Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1944/20 (M. S. i drugi)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni odnos
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1944/20
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1944/20, rješavajući apelaciju Marice Stefanović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marice Stefanović, Hasije Herac, Sabine Lejlić i Azerine Muminović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 292094 20 Rev od 15. aprila 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 292094 15 Rsž od 7. novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marica Stefanović, Hasija Herac, Sabina Lejlić i Azerina Muminović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Nihad Guso, advokat iz Sarajeva, podnijele su 10. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 292094 20 Rev od 15. aprila 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 292094 15 Rsž od 7. novembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i JU OŠ „Alija Nametak“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 3. novembra 2021. do 8. novembra 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelanticama radi eventualnog izjašnjenja 7. januara 2022. godine. Apelantice u ostavljenom roku nisu dostavile izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 292094 12 Rs od 16. decembra 2014. godine obavezana je tužena da apelanticama na ime razlike plaće po osnovu povećanja najniže satnice zbog porasta troškova života više od 5% u nominalnom iznosu na sve plaće u periodu od 1. augusta 2009. do 31. marta 2013. godine, na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s osnovicom cijene rada od 60% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku za prethodni kvartal za period od 1. septembra 2010. do 31. marta 2013. godine, na ime razlike manje isplaćene naknade za ishranu u toku rada u periodu od 1. augusta 2009. do 30. novembra 2010. godine i na ime razlike manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2009, 2010, 2011. i 2012. godinu, isplati novčane iznose precizno navedene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama, te je tužena obavezana da apelanticama nadoknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da su apelantice bile zaposlene kod tužene, da su koristile godišnji odmor u 2009, 2010, 2011. i 2012. godini, niti je bila sporna visina utuženih potraživanja, te je istakao da je sporna bila primjena materijalnog prava. Ukazao je da se, shodno odredbama čl. 68. i 69. Zakona o radu, plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te istakao da je u konkretnom slučaju tužena apelanticama obračunavala i isplaćivala plaću shodno Pravilniku o radu, zaključenom Ugovoru o radu i Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo (u daljnjem tekstu: GKU). Također je ukazao da je odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da je Kolektivni ugovor obavezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organa uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte (član 2. stav 2), te da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju iz člana 8. stav 3. Kolektivnog ugovora (član 3. stav 3). Općinski sud je ukazao i da je odredbom člana
1. Kolektivnog ugovora o izmjenama OKU, kojom je izmijenjen član 9. OKU, propisano da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada) vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, te da je u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca, a povećanje najniže bruto satnice odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu. S obzirom na to da iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da tužena nije vršila obračun i isplatu plaće u skladu s izmijenjenom odredbom člana 9. OKU, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile isplatu razlike plaće shodno povećanju troškova života višem od 5%, pozivajući se na odredbu člana 3. stav 3. OKU. Pri tome je istakao da je Vlada obavezu da u slučaju vanrednog povećanja troškova života više od 5% povećava najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca, a u svakom slučaju najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, ispunila samo za 2008. godinu, te da apelantice ne mogu trpjeti posljedice propusta Vlade da uskladi bruto, odnosno neto satnicu s povećanjem troškova života i privrednim napretkom za daljnji period. Općinski sud je dalje ukazao da je odredbom člana 31. GKU propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme i normalne uvjete i rezultate rada, te da osnovna plaća čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik umnožen s utvrđenom osnovicom za plaću. S obzirom na to da tužena nije vršila usklađivanje osnovice s porastom prosječne plaće u Federaciji BiH, pa nije pravilno primijenila osnovicu za obračun neto plaće, utvrđenu u visini od 60% od prosječne neto plaće zaposlenih u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku za prethodni kvartal, Općinski sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile isplatu razlike plaće za period od 1. septembra 2010. do 31. marta 2013. godine. Općinski sud je dalje naveo da je osnovano i potraživanje na ime naknade za ishranu za period od 1. augusta 2009. do 30. novembra 2010. godine, kao i potraživanje apelantica na ime regresa. U vezi s tim je istakao da je članom 13. Izmjene i dopune GKU izmijenjen član 29. na način da je propisano da naknada plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom ne mogu biti manje od utvrđenih za zaposlenike u organima uprave. Također je ukazao da je Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BIH (u daljnjem tekstu: KU za radnike organa uprave) propisano da službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim statističkim podacima (član 31). Dalje je navedeno da zaposleniku pripada naknada za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 70% prosječne plaće zaposlenika, odnosno najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o isplati regresa ako je to povoljnije za zaposlenika (član 32. KU za radnike organa uprave). Stoga je Općinski sud, primjenom načela povoljnosti, apelanticama dosudio iznose razlike naknade za ishranu i regres za utuženi period shodno nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. U konačnici, kako je utvrdio da je apelanticama plaća za utuženi period isplaćivana u iznosima manjim od iznosa koje propisuju odredbe OKU i GKU, Općinski sud je obavezao tuženu da izvrši uplatu doprinosa na dosuđenu razliku plaća.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 292094 15 Rsž od 7. novembra 2019. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelantica odbijen kao neosnovan, te su apelantice obavezane da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku bilo sporno da li apelanticama primjenom povoljnijeg prava pripada razlika predmetnih potraživanja shodno relevantnim odredbama OKU i GKU, u vezi sa KU za službenike organa uprave. U vezi s tim je istakao da se na predmetna potraživanja, suprotno stavu prvostepenog suda, ne može primijeniti KU za službenike organa uprave, niti OKU kao povoljnije pravo, već GKU. Ukazao je da je odredbom člana 9. OKU propisano da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, da je u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5% Vlada obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca, da se povećanje najniže bruto satnice odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu, da je poslodavac obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike zagarantirane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti, te da će se ovi odnosi preciznije regulirati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu. Iz navedenog, istakao je Kantonalni sud, proizlazi da je bila isključiva nadležnost Vlade da svojom odlukom utvrđuje i usklađuje najnižu bruto satnicu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, te da u situaciji kada takva odluka nije donesena sud nije ovlašten da u redovnom sudskom postupku vještačenjem po vještaku ekonomske struke vrši usklađivanje najniže bruto satnice s porastom troškova života. Stoga je zaključio da tužbenom zahtjevu apelantica za isplatu tog potraživanja nije moglo biti udovoljeno na osnovu odredbe člana
9. OKU, naročito uzimajući u obzir da u toku postupka nije dokazano da apelanticama plaća nije obračunavana po bruto satnici iz 2008. godine. Pri tome se Kantonalni sud pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine u predmetu broj 65 0 P 496860 16 Spp i Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 349/18 od 8. maja 2019. godine. Kantonalni sud je dalje ukazao da je nakon zaključenja OKU zaključen GKU i da je odredbom člana 36. GKU propisano da zaposlenik ima pravo na regres za godišnji odmor i topli obrok, te da visinu regresa i toplog obroka utvrđuje Vlada Kantona Sarajevo u skladu s raspoloživim sredstvima jednako za sve budžetske korisnike. Također je ukazao da je odredbom čl. 13. stav 3. i 19. Izmjena i dopuna GKU izmijenjena odredba člana 36. GKU tako da naknada za korištenje godišnjeg odmora – regres zaposleniku pripada u visini 50% prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH po zadnjem objavljenom statističkom podatku, a razlike naknade za ishranu u toku rada u iznosu od 1% prosječne plaće u Federaciji BiH prema zadnjem objavljenom statističkom podatku. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je apelanticama naknada za korištenje godišnjeg odmora – regres za 2009, 2010. i 2011. godinu isplaćena u iznosima od po 400,00 KM, a za 2012. godinu u iznosima od po 415,00 KM. Međutim, ukazano je da nalaz i mišljenje vještaka ne sadrže podatak da li su apelanticama naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa i toplog obroka za utuženi period isplaćene u skladu s odlukama Vlade Kantona Sarajevo kao i ostalim budžetskim korisnicima, kako to predviđa član 36. GKU, kao ni podatak da li apelanticama primjenom člana 19. Izmjena i dopuna GKU pripadaju utuženi novčani iznosi na ime razlike ovih naknada. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantice nisu dokazale da im pripadaju utuženi novčani iznosi na ime razlike naknada za korištenje godišnjeg odmora i ishrane.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 292094 20 Rev od 15. aprila 2020. godine djelimično je usvojena revizija apelantica i drugostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevima apelantica za isplatu razlika plaće za period od 1. septembra 2010. do 31. marta 2013. godine po osnovu usklađivanja s osnovicom od 60% prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku za prethodni kvartal, uz obavezu uplate doprinosa Federalnom zavodu PIO Mostar, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je revizija u preostalom dijelu odbijena.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su apelantice u utuženom periodu bile zaposlenice tužene i da su im plaće i naknade plaća u tom periodu isplaćivane u skladu s odredbama GKU i Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće zaposlenika u osnovnim školama u Kantonu Sarajevo, uz primjenu osnovice u fiksnom iznosu od 462,62 KM. Ocijenio je osnovanim revizione prigovore apelantica da je drugostepeni sud propustio dati razloge za odluku kojom je prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na obračun razlika plaće primjenom osnovice od 60% prosječne plaće u Federaciji BiH i te zahtjeve tužiteljica odbio kao neosnovane, te je istakao da je ta povreda parničnog postupka utjecala na zakonitost i pravilnost drugostepene presude.
12. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelantica koji se odnose na naknadu za ishranu u toku rada i korištenje godišnjeg odmora, te istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe GKU kao relevantno materijalno pravo i da je svoju odluku o tim zahtjevima valjano obrazložio. Vrhovni sud je ukazao da je pravo zaposlenika na novčanu naknadu za ishranu u toku rada i naknadu za korištenje godišnjeg odmora regulirano odredbama čl. 36. i 37. GKU, koje su izmijenjene članom 20. Izmjena i dopuna GKU. Istakao je da u slučaju kada su predstavnici Sindikata i Vlade Kantona Sarajevo odredbama GKU izričito regulirali pravo zaposlenika na naknadu za korištenje godišnjeg odmora u visini od 50% prosječne plaće u Federaciji BiH i pravo na naknadu za ishranu u toku rada u visini od 1% prosječne neto plaće u Federaciji BiH, obaveza tužene kao poslodavca je bila da te naknade apelanticama isplati u toj visini. S obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđeno da su ostalim budžetskim korisnicima iste naknade isplaćivane u većem iznosu, Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda kojom su odbijeni zahtjevi za isplatu potraživanja utvrđenih primjenom odredbi KU za službenike organa uprave zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je također ocijenio pravilnim zaključak drugostepenog suda da je prvostepena presuda, u dijelu koji se odnosi na naknade plaće, zasnovana na pogrešnom tumačenju i primjeni odredbe člana 29. stav 3. GKU, te da su razlozi koje je dao drugostepeni sud u potpunosti prihvatljivi zbog toga što su zasnovani na pravilnom zaključku da je odredbama GKU, kao posebnim propisom koji se primjenjuje na tuženu, regulirano i pravo zaposlenika na navedene novčane naknade i njihova visina. Stoga je zaključio da odredbe KU za službenike organa uprave ne mogu biti osnov za dosuđivanje zahtijevane naknade, te da nije povrijeđeno ni načelo primjene povoljnijeg prava iz člana 3. stav 3. OKU. Vrhovni sud je dalje zauzeo stav da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odbio zahtjev za naknadu plaće po osnovu povećanja troškova života, zbog toga što sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanog odredbom člana 9. OKU vrši usklađivanje najniže satnice u skladu s povećanjem troškova života, jer se to čini odlukom Vlade na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku (Odluka Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine). Pri tome je istakao da Vlada poslije 2008. godine nije vršila usklađivanje najniže bruto satnice, a apelantice u toku postupka nisu dokazale da im je plaća obračunata po manjoj bruto satnici od one iz 2008. godine.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantice navode da su redovni sudovi bili dužni da u pogledu potraživanja na ime razlike regresa i naknade za ishranu u toku rada primijene odredbe OKU, shodno načelu povoljnosti sadržanom u odredbi člana 3. stav 3. OKU, koje odredbe se primjenjuju i na tuženu kao javnu ustanovu u smislu odredbe člana 2. OKU. Navele su da je taj stav potvrdio i Ustavni sud u Odluci broj AP 2692/06 od 14. jula 2008. godine, te ističu da se odredbe OKU kao garantirani minimum prava koji pripada svakom zaposleniku ne mogu staviti van snage granskim kolektivnim ugovorom. Također navode da je Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 Rs 274326 20 Rev od 28. aprila 2020. godine (donesenoj 13 dana nakon osporene presude) zauzeo drugačiji stav u činjenično sličnom i pravno identičnom predmetu, a da nije dao obrazloženje zašto odstupa od dotadašnje prakse, zbog čega smatraju da je na njihovu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, te su se u vezi s tim pozvale na Odluku Ustavnog suda broj AP 2338/15. Apelantice dalje, u pogledu potraživanja na ime razlike plaće, navode da su osporene odluke u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine i da su redovni sudovi bili dužni dosuditi apelanticama naknadu na ime razlike plaće na osnovu Odluke Vlade Federacije BiH iz aprila 2008. godine, kako su to apelantice i potraživale, te su istakle da Općinski sud nije usklađivao najnižu bruto satnicu već je dosudio razliku plaće usklađivanjem najniže satnice s navedenom odlukom. U vezi s tim apelantice ističu da se činjenica da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju troškova života ne može stavljati na štetu apelantica kao zaposlenica, te da se na taj način omogućava Vladi Federacije BiH da uslijed neobjavljivanja statističkih podataka oslobodi sebe i ostale poslodavce od zakonske obaveze. Pored toga, apelantice smatraju da su diskriminirane jer je Kantonalni sud u identičnim predmetima udovoljavao tužbenim zahtjevima, te su se u tom smislu pozvale na presude Kantonalnog suda, ali koje nisu dostavile uz apelaciju.
II.Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava apelantica na pravično suđenje i imovinu.
15. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnom stavu iz osporene odluke, te da nije došlo do povrede prava apelantica na pravično suđenje i imovinu. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
16. Tužena je navela da nije došlo do povrede prava apelantica na pravično suđenje i imovinu, te je predložila da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
17. Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 24/06 i 30/10). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 29.
Osnovica za plaće utvrđuje se sporazumno između Sindikata budžetskih korisnika i Vlade Kantona Sarajevo, jednako za sve budžetske korisnike. U usaglašavanju sporazuma učestvuju i Ministarstvo obrazovanja i nauke i Ministarstvo finansija. Plaće zaposlenicima u osnovnim školama, utvrđene na način iz člana 28. stav 2. i stava 1. ovog člana, ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.
Naknada plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom ne mogu biti manje od utvrđenih za zaposlenike organima uprave.
Naknade iz stava 3. ovog člana utvrđuju predstavnici Sindikata i Vlade Kantona Sarajevo.
Poslodavac je dužan da, u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta isplati plaću i naknade zajedno do 10. u tekućem mjesecu za protekli mjesec.
Član 36.
Zaposlenik u osnovnoj školi ima pravo na naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora u visini od 50% prosječne plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, po zadnjem objavljenom statističkom podatku. Regres se isplaćuje jednako kao i za sve budžetske korisnike.
Pravo na regres iz stava 1. ovog člana ima svaki zaposlenik koji u toku tekuće kalendarske godine ima pravo na godišnji odmor.
Član 37.
Zaposlenik ima pravo na novčanu naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok), u visini 1% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, po zadnjem objavljenom statističkom podatku. Naknada za ishranu (topli obrok) se isplaćuje jednako kao i za sve budžetske korisnike.
Pravo na naknadu iz stava 1. ovog člana ne ostvaruje se u slučaju odsustvovanja sa posla po bilo kom opravdanom ili neopravdanom osnovu (službeni put, plaćeno odsustvo, rad na terenu, odsustvo zbog bolesti i slično).
Zaposlenik koji radi u više osnovnih škola ima pravo na naknadu iz stava 1. ovog člana u skladu sa ostvarenim efektnim satima rada u toj školi, odnosno kako je ugovorom o radu zaključeno.
18. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na nivou kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se regulišu prava po osnovu rada.
Kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.
Član 9.
Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%,Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 292094 20 Rev od 15. aprila 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena presuda donesena 15. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1474/20 od 16. novembra 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
27. Ustavni sud zapaža da apelantice smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su na njihovu štetu povrijedili načelo pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da li su povrijedili pravo apelantica na pravnu sigurnost.
29. Ustavni sud primjećuje da je presudom Općinskog suda u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev i tužena obavezana da apelanticama isplati određene novčane iznose na ime razlike plaće po osnovu povećanja najniže satnice zbog porasta troškova života više od 5% u nominalnom iznosu, u smislu odredbe člana 9. OKU, kao i na ime razlike manje isplaćene naknade za ishranu u toku rada i na ime razlike manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora prema KU za službenike organa uprave, a shodno odredbi člana 29. GKU kojom je propisano da naknada plaća i naknade koje nemaju karakter ličnih primanja utvrđenih tim kolektivnim ugovorom ne mogu biti manje od onih utvrđenih za zaposlenike u organima uprave. Kantonalni i Vrhovni sud su, s druge strane, zaključili da sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanog odredbom člana 9. OKU vrši usklađivanje najniže satnice u skladu s povećanjem troškova života, jer se to čini odlukom Vlade na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku (Odluka Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine), kao i da se na potraživanja na ime naknade za ishranu u toku rada i korištenje godišnjeg odmora ne može primijeniti KU za službenike organa uprave, niti OKU kao povoljnije pravo, već GKU. Naime, Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, istakao je da su u situaciji kada iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke ne proizlazi da su ostalim budžetskim korisnicima naknade za ishranu u toku rada i korištenje godišnjeg odmora isplaćivane u većem iznosu od onog propisanog odredbama GKU, neosnovani zahtjevi za isplatu navedenih naknada primjenom odredbi KU za službenika organa uprave. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, suprotno apelacionim navodima, data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelantica. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao slične apelacione navode u mutatis mutandis identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (redovni sudovi su u konačnici odbili tužbene zahtjeve apelanata u dijelu kojim su tražili isplatu razlike regresa za 2009. i 2010. godinu, te isplatu razlike plaće za utuženi period po osnovu usklađivanja najniže bruto satnice zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu uz ukazivanje na odredbe GKU) i da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2850/19 od 16. marta 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. U pogledu navoda apelantica o povredi načela pravne sigurnosti uslijed činjenice da je Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 Rs 274326 20 Rev od 28. aprila 2020. godine zauzeo drugačiji stav u činjenično sličnom i pravno identičnom predmetu, Ustavni sud primjećuje da je navedena presuda donesena nakon osporene presude Vrhovnog suda od 15. aprila 2020. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da u situaciji kada je Vrhovni sud eventualno izmijenio pravni stav nakon donošenja osporene odluke ne može pokretati pitanje pravne sigurnosti. Naime, apelantice nisu pružile argumente da su pokrenule predmetni parnični postupak pouzdajući se u konzistentnu praksu Vrhovnog suda i da je taj sud u predmetnom postupku odstupio od te prakse bez obrazloženja, u kojem slučaju bi se pokrenulo pitanje pravne sigurnosti. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine i op. cit. AP 2850/19, tačka 34), za šta apelantice u konkretnom slučaju nisu predočile dokaze. Stoga, Ustavni sud navode o povredi načela pravne sigurnosti smatra neosnovanim.
31. Sumirajući navedeno Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, dao dovoljne i zadovoljavajuće razloge koji, suprotno navodima apelantica, ne predstavljaju rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, niti su per se neprihvatljivi. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelantice smatraju da im je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantice ove tvrdnje, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, koje navode je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
33. U vezi s tvrdnjama o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) i k) odnosno članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantice ne nude nikakve argumente niti dokaze iz kojih bi proizlazilo da su drugačije tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelantice u apelaciji ne nude relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje također neosnovani. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, dao dovoljne i zadovoljavajuće razloge koji, suprotno navodima apelantica, ne predstavljaju rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, niti su per se neprihvatljivi.
35. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelantice zasnovale na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
36. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno načelo zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije na štetu apelantica jer apelantice nisu pružile argumente u korist tvrdnje da su u predmetnom postupku drugačije tretirane u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić