Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3949/21 (E.K.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3949/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3949/21, rješavajući apelaciju koju je podnio E. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. K.
protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 032524 21 Rev od 28. septembra 2021. godine, S1 3 P 032524 20 Gž od 4. marta 2021. godine i S1 3 P 032524 19 P od 11. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću „Nedžad E. Beća“ iz Sarajeva, podnio je 18. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 032524 21 Rev od 28. septembra 2021. godine, S1 3 P 032524 20 Gž od 4. marta 2021. godine i S1 3 P 032524 19 P od 11. novembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Suda BiH broj S1 3 P 032524 21 Rev od 28. septembra 2021. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane BiH) u periodu od 1. maja 2016. godine do 30. aprila 2019. godine neosnovano različito postupala prema apelantu u odnosu na M.H., M.I., A.D., A.J. i S.Ž. tako što je apelantu uskratila pravo na naknadu za odvojeni život, međugradski prevoz i stanarinu, bez postojanja objektivnog i pravno valjanog razloga, pa da se naloži tuženoj da otkloni utvrđenu diskriminaciju i njene posljedice i ubuduće se uzdrži od diskriminatorskih radnji i postupanja, te da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je za potraživanja apelanta po osnovu naknade za odvojeni život u iznosu od 6.530,25 KM i za potraživanja tužene po osnovu više isplaćene naknade za prevoz u iznosu od 6.530,25 KM izvršen preboj potraživanja, te da se naloži tuženoj da apelantu, za predmetni vremenski period, na ime materijalne štete koja se ogleda u razlici između neisplaćene naknade po osnovu smještaja i više isplaćene naknade na ime prevoza i naknade za odvojeni život, isplati određene mjesečne novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže označeno izrekom prvostepene presude). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant, kao profesionalno vojno lice sa mjestom prebivališta u Jablanici, raspoređen na mjesto rada u deminerskom bataljonu Sarajevo, kasarna Rajlovac i da je ostvario pravo na troškove prevoza na posao i sa posla isplatom dnevne naknade za prevoz za udaljenost od 79 km. Nadalje, da je apelant na tvrdnji da udaljenost mjesta rada i mjesta stanovanja iznosi 83,10 km, podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za odvojeni život i troškove prevoza na bazi osam vikend karata i to 2012., 2013. i 2016. godine koji zahtjevi su odbijeni pravosnažnim i konačnim rješenjima zasnovanim na tome da je mjesto rada udaljeno od mjesta stanovanja manje od 80 km. Takođe, da je apelant ukazivao na činjenicu da su druga profesionalna vojna lica sa mjestom rada u kasarni Rajlovac i mjestom stanovanja u Jablanici (M.H., M.I., A.D., A.J. i S.Ž.) ostvarili pravo na naknadu za odvojeni život i naknadu prevoza na bazi osam vikend karata, koje pravo je njemu uskraćeno iako je i njegovo mjesto stanovanja udaljeno preko 80 km od mjesta rada u kasarni Rajlovac, radi čega je apelant podnio antidiskriminacionu tužbu pozivajući se na različito postupanje u spornom vremenskom periodu. Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju apelant nije učinio vjerovatnim da je diskriminisan (stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostala profesionalna vojna lica). Nasuprot tome, tužena je dokazala da su svi zaposlenici tužene prava na naknadu prevoza na posao i sa posla ostvarili na osnovu Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u institucijama BiH, a pravo na naknadu odvojenog života i naknadu smještaja da su ostvarili primjenom Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama BiH na troškove smještaja, naknade za odvojeni život i naknade za privremeno raspoređivanje. Prema tome, Sud BiH je naveo da je pravilno vijeće drugostepenog suda prihvatilo zaključke prvostepenog suda da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je tužena o pravima apelanta i uporedne grupe profesionalnih vojnih lica primijenila iste propise (pa je, dakle, dokazala da prema apelantu nije postupala na diskriminatorski način), kojom prilikom je odbila zahtjev apelanta za navedene troškove prevoza i odvojenog života jer isti ne ispunjava propisani uslov da mu je mjesto rada udaljeno od mjesta stanovanja preko 80 km (njegova udaljenost je 79,40 km). U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da tužena nije bila u obavezi da prihvati potvrdu BIHAMK (iz koje proizlazi da je udaljenost od mjesta rada do mjesta stanovanja apelanta 83 km), jer je za tu namjenu imala formiranu komisiju koja je izvršila mjerenja za sve zaposlene, pa i za samog apelanta, kao i za lica koja je apelant posebno istakao kao uporednu grupu. Pri tome, Sud BiH je naveo da bi se, samo u situaciji da je naprijed navedena komisija primijenila različite metode mjerenja za apelanta i za lica koja čine uporednu grupu, moglo govoriti o nejednakom postupanju kao uslovu za postojanje diskriminacije apelanta u odnosu na druge zaposlenike, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju neosnovano teret dokazivanja (da je učinjena diskriminacija) prenesen na apelanta. Dalje ističe da je konkretno za njega tužena „vršila mjerenje tačne udaljenosti“, a za lica iz uporedne grupe da je koristila uvjerenje o prebivalištu i njihove izjave, odnosno, da su predmetna prava tim licima nesporno utvrđena na osnovu uvida u dostavljenu dokumentaciju, a ne na osnovu neposrednog mjerenja. Takođe navodi da je za lica iz uporedne grupe tužena vršila mjerenje rute putem zaobilaznice (zbog radova na Stupskoj petlji kao najkraćoj ruti), iako se „za utvrđivanje prava koristi najkraća ruta“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Sud BiH razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić