Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3685/21 (S. B., B. D., S. T. i P. U.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3685/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3685/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Sehija Borovina i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Sehija Borovina, Behka Dokara, Samija Trogrlić i Pemba Uštović protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Mal 040292 21 Gž od 15. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sehija Borovina, Behka Dokara, Samija Trogrlić i Pemba Uštović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva i Ilidže, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijele su 27. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Mal 040292 21 Gž od 15. septembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 Mal 040292 20 Mal od 23. juna 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica da se utvrdi da je tuženi (Bukva d.o.o. Goražde) protivzakonito u periodu oktobar - decembar 2019. godine prilikom izvoza drvnih sortimenata koristio parcelu apelantica pobliže označenu u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), pri čemu je na predmetnoj nekretnini prouzrokovao štetu na način pobliže opisan u izreci presude, te da se obaveže da apelanticama naknadi štetu u ukupnom iznosu od 2.627,98 KM sa zateznom kamatom, što odgovara vrijednosti radova i materijala koji su potrebni da se na navedenoj nekretnini otkloni šteta odnosno uspostavi stanje kakvo je bilo prije nego što je tuženi započeo izvoz drvnih sortimenata (stav I). Odbijen je tužbeni zahtjev apelantica da se utvrdi da je tuženi protivzakonito u periodu oktobar - decembar 2019. godine prilikom izvoza drvnih sortimenata koristio predmetnu nekretninu, pri čemu je na predmetnoj nekretnini prouzrokovao štetu na način pobliže opisan u izreci presude u ukupnom iznosu od 2.627,98 KM, te da se obaveže tuženi da otkloni štetu na način da uspostavi stanje kakvo je bilo prije nego što je započeo izvoz drvnih sortimenata (stav II). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (stav III).
3. Odlučujući o žalbama apelantica i tuženog izjavljenim protiv prvostepene od 23. juna 2021. godine, Kantonalni sud je presudom 15. septembra 2021. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantica i potvrdio prvostepenu presudu u stavu I i II izreke. Uvažio je žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u stavu III izreke, tako da je obavezao apelantice da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.123,20 KM.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je na predmetnoj nekretnini (livada) načinjena šteta na način da su stvorena udubljenja. Zatim da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke utvrđeno da su udubljenja nastala korištenjem traktorske vlake, koja su intenzivno korištena u toku 2019. godine, odnosno najkasnije krajem 2019. godine, te da je za njihov nastanak trebalo više godina. Nadalje je utvrđeno da su apelantice svoju šumu prodale drugom licu, koje je vršilo sječu i izvoz šume u 2017. godini. Također je utvrđeno da je tuženi, u drugoj polovini 2019. godine, izvodio radove na sječi i izvozu šume, pri čemu je sporno da li je tuženi i prouzrokovao navedenu štetu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da apelantice nisu dokazale da je šteta prouzrokovana isključivo radnjama tuženog, jer je utvrđeno da su stvorena udubljenja na predmetnoj nekretnini nastajala u periodu od više godina (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke), odnosno da nisu dokazale u kojem dijelu je štetu počinio tuženi. Kantonalni sud je naveo da su apelantice propustile dokazati da je šteta nastala isključivom krivicom tuženog, te da su bile dužne da dokažu iznos štete koji potiče od radnji koje je prouzrokovao tuženi, pa prvostepeni sud nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev koji je postavljen u novčanom iznosu, niti je mogao naložiti tuženom da uspostavi stanje koje je bilo prije poduzimanja štetnih radnji (član 126. Zakona o parničnom postupku). S obzirom da apelantice nisu dokazale doprinos tuženog u ukupno nastaloj šteti, za koju je utvrđeno da je nastala u dužem vremenskom periodu od onog u kojem je tuženi izvodio radova na izvozu šume, naveo je da je prvostepeni sud ispravno primijenio materijalno pravo (člana 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima) kada je odbio tužbeni zahtjev apelantica. Također je naveo da su apelantice vještačenjem dokazale visinu nastale štete, ali su propustile dokazati koji je udio štete nastao djelovanjem tuženog, zbog čega prvostepeni sud i nije mogao odrediti u kojem dijelu je tuženi dužan namiriti nastalu štetu, odnosno nije mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice navode da tuženi nije pružio nijedan dokaz da je još neko drugi prouzrokovao štetu. Također navode da je sud mogao da utvrdi u kojem dijelu je tuženi doprinio nastanku štete i da u tom dijelu udovolji tužbenom zahtjevu, te ističu da to nisu trebale dokazivati, jer su dokazivale da je tuženi doprinio u cijelosti nastanku štete.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantice pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe Zakona o parničnom postupku, jasno obrazložio da apelantice nisu dokazale doprinos tuženog u ukupno nastaloj šteti, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelantica, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić