Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3935/21 (D. A.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3935/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3935/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dušan Angirević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Angirević protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 082472 20 Gž od 31. avgusta 2021. godine, Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 082 472 17 I od 19. marta 2020. godine i Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 082472 17 I od 11. marta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Angirević protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 082472 20 Gž od 31. avgusta 2021. godine, Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 082 472 17 I od 19. marta 2020. godine i Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 082472 17 I od 11. marta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Angirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Zoran Mrđa advokat iz Prijedora, podnio je 17. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 I 082472 20 Gž od 31. avgusta 2021. godine, Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 I 082 472 17 I od 19. marta 2020. godine i Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 77 0 I 082472 17 I od 11. marta 2017. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 77 0 I 082472 17 I od 11. marta 2017. godine, na prijedlog tražioca izvršenja („Sparkasse Bank“ d.d. Sarajevo) na osnovu izvršne isprave, otpravka originala u svrhu izvršenja od 25. januara 2017. godine-ugovora o zasnivanju hipoteke od 8. maja 2014. godine, određeno je predloženo izvršenje zabilježbom, procjenom i prodajom nekretnina u vlasništvu apelanta pobliže označenih predmetnim rješenjem.
3. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 11. marta 2017. godine, taj sud je Rješenjem broj 77 0 I 082 472 17 I od 19. marta 2020. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 19. marta 2020. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 77 0 I 082472 20 Gž od 31. avgusta 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tražilac izvršenja sa apelantom, vlasnikom TR ,,Spartak“ iz Prijedora 25. aprila 2014. godine zaključio ugovor o okvirnom kreditu prema kojem je apelantu kao korisniku kredita data mogućnost zaduživanja kod tražioca izvršenja kao kreditora i da je članom 15. navedenog ugovora kao instrument obezbjeđenja predviđeno zasnivanje založnog prava, hipoteke na nekretninama apelanta. Dalje, da je 8. maja 2014. godine kod notara R.S. zaključen ugovor o zasnivanju hipoteke na osnovu kojeg je izvršena uknjižba založnog prava, hipoteke na nekretninama apelanta, te da su tražilac izvršenja i apelant 23. jula 2015. godine zaključili ugovor o restrukturi predmetnog kreditnog plasmana na osnovu ugovora o okvirnom plasmanu od 25. aprila 2014. godine. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 22. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, te da se, u smislu člana 23. stav (1) tačka 3) ZIP izvršnom ispravom smatra i notarska isprava. Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama ZIP, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, dakle, nesporno utvrdio da je predmetni izvršni postupak pokrenut na osnovu notarski obrađene isprave koja je podobna za neposredan upis u javni registar nekretnina na osnovu ugovora o zasnivanju založnog prava, hipoteke, te da je notar izdao otpravak u svrhu izvršenja od 25. januara 2017. godine. Takođe, Okružni sud je naveo da žalbeni razlog kojim apelant ističe da su sve izmjene ugovora o okvirnom kreditu morale biti obezbijeđene aneksom ugovora o hipoteci nije osnovan iz razloga što naknadnim pojedinačnim ugovorom (o restrukturi predmetnog kreditnog plasmana) nije nametnuta nikakva obaveza apelantu kao založnom dužniku, jer je predmetni ugovor zaključen u okviru prava i obaveza utvrđenih okvirnim ugovorom. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je osporeno rješenje doneseno pravilnom primjenom odredbi čl. 47. i 49. stav (2) ZIP, u vezi sa članom 23. stav (1) tačka 3) i članom 27. ZIP, kao i na osnovu odredbi čl. 85. i 102. Zakona o notarima.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su sve izmjene ugovora o okvirnom kreditu od 25. aprila 2014. godine morale biti obezbijeđene i aneksom ugovora o hipoteci, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, zbog čega smatra da ugovorena hipoteka nije pokrivala predmetni dug.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. U odnosu na osporena rješenja, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Okružnog suda od 31. avgusta 2021. godine odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda od 19. marta 2020. godine i potvrđeno rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 11. marta 2017. godine (kojim je na, osnovu izvršne isprave, određeno izvršenje protiv apelanta). Ustavni sud primjećuje da su, dakle, osporena rješenja donesena u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave, otpravka originala u svrhu izvršenja od 25. januara 2017. godine ugovora o zasnivanju hipoteke od 8. maja 2014. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanta, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv rješenja Osnovnog suda od 19. marta 2020. godine, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP, jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić