Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3953/21 (M. J.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3953/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3953/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Janjuz, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Janjuz protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 124531 20 Rev od 14. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Janjuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Đorđe Krčmar advokat iz Gradiške, podnio je 18. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 124531 20 Rev od 14. septembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („Team Agro“ d.o.o. Gračanica), na ime duga za isporučenu robu, isplati ukupan iznos od 82.197,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je, kako to proizlazi iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, tužilac apelantu, prema otpremnicama br. 156 i 157, isporučio određenu robu iz svog asortimana u periodu od 1. marta 2016. godine do 17. maja 2016. godine, te da je apelant prijem predmetne robe potvrdio svojim potpisom i pečatom. Dalje, da apelant tvrdi da navedenu robu nije primio i da ta roba nije bila za njega, nego da je isporučena drugim kupcima, poljoprivrednim proizvođačima, pa da zato nije dužan da plati iznose od 36.498,51 KM i 25.682,73 KM (na koje glase računi sačinjeni na osnovu navedenih otpremnica). Međutim, Vrhovni sud je naveo da, kod činjenice da su sve otpremnice glasile na kupce, poljoprivredne proizvođače ili pravna lica kojima je roba i isporučivana (kako potvrđuje i apelant, saslušan kao stranka na ročištu održanom 28. novembra 2019. godine), te da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao svoju tvrdnju da je navedene otpremnice potpisao „zbog inspekcijskih organa, da bi tužilac imao urednu dokumentaciju o njenom kretanju“, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da je predmetna roba isporučena apelantu. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da, kako se dakle radi o ugovoru o prodaji prema kojem je prodavač (tužilac) dužan predati kupljenu stvar kupcu (apelantu) koji je dužan isplatiti kupoprodajnu cijenu, shodno odredbama člana 454. Zakona o obligacionim odnosima, te kako je tužilac kupljenu robu isporučio apelantu, a apelant nije izvršio svoju obavezu i isplatio cijenu (čija visina nije sporna, a utvrđena je i nalazom vještaka ekonomske struke), valjalo je udovoljiti tužbenom zahtjevu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se neosnovano u reviziji ističe da nižestepeni sudovi nisu cijenili nalaz vještaka R.M., nego samo nalaz vještaka A.V. (te da bi drugačije sudili da jesu), jer su oba navedena vještaka, na osnovu dokaza iz spisa i knjigovodstveno-financijske dokumentacije tužioca našli da dug apelanta prema tužiocu iznosi 82.197,82 KM. Naime, izvod otvorenih stavki tužioca od 25. aprila 2017. godine, na koji se apelant poziva, sa utvrđenim dugom apelanta prema tužiocu dokazuje visinu duga u iznosu od 21.454,58 KM (koji apelant priznaje). Međutim, navedeni izvod svojim sadržajem ne negira, odnosno ne dokazuje da ne postoji dug po računima sačinjenim na osnovu otpremnica br. 156 i 157, do traženog iznosa od 82.197,82 KM, koji se zasniva na neisplaćenoj cijeni za robu koju je apelant preuzeo od tužioca po naprijed navedenim otpremnicama.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe smatra da mu je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da iz pravilne analize činjenica i dokaza izvedenih u predmetnom postupku proizlazi da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan preko iznosa od 21.454,58 KM, pa da su redovni sudovi trebali predmetni tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan preko tog iznosa. Dalje navodi da je u konkretnom slučaju došlo do „teške povrede ocjene dokaza“, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Takođe ističe da je nejasno na osnovu čega su sudovi poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke A.V., dok nisu prihvatili nalaz i mišljenje drugog vještaka iste struke, R.M.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3953/21 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio