Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3915/21 (S. T. i Z. T.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3915/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3915/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Suvad Terzić i Zajim Terzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Suvad Terzić i Zajim Terzić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 021064 19 Gž 2 od 6. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suvad Terzić i Zajim Terzić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Teslića, koje zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banjaluke, podnijeli su 15. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 021064 20 Rev od 6. jula 2021. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 021064 19 Gž 2 od 6. septembra 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4851/19 od 19. maja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 87 0 P 021064 20 Rev od 6. jula 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je tužilac (O. T.) vlasnik i posjednik parcele (pobliže označene izrekom prvostepene presude), upisane u zemljišno-knjižni uložak broj 214 k.o. Stenjak na ime umrlog M. T. (prednika parničnih stranaka) i u posjedovni list broj 650 k.o. Stenjak na ime prvoapelanta u dijelu ½ i drugoapelanta u dijelu ½, koje pravo je stekao iz osnova gradnje osnovnog stambeno-porodičnog objekta (pobliže označenog izrekom prvostepene presude) na navedenoj parceli, kao i održajem, te određeno da će se tužilac nakon pravosnažnosti prvostepene presude upisati kao vlasnik i posjednik na predmetnoj parceli u glavnoj zemljišnoj knjizi katastarske opštine Stenjak i u nadležnom katastarskom operatu Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove u dijelu sa 1/1. Obavezani su apelanti da tužiocu naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužilac na predmetnoj parceli izgradio predmetni stambeni objekat, te da je taj stambeni objekat građen u periodu od 1983. godine do 2005. godine. Dalje, da se apelanti nisu nikad protivili gradnji kuće tužioca, te da je tužilac stambeni objekat kojeg je izgradio na predmetnoj parceli (naknadno) legalizovao kod nadležnog organa Opštine Teslić, kako to proizlazi iz rješenja o urbanističkoj saglasnosti od 1. februara 2007. godine. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca imajući u vidu naprijed navedeno, ali, imajući u vidu i da je vještak geodetske struke u cijelosti prikazao porodičnu kuću tužioca sa njenim tlocrtnim dimenzijama, a da je vještak građevinske struke dao mišljenje da je ukupna površina predmetne parcele na kojoj je tužilac izgradio porodičnu kuću manja od minimalne građevinske parcele koja obuhvaća zemljište koje je neophodno potrebno za upotrebu porodične kuće tužioca, pa kako je tužilac dokazao da je izgradio porodičnu kuću, to je pravilno utvrđenje prvostepenog suda i u pogledu zemljišta za redovnu upotrebu objekta. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 21. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano da se po samom zakonu pravo svojine stiče, između ostalog, građenjem na tuđem zemljištu. Dalje, da je odredbama člana 24. stav (1) navedenog zakona propisano da lice koje može izgraditi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na kojem drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. Takođe, Okružni sud je naveo da, kod činjenice da je tužilac dokazao svoje tvrdnje o gradnji porodične kuće, to nije pravilno pozivanje prvostepenog suda da je tužilac stekao pravo svojine na predmetnoj parceli i održajem u smislu odredbi člana 28. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ali da to nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Konačno, Okružni sud je naveo da navod žalbe apelanata da identifikacija predmetne parcele nije tačna nema uporišta u materijalnim dokazima, kao ni u nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke Z.G. od 25. maja 2018. godine, koji je predmetnu parcelu identifikovao prema broju parcele po važećem premjeru (kako je naveo u svom nalazu i mišljenju, te u skici lica mjesta). Takođe, da apelanti nisu imali prigovor na nalaz i mišljenje navedenog vještaka, kako to proizlazi iz zapisnika prvostepenog suda od 22. januara 2019. godine, niti su imali pitanja za tog vještaka, radi čega naprijed navedeni žalbeni prigovori apelanata nemaju uporište u odredbama člana 207. stav (1) Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, navode da su redovni sudovi propustili da primijene odredbe člana 29. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima kojim je propisano da se pravo svojine na stvari u društvenoj svojini ne može steći održajem, pa, kako je predmetna parcela do 2003. godine bila u društvenoj svojini, to tužilac nije mogao na njoj održajem steći pravo svojine. Takođe propuštaju da obrazlože kako se pravo svojine građenjem moglo steći gradnjom bez građevinske dozvole. Ističu i da identifikacija predmetne parcele nije tačna. Dalje, navode da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3915/21 (S. T. i Z. T.) | Sudska praksa | Aktio