Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3449/21 (O. P.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3449/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3449/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Omar Pamuk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Omar Pamuk protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 456707 20 Rev od 8. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 456707 15 Gž od 10. augusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 456707 14 P od 22. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omar Pamuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Galiba Hrvačić - Karačić advokat iz Sarajeva, podnio je 8. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 456707 20 Rev od 8. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 456707 15 Gž od 10. augusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 456707 14 P od 22. maja 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev da se naloži tuženoj (Općina Centar Sarajevo) da mu u cilju obezbjeđenja prava na dom na području tužene dodijeli stan površine 34m2 u upotrebljivom stanju sa mogućnošću otkupa. Također je odbijen u cijelosti apelantov alternativni tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da mu na ime obezbjeđenja zamjenskog stana na području tužene u površini od 34m2 isplati protivvrijednost stana u iznosu od 60.012,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmetna parnica započeta tužbom tužioca M.P., koji je u toku postupka umro, te da je parnicu podnošenjem revizije preuzeo apelant, kao njegov zakonski nasljednik (sin). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je supruga tužioca bila nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Derebent broj 45 (u daljnjem tekstu: stan broj 1), pa je time i tužilac bio sunosilac stanarskog prava na tom stanu. Zatim, da je tužilac dobio stan u ulici Merhemića trg broj 7 (u daljnjem tekstu: stan broj 2) na kojem je stekao stanarsko pravo 1996. godine zaključenjem ugovora o korištenju stana, te da se supruga tužioca 29. jula 1998. godine odrekla stanarskog prava na stanu broj 1, kako ne bi istovremeno imala svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu broj 1 koji je njoj dodijeljen i sunosioca stanarskog prava na stanu broj 2 koji je dodijeljen tužiocu. Nadalje, da je tužiocu prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu broj 2, u skladu sa članom 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer je prijeratnom nosiocu stanarskog prava, koji je podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, stan broj 2 vraćen u posjed i na stanu stečeno pravo vlasništva. Također su utvrdili da je tužena trajno raspolagala stanom broj 1 i dodijelila ga M.M., koja je otkupom stekla etažno vlasništvo na tom stanu tokom 1999. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je članom 2. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana u periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine prestaje da važi i da se u smislu tog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema tom članu smatra privremenim korisnikom. Zatim da je članom 2. stav 5. istog zakona regulisano da nosilac stanarskog prava na stanu na dan 1. april 1992. godine koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava i koji je naknadno primio drugo stanarsko pravo, koje mu prestaje prema ovom članu, ima pravo podnijeti zahtjev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa tim zakonom. Također je ukazao da je članom 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da nosiocu stanarskog prava, ako u zakonom propisanom roku ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica, prestaje stanarsko pravo. S obzirom da je u toku postupka bilo nesporno da tužilac i njegova supruga nisu nadležnim organima podnijeli zahtjev za povrat stana broj 1 na kojem su se odrekli stanarskog prava, te budući da je rok za povrat stana u posjed strogo određen i isti je prekluzivni zakonski rok čijim protekom prestaje stanarsko pravo nezavisno od razloga zbog kojih je rok propušten, Vrhovni sud je naveo da je tužiocu i njegovoj supruzi, u smislu člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prestalo stanarsko pravo na stanu broj 1. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužilac isključivo svojim propustom, a ne propustima tužene, propustio da podnese zahtjev za povrat u posjed stana broj 1 (a posebno nakon što je prijeratni nosilac podnio zahtjev za povrat stana broj 2), dakle propustio da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima podnese zahtjev za povrat u posjed stana broj 1, pa kako to nije učinio nema osnova za obavezivanje tužene na dodjelu drugog odgovarajućeg stana, kao ni za isplatu protuvrijednosti takvog stana. Također je naveo da je dobrovoljnim odricanjem stanarskog prava na stanu broj 1, te preseljenjem u stan broj 2 i nepodnošenjem zahtjeva za povrat, stan broj 1 prestao biti dom tužioca, tako da nema povrede u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da su sudovi u svojim odlukama samovoljno primijenili zakonske propise i na štetu apelanta donijeli odluku. Dalje navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud utvrdili da apelant u toku postupka nije dokazao da je u zakonom propisanom roku tražio povrat svoga stana zbog čega je sam izazvao za sebe štetne posljedice, te ističe da je ovo činjenično utvrđenje nelogično i da ne korespodnira sa stvarnim činjenicama. Također navodi da je tužena u međuvremenu stan dodijelila trećem licu i time onemogućila pravnog prednika apelanta da po bilo kojem osnovu koristi stan sa kojim je imao neraskidivu i trajnu vezu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanta (koje apelant ponavlja u apelaciji), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3449/21 (O. P.) | Sudska praksa | Aktio