Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3958/20 (D. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3958/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3958/20, rješavajući apelaciju Dušana Malića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Malića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 106803 19 Kž od 18. juna 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 106803 18 K od 11. aprila 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dušan Malić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa advokat Mina Vikalo iz Srebrenika, podnio je 3. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 106803 19 Kž od 18. juna 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 106803 18 K od 11. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 26. augusta 2021. godine je od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo su u periodu od 6. do 9. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelacije su dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja 30. decembra 2021. godine. Apelant nije dostavio izjašnjenja na odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 106803 18 K od 11. aprila 2019. godine apelant i optuženi Marko Tikvić su proglašeni krivim da su „u neutvrđeno vrijeme do 8. novembra 2016. godine oko 14:00 sati“, mjestu i na način pobliže opisano u tač. 1. i 2. izreke presude, kao saizvršioci pod tačkom 1. izreke presude počinili krivično djelo zloupotrebe osiguranja iz člana 296. stav (1) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBDBiH), za koje je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, a optuženom Marku Tikviću kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, a radnjom pod tačkom 2. izreke ove presude kao saizvršioci počinili krivično djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja iz člana 369. stav (1) u vezi sa članom 31. KZBDBiH, za koje je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a optuženom Marku Tikviću kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci. Stoga je apelant presudom osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a optuženi Marko Tikvić na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Presudom su optuženi obavezani da solidarno plate troškove krivičnog postupka u označenom iznosu, kao i paušal za rad suda u pojedinačno označenim iznosima.

7. U obrazloženju presude je prije svega ukazano na dokaze koji su izvedeni u dokaznom postupku (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude). Zatim je ukazano na sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka i vještaka saobraćajne struke (pobliže opisano na str. 4-11. presude). U tom smislu je, između ostalog, naveden dio sadržaja iskaza svjedoka S. I. (policajac) koji je izašao na lice mjesta i sačinio zabilješku o saobraćajnoj nezgodi s materijalnom štetom, a koji je istakao da prilikom izrade navedene zabilješke nije koristio tahograf iz kamiona kojim je upravljao apelant (pobliže opisano na str. 4. i 5. presude). Dalje je ukazano sa sadržaj Zabilješke o saobraćajnoj nezgodi s materijalnom štetom Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 8. novembra 2016. godine (strana 11. presude), kao i na sadržaj ostalih označenih materijalnih dokaza (str. 11. i 12. presude). U vezi s tim je, između ostalog, navedeno da iz prekršajnog naloga Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine od 8. novembra 2016. godine proizlazi da je apelantu izdat prekršajni nalog kojim mu je izrečena novčana kazna u označenom iznosu i određen jedan kazneni bod zbog prekršaja iz člana 36. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS) koji je počinio 8. novembra 2016. godine. U pogledu činjenice da li se ili nije dogodila saobraćajna nezgoda 8. novembra 2016. godine, Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Perića i Željka Šarića iz Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a kojeg je vještak Tomislav Perić iznio na glavnom pretresu, te koji zaključuju da oštećenja na označenom putničkom vozilu nisu nastala na način na kojem to ukazuje dokumentacija uviđaja i iskazi optuženih učesnika (pobliže opisano na strani 13. presude). Isto tako je navedeno da je sud prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka Đorđa Karanovića, koji je utvrdio da ne postoji prostorni kompatibilitet između opisanih radnji označenog putničkog automobila, zatim da ne postoji ni prostorni kompatibilitet između opisane pozicije označenog teretnog vozila, kao i da ne postoji ni energetska kompatibilnost međuzavisnosti oštećenja na označenom teretnom vozilu jer su takva oštećenja nastala u dva slična odvojena udarna procesa, odnosno nisu mogla nastati u jednom udarnom procesu (pobliže opisano na str. 13. i 14. presude). Zatim je Osnovni sud ukazao na razloge (ne)prihvaćanja nalaza i mišljenja ostalih označenih vještaka (pobliže opisano na strani 14. presude). Tako je, između ostalog, obrazlažući neprihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka Cvijetina T. Lekića, Osnovni sud istakao da se njegov nalaz dijelom zasniva i na tahografskom listiću koji nije izuzet po pravilima struke i putem kojeg taj vještak obrazlaže brzinu kretanja teretnog motornog vozila unazad, iako analogni tahografski listić ne evidentira brzinu kretanja teretnog motornog vozila dok se kreće unazad.

8. Također je navedeno da sud nije prihvatio, između ostalih, iskaz svjedoka S. L., cijeneći ga neistinitim i u suprotnosti s nalazima i mišljenjima vještaka Đorđa Karanovića i Tomislava Perića koje je sud cijenio kao objektivne i poklonio im vjeru u pogledu nastanka oštećenja na označenom putničkom vozilu (pobliže opisano na str. 14. i 15. presude). Također je navedeno da je sud zabilješku o saobraćajnoj nezgodi s materijalnom štetom Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine označenog broja od 8. novembra 2016. godine cijenio kao istinitu samo u pogledu zatečenog stanja teretnog vozila kojim je upravljao apelant i putničkog vozila kojim je upravljao optuženi Marko Tikvić, te oštećenja na navedenim vozilima. S druge strane je navedeno da je sud utvrdio da se saobraćajna nezgoda nije mogla dogoditi kako je to opisano u navedenoj službenoj zabilješci, s obzirom na nalaze i mišljenja vještaka saobraćajne struke ing. Đorđa Karanovića i Tomislava Perića. Pritom je navedeno i da je sud poklonio vjeru prekršajnom nalogu Jedinice saobraćajne policije označenog broja od 8. novembra 2016. godine, kojom je policija prekršajno kaznila apelanta da je prouzrokovao predmetnu saobraćajnu nezgodu 8. novembra 2016. godine, te koju kaznu je apelant platio, što proizlazi iz prekršajnog naloga.

9. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da je analizom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno utvrdio da su se u konkretnom slučaju u radnjama apelanta i optuženog stekla sva bitna obilježja krivičnih djela koja su opisana u izreci presude. U vezi s tim je navedeno da su oni, s ciljem da od osiguravača naplate osigurninu, zajedno oštetili stvar koja je osigurana protiv oštećenja i zatim jedan od njih prijavio štetu i dovođenjem u zabludu nadležnog organa učinili da on u zapisniku ovjeri štogod neistinito što treba da služi kao dokaz u pravnom saobraćaju. Pritom je, između ostalog, navedeno i da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti koje bi isključivale odgovornost optuženih.

10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 106803 19 Kž od 18. juna 2020. godine djelimično je uvažena žalba apelantovih branilaca i branioca optuženog Marka Tikvića, te je prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o kazni tako što se apelantu (zbog pomaganja u počinjenju krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 296. stav (1), u vezi sa članom 33. KZBDBiH, za koje je u tački 1. izreke prvostepene presude proglašen krivim) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, optuženom Marku Tikviću (zbog počinjenja „istog tog krivičnog djela“) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, dok se zbog počinjenja krivičnog djela ovjere neistinitog sadržaja iz člana 369. stav (1) u vezi sa članom 31. KZBDBiH, zbog kojeg su optuženi u tački 2. prvostepene presude proglašeni krivim, optuženima utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca. S obzirom na navedeno, apelant je presudom osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a optuženi Marko Tikvić na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. U pogledu odluke o troškovima krivičnog postupka, presudom je odlučeno da prvostepena presuda ostaje nepromijenjena.

11. U obrazloženju presude je prvenstveno obrazložena žalba apelantovih branilaca (pobliže opisano na str. 3-10. presude). Između ostalog, navedeno je da je prvostepeni sud nakon iznošenja činjenica dao detaljnu ocjenu svih provedenih dokaza koji su bili relevantni za pravilno utvrđivanje svih činjenica vezanih uz počinjenje krivičnih djela za koje su optuženi Marko Tikvić i apelant proglašeni krivim, koja je u svemu u skladu sa članom 281 stav (2) Zakona o krivičnim postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBDBiH). U tom smislu je istaknuto da je prvostepeni sud dao posebne razloge u sklopu ocjene vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, uključujući i ocjenu nalaza i mišljenja vještaka koje su angažirali branioci optuženih, tako da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni prigovori branilaca da obrazloženje prvostepene presude nije u skladu sa članom 290 st. (6) i (7) ZKPBDBiH. Dalje je navedeno da se u žalbi branilaca neosnovano insistira da Osnovni sud, na osnovu provedenih dokaza, nije utvrdio postojanje dogovora između optuženih „da insceniraju saobraćajnu nezgodu“, kao i da je upravo apelant postavio vozila u zatečeni položaj nakon ostvarenog kontakta, odnosno nije utvrdio kako je uopće moglo doći do takvog pozicioniranja vozila kako su ona zatečena prilikom policijskog uviđaja (pobliže argumentirano na strani 3. i 4. presude). U vezi s tim je navedeno da je iz svih relevantnih dokaza (a u prvom redu nalaza i mišljenja vještaka Đorđa Karanovića iz Brčkog, te Izvještaja o provedenom vještačenju Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu) evidentno da se prema raspoloživim tragovima na mjestu obavljanja uviđaja, kao i zatečenom položaju vozila učesnika, saobraćajna nezgoda nije mogla dogoditi na način kako su to izjavili optuženi na Zabilješku o saobraćajnoj nezgodi s materijalnom štetom službenicima Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. To, kako je istakao Apelacioni sud, nesumnjivo upućuje na zaključak da je navedena saobraćajna nezgoda „inscenirana“.

12. Dalje je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima, neistinito ono što su optuženi izjavili (u Zabilješci policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) kao okolnosti pod kojima je došlo do navodne saobraćajne nezgode. U vezi s tim je ukazano da oštećenja na označenim vozilima (kojima su upravljali optuženi) potvrđuju da je došlo do njihovog kontakta. Međutim, kako je to u svom nalazu i mišljenju pravilno utvrdio Zavod za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (od 26. novembra 2018. godine), a vještak Tomislav Perić dodatno obrazložio tokom direktnog i unakrsnog ispitivanja na glavnim raspravama (od 21. februara i 18. marta 2019. godine), Apelacioni sud je istakao da navedena oštećenja nisu mogla biti rezultat saobraćajne nezgode kako su je opisali optuženi, nego su posljedica najmanje dva odvojena udara (pobliže opisano na strani 5. presude). Pritom je, u kontekstu osporavanja prethodnog dogovora optuženih, navedeno da nije realno za očekivati postojanje bilo kakvih materijalnih ili subjektivnih dokaza kojim bi bilo moguće dokazivati. Zaključak da je konkretna saobraćajna nezgoda „inscenirana“ nameće se sam po sebi, kako je to istakao Apelacioni sud, iz činjenice da je već spomenutim vještačenjem Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu nesumnjivo utvrđeno da se saobraćajna nezgoda nije dogodila na način kako su to izjavili njeni učesnici. U tom smislu je navedeno je tačno da djelatnici saobraćajne policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (koji su izašli na mjesto događaja i sačinili zabilješku o saobraćajnoj nezgodi s materijalnom štetom) nisu tom prilikom uočili nikakve nelogičnosti na mjestu gdje su zatečena vozila učesnika. Međutim, kako je to istakao Apelacioni sud, nije realno ni očekivati od službenika policije da bez prisustva stručnih lica, u prvom redu vještaka saobraćajno-tehničke struke, posumnjaju u vjerodostojnost označenih tragova uočenih na mjestu gdje su zatečena dva vozila koja su navodno učestvovala u saobraćajnoj nezgodi, kao ni u istinitost izjava koje su povodom zatečenog stanja vozila dali učesnici događaja. Navedeno samo po sebi ne umanjuje relevantnost nalaza i mišljenja vještaka saobraćajno-tehničke struke Đorđa Karanovića, kao ni nalaza i mišljenja Zavoda za prometno-tehnička vještačenja Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (pobliže opisano na str. 6. i 7. presude). U odnosu na navedena dva vještačenja, Apelacioni sud je između ostalog istakao da su označeni vještaci postupali po naredbi Tužilaštva, odnosno Osnovnog suda.

13. Dalje je navedeno, u svjetlu žalbenih navoda „prostorno-vremenske analize konkretne saobraćajne nezgode“, da „tahograf traka“ iz označenog teretnog motornog vozila nije relevantna za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom krivičnom predmetu, odnosno za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju saobraćajna nezgoda dogodila na mjestu i na način kako to izjavljuju optuženi. Ovo iz razloga, kako je to naveo Apelacioni sud, što ona nije na adekvatan način izuzeta prilikom obavljanja uviđaja od strane policije, a i s tehničkog aspekta (ne registrira vožnju unatrag) ne sadrži podatke važne za pravilno utvrđivanje odlučnih činjenica, pa stoga i ne može poslužiti kao dokaz (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude). Osim toga, Apelacioni sud je naveo da se opravdano postavlja pitanje zašto sporna „tahograf traka“ nije odmah prezentirana službenicima patrole saobraćajne policije, koja je izašla na mjesto događaja i sačinila zabilješku o saobraćajnoj nezgodi s materijalnom štetom, nego se sporna „tahograf traka“ prvi put pojavljuje tek prilikom vještačenja po vještaku saobraćajno-tehničke struke Cvijetinu Lekiću. U tom smislu je istaknuto da se, zbog upitnog načina njenog izuzimanja i dostavljanja na analizu, opravdano može postaviti pitanje njene vjerodostojnosti. U odnosu na neprihvaćanje iskaza svjedoka S. L. (koji je, prema tvrdnjama optuženih, neposredni očevidac cjelokupnog događaja), te u odnosu na neprihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka koje su angažirali branioci optuženih, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud dao detaljne razloge koje u cijelosti prihvaća i Apelacioni sud.

14. U nastavku je obrazložena i apelantova žalba (pobliže opisano na str. 10-15. presude). Tako je, između ostalog, navedeno (strana 11. presude) i da apelant u okviru žalbenog osnova povreda krivičnog zakona navodi da „djelo za koje se goni nije krivično djelo, nego prekršaj, za koji je uredno prekršajno osuđen i platio kaznu“. U vezi s tim Apelacioni sud je istakao da je tačno da su apelantu službenici Jedinice saobraćajne policije Policije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kritične prilike izdali prekršajni nalog označenog broja od 8. novembra 2016. godine, povodom kojeg je apelant prihvatio odgovornost za prouzrokovanje saobraćajne nezgode od 8. novembra 2016. godine. Međutim, prihvaćanje odgovornosti za prekršaj u ovom slučaju, kako je to istakao Apelacioni sud, ne isključuje apelantovu krivičnu odgovornost za pomaganje u počinjenju krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 296. stav (1) u vezi sa članom 33. KZBDBiH, zbog čijeg počinjenja je optuženi Marko Tikvić proglašen krivim. Ovo zbog toga, kako je to navedeno, što je prekršajni nalog sačinjen na osnovu apelantovog priznanja da je prouzrokovao saobraćajnu nezgodu. U vezi s tim je navedeno da je za tu saobraćajnu nezgodu tek u ovom krivičnom postupku utvrđeno da se nije dogodila na način kako je to na osnovu njegovog priznanja opisano u činjeničnom dijelu predmetnog prekršajnog naloga, nego da se radilo o pomaganju drugom optuženom u počinjenju krivičnog djela iz člana 296. stav (1) KZBDBiH. U takvim okolnostima, kada je apelant, prihvaćanjem odgovornosti za prekršaj iz člana 36. stav (1) ZOOBS, kao pomagač pokušao prikriti počinjenje krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 296. stav (1) KZBDBiH, Apelacioni sud je istakao da činjenica prihvaćanja odgovornosti po prekršajnom nalogu za taj događaj ne isključuje njegovu krivičnu odgovornost za pomaganje u počinjenju navedenog krivičnog djela. Stoga je navedeno da nije bilo mjesta primjeni člana 4. ZKPBDBiH (ne bis in idem).

15. Dalje je, između ostalog, navedeno da, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima (da je „postupajući sudija na samo njemu poznat način naložio vještačenje po Zavodu za prometno-tehnička vještačenja Zagreb“), prvostepeni sud kod donošenja naredbe od 18. septembra 2018. godine u svemu postupio u skladu sa članom 96. ZKPBDBiH, te po službenoj dužnosti naredio vještačenje po navedenom zavodu. Ovo iz razloga, kako je to navedeno, jer je bilo nužno otkloniti dileme koje su proistekle iz potpuno oprečnih nalaza vještaka saobraćajno-tehničke struke, koji je angažiran po naredbi tužioca i nalaza vještaka angažiranih po naredbama branilaca optuženih. Zatim je obrazložena i kompetentnost vještaka Tomislava Perića iz navedenog zavoda (pobliže opisano na str. 13. i 14. presude).

16. Konačno, u odnosu na žalbeni prigovor (apelanta i branioca optuženog Marka Tikvića) koji se ticao odbijanja prijedloga odbrane od strane prvostepenog suda za izvođenje dokaza rekonstrukcijom događaja, Apelacioni sud je naveo da u cijelosti podržava razloge koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud (pobliže ukazano i opisano na str. 14. i 21. presude). U vezi s tim je navedeno da se, u skladu sa članom 93. stav (1) ZKPBDBiH, rekonstrukcija u pravilu provodi radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razrješenje stvari i ona se obavlja tako što se ponavljaju radnje ili situacije u uvjetima pod kojim se prema izvedenim dokazima događaj desio. Međutim, imajući u vidu specifičnost predmeta ovog krivičnog postupka (utvrđivanja da li se saobraćajna nezgoda mogla desiti na način kako su je opisali optuženi), Apelacioni sud je istakao da je očito da bi rekonstrukcija zahtijevala ponavljanje radnje počinjenja (sudarnog procesa), što bi podrazumijevalo da bi se na mjestu događaja morala koristiti identična vozila čiji bi se kontakt morao ponavljati u više navrata kako bi se utvrdilo da li su ona nakon ostvarenog kontakta mogla doći u zaustavni položaj, kako su zatečena prilikom uviđaja od 8. novembra 2016. godine. Ponavljanje tih radnji, kako je to istakao Apelacioni sud, bi zasigurno dovelo do oštećenja (uništenja) identičnih ili sličnih vozila koja bi se koristila u simuliranju događaja, tako da bi, prema ocjeni ovog suda, takva rekonstrukcija izgubila smisao, odnosno bila bi upitna dopuštenost takve rekonstrukcije u smislu člana 93. stav (2) ZKPBDBiH.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant ističe da su mu navedena prava prekršena pred prvostepenim i drugostepenim sudom, pozivajući se pritom na načelo jednakosti u postupanju iz člana 14. ZKPBDBiH. Dalje se navodi da pred redovnim sudovima nisu dokazivana predmetna krivična djela. U vezi s tim se ističe da je uistinu do saobraćajne nezgode došlo i da su oštećenja konstatirana u zapisniku službenih lica policije. Dalje se ukazuje da šteta u zapisniku ne prelazi iznos od 3.000,00 KM, čime se neopravdano tereti apelant kao osuđeni optužnicom i osuđujućom presudom. Pritom apelant navodi da mu se „neopravdano stavlja na teret šteta koja nije prouzrokovana u saobraćajnoj nezgodi za koju je prekršajno odgovarao“. U tom smislu, apelant ističe da nema nikakve veze sa oštećenjima na vozilu koje je prijavljeno osiguranju, osim onih utvrđenih u zapisniku policijskih službenika. Zatim, apelant navodi da je sud favorizirao dokaze tužilaštva, a u potpunosti zanemario dokaze odbrane koje nije ni cijenio, a također je obezvrijedio dokaze službenika policije koji su vršili uviđaj i odgovorni su za utvrđivanje svih činjenica prilikom obavljanja uviđaja. U vezi s tim se navodi da sud potpuno zanemaruje iskaz svjedoka očevica – S. L., a posvećuje pažnja iskazima svjedoka koji nisu imali neposrednih saznanja o nezgodi i drugim činjenicama u vezi s nezgodom i optuženim kao osuđenim licima. Isto tako se navodi se ističe da je tahograf traka iz označenog teretnog vozila potpuno zanemarena iako su policijski službenici bili dužni da je izuzmu. U svjetlu navedenog, apelant ističe da nema nikakve veze s oštećenjima na vozilu kako je prijavljeno osiguranju, osim onih utvrđenih u zapisniku policijskih službenika. Također se navodi da je sud odbio provođenje dokaznog postupka rekonstrukcijom na licu mjesta koja bi, prema apelantovoj ocjeni, najbolje dala prikaz same saobraćajne nezgode. Na kraju, apelant obavještava da je 2. oktobra 2020. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka. II.Odgovori na apelaciju

18. Apelacioni sud je naveo da su u sadržajnom smislu navodi apelacije u cijelosti tretirani i u žalbi protiv prvostepene presude, povodom čega je taj sud dao detaljne razloge na označenim stranicama obrazloženja osporene drugostepene odluke. U tom smislu je navedeno da se Apelacioni sud neće upuštati u ponavljanje svih razloga zbog kojih je taj sud zaključio da je žalba apelantove braniteljice neosnovana. Stoga je Apelacioni sud naveo da pri donošenju osporene drugostepene odluke nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo, uključujući i pravo na pravično suđenje.

19. Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao, te da je taj sud u ovom krivičnom predmetu proveo sve dokaze koje su predložili Tužilaštvo, kao i odbrana, te na osnovu savjesne ocjene dokaza donio osporenu prvostepenu presudu. U vezi s tim je navedeno da i ovom prilikom Osnovni sud ostaje pri svim navodima koje je iznio u osporenoj prvostepenoj presudi.

20. Tužilaštvo je navelo da, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da donošenjem osporenih odluka nije povrijeđeno nijedno njegovo pravo kao optuženog, te da su svi navodi bili već predmet razmatranja redovnih sudova u odnosu na koja su data detaljna obrazloženja svih razloga kojima se sud rukovodio prilikom utvrđenja da apelantove radnje ispunjavaju sva obilježja predmetnih krivičnih djela. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 – prečišćeni tekst, 26/16, 13/17 i 50/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 – prečišćeni tekst i 26/16) koji je važio u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 31.

Ako više lica zajednički učine krivično djelo, sudjelovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući šta drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

Pomaganje Član 33.

(1) Ko drugome s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učiniocu sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Zloupotreba osiguranja Član 296. stav (1) (1) Ko s ciljem da od osiguranja naplati osigurninu, uništi, ošteti ili sakrije stvar koja je osigurana protiv uništenja, oštećenja, gubitka ili krađe, i zatim prijavi štetu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.

Ovjeravanje neistinitog sadržaja Član 369. stav (1) (1) Ko dovođenjem u zabludu nadležnog tijela učini da ono u javnoj ispravi, zapisniku ili knjizi ovjeri štogod neistinito što treba služiti kao dokaz u pravnom prometu, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

22. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20) u relevantnom dijelu glasi: Ne bis in idem Član 4.

Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

Član 14.

Jednakost u postupanju i pravedno suđenje (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

(3) Pravila utvrđena ovim zakonom treba da osiguraju da se osumnjičenom odnosno optuženom omogući pravedno suđenje.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 93. st. (1) i (2) Rekonstrukcija događaja (1) Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari, organ koji vodi postupak može da odredi rekonstrukciju događaja, koja se vrši tako što se ponavljaju radnje ili situacije u uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj desio. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih, odnosno optuženih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebno izvršiti sa svakim od njih.

(2) Rekonstrukcija se ne smije vršiti na način kojim se vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi.

Naredba o vještačenju Član 96. stav (1) (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.

Angažovanje vještaka Član 269. stav (1) (1) Vještaka mogu angažovati stranke, branilac i sud.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. st. (6) i (7) Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 106803 19 Kž od 18. juna 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantova braniteljica je primila 4. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

30. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

32. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. U vezi s tim, apelant navodi i kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku. Također se navodima apelacije ukazuje i na kršenje načela jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

33. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Dok član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno predmet uređenja na osnovu nacionalnog prava. Stoga je na nacionalnim sudovima da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza koji optuženi želi iznijeti. U utvrđivanju je li postupak u cjelini bio pravičan, mora se uzeti u obzir jesu li poštovana prava odbrane. Naročito se mora ispitati je li aplikantu bila pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi (Horvatić protiv Hrvatske broj aplikacije 36044/09, presuda od 13. oktobra 2013. godine, st. 77. i 78). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).

35. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“, tako i onih koje je predlagao apelant i njegova odbrana. Naime, Osnovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvaća kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelant, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Apelacioni sud, odlučujući o žalbi apelanta i njegovih branilaca, a koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, odgovorio na sve žalbene navode od suštinskog značaja. Dakle, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant kao saizvršilac, odnosno pomagač počinio predmetna krivična djela. Pritom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi prigovori apelantove odbrane koje je isticala kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvalitete pojedinih dokaza koje su prihvatili redovni sudovi prilikom utvrđivanja ispunjenosti elemenata predmetnih krivičnih djela u konkretnom slučaju. Prednje se posebno odnosi na izvedene dokaze kod utvrđenja, prije svega, postojanja same saobraćajne nezgode na način kako su to apelant i optuženi Marko Tikvić izjavili u zabilješci o saobraćajnoj nezgodi s materijalnom štetom koju su sačinili policijski službenici (kao nadležno tijelo) u smislu odredbi člana 369. stav (1) KZBDBiH, kao i naknadnih radnji koje su preduzete s ciljem naplate osigurnine prijavom štete u smislu odredbi člana 296. stav (1) KZBDBiH. U tom smislu, iz obrazloženja osporenih odluka, proizlazi da su utvrđenje nepostojanja saobraćajne nezgode (na način kako su to opisali optuženi), tj. njenog „insceniranja“ u okolnostima konkretnog slučaja, redovni sudovi zasnovali na nalazima i mišljenjima vještaka Đorđa Karanovića i Zavoda za prometno-tehnička vještačenja fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a koji su sačinjeni po naredbama Tužilaštva i Osnovnog suda. Dakle, u odnosu na navedena dva vještačenja je nesporno postojao osnov u smislu odredbi člana 96. i člana 269. stav (1) ZKPBDBiH, na šta je ujedno ukazano i u samom obrazloženju osporene drugostepene odluke u okviru apelantove žalbe (vidi tačku 11. ove odluke). Također, iz stanja spisa predmeta (a što se ne dovodi ni u pitanje apelacionim navodima) proizlazi da je apelantova odbrana imala mogućnost unakrsnog ispitivanja označenih vještaka na glavnom pretresu koji su sačinili navedene nalaze i mišljenje, odnosno mogućnost pobijanja njihovog sadržaja. Isto tako, Ustavni sud zapaža da apelantova odbrana nije bila onemogućena da predlaže izvođenje svojih dokaza u odnosu na navedeno sporno pitanje, te da su u tom smislu na glavnom pretresu izvedeni dokazi saslušanjem vještaka saobraćajne struke koje je predložila odbrana, čiji nalazi i mišljenja su bili sastavni dio dokazne građe u ovoj krivičnopravnoj stvari. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod da je u ovoj krivičnopravnoj stvari „tahografska traka“ kao dokaz u potpunosti zanemarena, Ustavni sud zapaža da prije svega iz obrazloženja osporene prvostepene presude (iskaza svjedoka policajca S. I.) proizlazi da tahograf iz motornog vozila kojim je upravljao apelant nije korišten prilikom sačinjavanja zabilješke o predmetnoj saobraćajnoj nezgodi s materijalnom štetom. Dalje proizlazi i stav Osnovnog suda (u kontekstu ocjene nalaza i mišljenja vještaka Cvijetina T. Lekića) da tahografski listić nije izuzet po pravilima struke, te da on ne evidentira potpune informacije relevantne za konkretan slučaj. Na upitnu vjerodostojnost sporne „tahograf trake“ kao dokaza u konkretnom slučaju, te neadekvatnost načina njenog izuzimanja, kao i njenu manjkavost u tehničkom smislu, ukazano je i u osporenoj drugostepenoj odluci (vidi tačku 12. ove odluke). Istaknuti razlozi redovnih sudova u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta, prema ocjeni Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u zaključku Apelacionog suda iz osporene drugostepene presude da sporna tahografska traka, odnosno listić i ne može poslužiti kao dokaz.

36. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant, u svjetlu garancija prava na odbranu u kontekstu izvođenja dokaza, problematizirao i odbijanje prijedloga odbrane optuženih da se odredi rekonstrukcija događaja. U vezi s tim, Ustavni sud načelno podsjeća da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Naime, Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi [...] bilo koju drugu istražnu mjeru samo iz razloga jer je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud [...] izvede neki drugi dokaz, u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Redovni sud uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Evropske konvencije, odbiti izvesti takav dokaz, ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj predstavke 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61. i 62. s ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda). U svjetlu navedenih načela, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je Apelacioni sud posebnu pažnju posvetio tom pravnom pitanju. Prema ocjeni Ustavnog suda, razlozi koje je Apelacioni sud dao u vezi s tim (vidi tačku 14. ove odluke) ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u primjeni člana 93. stav (2) u vezi sa stavom (1) ZKPBDBiH.

37. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je apelant u okviru garancija prava na pravično suđenje (ocjene dokaza) ukazao i da mu se „neopravdano stavlja na teret šteta koja nije prouzrokovana u saobraćajnoj nezgodi za koju je prekršajno odgovarao“. Ovaj apelacioni navod je također raspravljen prethodno u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u okviru žalbenog navoda povrede krivičnog zakona u smislu primjene načela ne bis in idem (član 4. KZBDBiH). Dakle, iz navedenog proizlazi da je, prema apelantovom shvaćanju, njemu povrijeđeno pravo da mu se ne sudi i da ne bude kažnjen dva puta. Tako percipiran apelacioni navod, prema ocjeni Ustavnog suda, pokreće pitanja iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a ne člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, iz obrazloženja osporene (drugostepene) presude proizlazi da je tačno da su apelantu službenici označene saobraćajne policije kritične prilike izdali prekršajni nalog označenog broja od 8. novembra 2016. godine, povodom kojeg je apelant prihvatio odgovornost za prouzrokovanje saobraćajne nezgode od 8. novembra 2016. godine. Međutim, prema shvaćanju Apelacionog suda, apelantovo prihvaćanje odgovornosti za prekršaj u ovom slučaju ne isključuje njegovu krivičnu odgovornost za pomaganje u počinjenju krivičnog djela zloupotrebe osiguranja iz člana 296. stav (1) u vezi sa članom 33. KZBDBiH, zbog čijeg počinjenja je optuženi Marko Tikvić proglašen krivim (vidi tačku 11. ove odluke). Ovakav stav Apelacionog suda se ne čini proizvoljnim, slijedom čega Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju (nezavisno od toga da li predmetni prekršajni postupak spada u sferu „krivičnog postupka“) nije radilo o krivičnom gonjenju ili suđenju za isto „djelo“ za koje je apelant proglašen prekršajno odgovornim. Dakle, u predmetnom krivičnom postupku apelant nije proglašen krivim za isto ponašanje za koje je kažnjen u prekršajnom postupku. Zbog navedenog su navodi apelacije u ovom dijelu neosnovani.

38. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ni da su Osnovni sud i Apelacioni sud stav o kvalitetu izvedenih dokaza na glavnom pretresu izveli paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivične odgovornosti u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već na cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima pretresu u pogledu kojih je apelantu, tj. njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelantovoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Osnovni sud, a zatim i Apelacioni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnih krivičnih djela, koja su apelantu optužnicom stavljena na teret i za koja je u konačnici i osuđen, isključivo izveli u kontekstu apelantovih radnji na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnih djela za koja je optužen, a redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučenje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3958/20 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio