u gradskom i prigradskom saobraćaj lj) održavanje javnih saobraćajnih površina u naseljenim mjestima Član 6.

Jedinica lokalne samouprave obezbjeđuje organizovano obavljanje komunalnih djelatnosti, a svojom odlukom detaljnije propisuje:

a) uslove i način obavljanja komunalnih djelatnosti,

b) materijalne, tehničke i druge uslove za finansiranje, razvoj, izgradnju i održavanje komunalnih objekata,

v) uslove za funkcionisanje i tehničko tehnološko jedinstvo sistema i uređaja,

g) mogućnost za subvencionisanu cijenu komunalne usluge, kategorije korisnika i uslove subvencioniranja i

d) jedinicu obračuna za svaku vrstu komunalne usluge i način naplate komunalnih usluga

21. U Zakonu o javnim putevima („Službeni glasnik RS“ br. 89/13 i 83/19) relevantne odredbe glase:

Član 16. stav 5.

(5) Upravljanje i povjeravanje poslova građenja, rekonstrukcije, rehabilitacije, održavanja i zaštite lokalnih puteva, ulica u naselju i putnih objekata na njima vrši nadležni organ jedinice lokalne samouprave.

22. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-Odluka Ustavnog suda i 107/19) relevantne odredbe glase: Opšta i javna dobra Član 7. st. 2. i 5.

(2) Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uslovima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i drugo.

(5) Posebnim zakonom se uređuje korišćenje i upravljanje opštim i javnim dobrima.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 111687 19 Rev od 4. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. maja 2020. godine a apelacija je podnesena 15. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanja prava svojine na spornim nepokretnostima, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

33. U kontekstu navedenog Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta, suprotno apelantovim navodima, proizilazi da je utvrđeno da se predmetne nepokretnosti nalaze izvan apelantovog nekadašnjeg kompleksa i da su one tokom godina, a shodno citiranim zakonskim odredbama, promijenile namjenu s obzirom na to da su privedene krajnjoj namjeri

- da budu javne saobraćajne površine kao dio gradske mreže saobraćajnica. Ustavni sud, s tim u vezi, podsjeća da je citiranim odredbama Zakona o utvrđivanju i prenosu, Zakona o komunalnim djelatnostima, Zakona o javnim putevima i Zakona o stvarnim pravima nesporno propisano da javne saobraćajnice, parkinzi i javni gradski prevoz predstavljaju djelatnosti od javnog interesa i da se poslovi vezani uz njih obavljaju u korist zajednice. Propisano je i da je za upravljanje njima nadležna lokalna jedinica samouprave, što je u konkretnom slučaju tuženi, a zbog kojeg razloga sporne nepokretnosti nisu ni mogle pripasti apelantu bez obzira na sačinjeni diobni bilans. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi i da je, suprotno apelantovim navodima, rekonstrukcija navedenih saobraćajnica, parkinga, trotoara itd., čiju izgradnju je 1983. godine izvršio apelant za potrebe interne saobraćajne komunikacije, izvršena u skladu sa regulacionom planom u postupku rekonstrukcije bazena u fabričkom kompleksu prednika apelanta radi privođenja navedenom cilju, te da je investitor ove rekonstrukcije bio tuženi. S obzirom na navedeno, te da apelant svojim navodima nije doveo u pitanje ove zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta vezani za pitanje svojine, raspolaganja i upravljanja predmetnim nepokretnostima neosnovani. Pri tome Ustavni sud ističe da Zakonom o komunalnim djelatnostima, suprotno apelantovom shvatanju, nije propisano da lokalna jedinica samouprave upravlja samo nepokretnostima u koje je ulagala svoja sredstva već da, pored objekata i nepokretnosti kojima lokalne jedinice samouprave upravljaju pobrojanih u članu 6 tog zakona, one upravljaju i drugim objektima čiju izgradnju su finansirale.

34. Ustavni sud, osim toga, zapaža da apelant navodi da je Vrhovni sud u rješenju koje je precizirano u prethodnim tačkama ove odluke i koje je apelant priložio uz apelaciju postupio sasvim suprotno nego u konkretnom slučaju, navodeći „da bi za pravilnu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo potrebno utvrditi kome su u postupku diobe imovine 'Incela' Banja Luka pripale sporne nepokretnosti“. Ovo stoga što se u postupku u kojem je navedeno rješenje doneseno ne radi o istom pravnom i činjeničnom stanju. Naime, u tom postupku se rješavalo pitanje prava na posjed dva poslovna prostora nakon sastavljanja i sprovođenja diobnog bilansa i naknadu štete na ime upotrebe tuđe stvari u kojem su stranke bile apelant i preduzeće „Univerzum“ a.d. Banja Luka. Dakle, nije se radilo o objektima, tj. nepokretnostima koje su predstavljale i predstavljaju javna dobra, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom da apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o utvrđivanju i prenosu, Zakona o komunalnim djelatnostima, Zakona o javnim putevima i Zakona o stvarnim pravima kada su utvrdili da apelantu ne pripada pravo svojine na spornim nepokretnostima (koje se nalaze izvan bivšeg privrednog kompleksa prednika apelanta) s obzirom da su tokom godina, a u skladu sa navedenim zakonima, te nepokretnosti promijenile svoju namjenu i da su, u skladu sa regulacionim planom, rekonstruisane sredstvima tuženog i privedene krajnjoj namjeni – da budu javne saobraćajne površine, a kojima, shodno navedenim zakonima, upravlja tuženi kao jedinica lokalne samouprave.

38. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2030/20 (Poslovna zona a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio