Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2437/20 (Z. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Invalid
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2437/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2437/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Zdravko Krešić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2), (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Zdravko Krešić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011695 17 Uvp od 15. svibnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Zdravku Krešiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Zdravku Krešiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Zdravko Krešić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011695 17 Uvp od 15. svibnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011695 15 U od 18.

listopada 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdravko Krešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac, odvjetnici iz Mostara, podnio je 15. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011695 17 Uvp od 15. svibnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011695 15 U od 18. listopada 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 1. srpnja 2021. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjela za društvene djelatnosti - Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Ministarstvo i Služba su u periodu od 5. do 23. srpnja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su 28. prosinca 2021. godine dostavljeni zastupniku apelanta radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnik apelanta nije dostavio izjašnjenja na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Rješenjem Službe broj UP-1-06/4-43-7218/09 od 28. kolovoza 2009. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) VIII. skupine sa 40% tjelesnog oštećenja po osnovu oboljenja. U postupku vršenja revizije prvostupanjskog rješenja od 28. kolovoza 2009. godine to rješenje je izmijenjeno na način da je apelantu status RVI priznat po osnovu oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama utjecala na pogoršanje.

8. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-1685/09 od 30. ožujka 2010. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe od 28. kolovoza 2009. godine.

9. U skladu sa Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) izvršena je revizija rješenja Ministarstva od 30. ožujka 2010. godine, na koje je isto Ministarstvo dalo revizionu suglasnost broj UP-I-03-41-ZKZ-6884/13 od 17. srpnja 2014. godine, uz pribavljanje nalaza i mišljenja liječničke komisije Instituta za medicinsko vještačenje u Mostaru (u daljnjem tekstu: liječnička komisija) od 20. lipnja 2014. godine. Liječnička komisija je invaliditet apelanta, također, ocijenila po osnovu oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama utjecala na pogoršanje organizma, primjenom članka 11. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakona o pravima branitelja).

Predmetni postupak

10. Apelant je 15. travnja 2014. godine podnio zahtjev za utvrđivanje novog postotka vojnog invaliditeta.

11. Rješenjem Službe broj UP-I-06/4-43-7204/14 od 1. listopada 2014. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za utvrđivanje novog postotka vojnog invaliditeta. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelantov zahtjev za utvrđivanje novog postotka vojnog invaliditeta neutemeljen, jer je člankom 11. stavak 2. Zakona o pravima branitelja propisano da se postotak vojnog invaliditeta, utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa stavkom 1. istog članka, ne može kasnije povećavati, bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma.

12. Apelant je izjavio žalbu na rješenje Službe od 1. listopada 2014. godine.

13. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-986/14 od 17. studenog 2014. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena.

14. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je Služba pravilno zaključila da nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje novog postotka vojnog invaliditeta. Ministarstvo je istaklo što je propisano odredbama članka 11. Zakona o pravima branitelja, koji je dovelo u vezu sa člankom 10. Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te je navelo da je apelantu konačnim rješenjem utvrđen invaliditet 40% trajno, po osnovu oboljenja koje je ocijenjeno uz primjenu članka 11. Zakona o pravima branitelja, jer se radi o oboljenju na koje je služba u Oružanim snagama utjecala na pogoršanje, a što je vidljivo iz nalaza i mišljenja liječničke komisije u postupku po Zakonu o provođenju kontrole. Imajući to u vidu, Ministarstvo je navelo da se, u skladu sa člankom 11. Zakona o pravima branitelja, nikako ubuduće ne može povećavati postotak invaliditeta bez obzira na daljnje pogoršanje zdravstvenog stanja apelanta. Obzirom na izneseno, Ministarstvo je navelo da je žalbu apelanta odbilo kao neutemeljenu.

15. Apelant je tužbom od 7. siječnja 2015. godine pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 17. studenog 2014. godine.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 011695 15 U od 18. listopada 2016. godine odbijena je apelantova tužba.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je donošenjem rješenja Ministarstva od 30. ožujka 2010. godine postalo konačno rješenje Službe od 28. kolovoza 2009. godine. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je na temelju odredaba Zakona o provođenju kontrole izvršena revizija rješenja Ministarstva od 30. ožujka 2010. godine, te je na to rješenje isto Ministarstvo dalo suglasnost od 17. srpnja 2014. godine, uz pribavljanje nalaza i mišljenja liječničke komisije od 20. lipnja 2014. godine. U tom nalazu i mišljenju utvrđen je vojni invaliditet apelanta od 40%, VIII. skupine, zbog bolesti za koju se ne može pouzdano zaključiti da je nastala pod ratnim okolnostima, ali se može zaključiti da su ratni napori utjecali na njeno pogoršanje, te je invalidnost apelanta ocijenjena po toč. 201.b (50%) Liste postotka vojnog invaliditeta koja je sastavni dio Pravilnika, pa je uz primjenu članka 11. Zakona o pravima branitelja i članka 10. Pravilnika vojni invaliditet apelanta utvrđen 40%.

18. Kantonalni sud je istakao da je odredbama članka 11. stavak 1. Zakona o pravima branitelja, između ostalog, propisano da se pri utvrđivanju postotka invaliditeta osobama kod kojih je, pod okolnostima iz članka 3. Zakona o pravima branitelja, nastupilo oštećenje organizma po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pod tim okolnostima ili oboljenja za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzrokovano pod tim okolnostima, ali se može zaključiti da su ratni napori utjecali na njegovo pogoršanje, uzima odgovarajući postotak od cjelokupnog oštećenja organizma. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je u stavku 2. članka 11. Zakona o pravima branitelja propisano da se postotak vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa stavkom 1. članka 11. Zakona o pravima branitelja ne može kasnije povećavati bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma.

19. Kantonalni sud je naveo da je apelantu konačnim rješenjem utvrđen vojni invaliditet od 40% trajno, po osnovu oboljenja koje je ocijenjeno uz primjenu članka 11. Zakona o pravima branitelja, jer se radi o oboljenju na koje je služba u Oružanim snagama utjecala na pogoršanje, a što je vidljivo iz nalaza i mišljenja liječničke komisije, datog u postupku po osnovu Zakona o provođenju kontrole. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da se u skladu sa člankom 11. stavak 2. Zakona o pravima branitelja apelantu nikako ubuduće ne može (odnosno nije moglo) povećati postotak invaliditeta, bez obzira na eventualno pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i navodi o pogrešnoj primjeni materijalnih propisa.

20. Kantonalni sud je, dalje, naveo da, iako apelantu nije dostavljen nalaz i mišljenje liječničke komisije od 20. lipnja 2014. godine, apelantu je sadržaj tog nalaza i mišljenja bio poznat jer je sadržaj u cijelosti naveden u prvostupanjskom rješenju od 1. listopada 2014. godine, pa je taj nalaz i mišljenje apelant mogao pobijati žalbom izjavljenom protiv prvostupanjskog rješenja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant tijekom postupka upoznat ne samo sa predmetnim nalazom i mišljenjem nego i sa ostalim nalazima i mišljenjima liječničkih komisija koji su dati u tome predmetu, pa je iz tog razloga neprihvatljiv prigovor iz tužbe apelanta da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, odnosno da su povrijeđene odredbe članka 8. stavak 1. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je naveo da se isto odnosi i na prigovor iz tužbe o povredi članka 242. Zakona o upravnom postupku, jer je Ministarstvo u pobijanom rješenju, citirajući relevantne propise, te sadržaje nalaza i mišljenja liječničke komisije od 20. lipnja 2014. godine, i izvodeći pravilne zaključke o činjeničnoj i pravnoj utemeljenosti prvostupanjskog rješenja od 1. listopada 2014. godine, suštinski ocijenilo sve navode žalbe apelanta.

21. Apelant je 16. studenog 2016. godine podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 18. listopada 2016. godine.

22. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 011695 17 Uvp od 15. svibnja 2020. godine apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude je odbijen.

23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je Kantonalni sud, nasuprot navodima iz zahtjeva, u skladu sa odredbom članka 34. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, ispitao zakonitost osporenog rješenja Ministarstva u granicama zahtjeva iz tužbe i razloga iz tužbe. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje se zahtjevom za izvanredno preispitivanje sudske odluke ne može pobijati, apelantu konačnim rješenjem utvrđen postotak vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama utjecala na pogoršanje. Vrhovni sud je naveo da se, prema izričitoj odredbi iz članka 11. stavak 2. Zakona o pravima branitelja, tako utvrđeni postotak vojnog invaliditeta ne može kasnije povećavati, bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma, a što je pravilno zaključio Kantonalni sud.

24. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant neutemeljeno „polemiše sa postupkom revizije“, jer taj postupak nije predmet ovog upravnog spora, niti prethodno provedenog upravnog postupka, nego se ion vodio po zahtjevu apelanta od 15. travnja 2014. godine za utvrđivanje novog postotka vojnog invaliditeta. Također, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv navod apelanta da je tražio obnovu postupka, jer sadržaj zahtjeva od 15. travnja 2014. godine ne upućuje na zahtjev za obnovu postupka. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je, imajući u vidu sve izneseno, i ostale navode zahtjeva ocijenio kao neutemeljene i odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava.

26. Apelant, prije svega, navodi da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“, te ističe da se radi o zaštiti prava posebne skupine i da se radi o pravu na osobnu invalidninu koja predstavlja poseban vid socijalnih davanja za specifičnu kategoriju stanovništva – invalide. Apelant smatra da je vrijeme trajanja postupka od donošenja prvostupanjskog rješenja od 1. listopada 2014. godine do donošenja presude Vrhovnog suda od 15. svibnja 2020. godine prevelik i nerazuman rok, a posebno ističe da je Vrhovni sud neopravdano dugo odlučivao o njegovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske presude. Apelant ističe da se nije radilo o složenom postupku niti činjenično, niti pravno, navodi da on nije utjecao na duljinu trajanja postupka, te ističe da je ovaj postupak bio od izuzetnog značaja za njega. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na sudjelovanje u postupku, kao elementu prava na pravično suđenje, jer mu nije dostavljen nalaz i mišljenje liječničke komisije od 20. lipnja 2014. godine, te navodi da mu nije data mogućnost očitovanja na nalaz, u skladu sa odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na efikasan pravni lijek, kao elemenat prava na pravično suđenje, jer presuda Kantonalnog suda nije ispitana u skladu sa navodima iz apelantovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske presude. Apelant smatra da u presudi Vrhovnog suda nema očitovanja o navodima koje je on iznio u zahtjevu i nema obrazloženja zašto Vrhovni sud navode smatra utemeljenim ili ne (apelant nije konkretizirao na koje navode ukazuje). Nadalje, apelant navodi da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da nema pozivanja na materijalno i procesno pravo koje bi opravdalo donošenje „nižestupanjske presude“.

b)Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje se zahtjevom za izvanredno preispitivanje sudske odluke ne može pobijati, apelantu konačnim rješenjem utvrđen postotak vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama utjecala na pogoršanje, a taj postotak se prema izričitoj odredbi iz članka 11. stavak 2. Zakona o pravima branitelja ne može kasnije povećavati, bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma, a što je pravilno zaključio Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je apelacija neutemeljena.

28. Ministarstvo je iznijelo kronologiju predmetnog postupka, ponovilo je navode iz obrazloženja svog rješenja od 17. studenog 2014. godine, te je istaklo da smatra da su navodi u apelaciji neutemeljeni, zbog čega je predložilo da se odbije kao neutemeljena.

29. Služba je iznijela kronologiju predmetnog postupka, te je navela da je postupila u skladu sa svim zakonskim propisima i u okviru svojih nadležnosti i bez odlaganja.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

31. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

32. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

33. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 - OUS i 90/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 – ispravka i 70/07), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak 1.

Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

Članak 11.

Pri utvrđivanju postotka invaliditeta osobama kod kojih je pod okolnostima iz članka 3. ovog Zakona nastupilo oštećenje organizma po osnovu oboljenja koje se pogoršalo pod tim okolnostima ili oboljenja za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzrokovano pod tim okolnostima, ali se može zaključiti da su ratni napori utjecali na njegovo pogoršanje uzima se odgovarajući postotak od cjelokupnog oštećenja organizma, s tim da po tom osnovu utvrđeni postotak oštećenja organizma ne može iznositi više od 100% invaliditeta II. skupine, a uzimajući u obzir prirodu bolesti i njen razvoj, trajanje i težinu ratnih napora, odnosno napora pri vršenju vojne službe u Oružanim snagama, s obzirom na druge okolnosti koje su u pojedinom slučaju utjecale na pogoršanje bolesti.

Postotak vojnog invaliditeta utvrđen konačnim rješenjem u skladu sa stavkom 1.

ovog članka ne može se kasnije povećavati, bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma.

34. Pravilnik o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta ("Službene novine Federacije BiH" br. 41/04, 17/13 i 34/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Pravilnik o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta ("Službene novine Federacije BiH" broj 41/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Endogena i druga urođena ili stečena sklonost koja uvjetuje oboljenja, čija je etiologija nepoznata ili još nije sigurno utvrđena, ne mogu se uzimati kao osnova za priznavanje vojnog invaliditeta.

Ako su prve pojave oboljenja iz stavka 1. ovog članka nastale pod okolnostima iz članka 3. Zakona, ili se zdravstveno stanje u tim okolnostima znatnije pogoršalo, s obzirom na uobičajeni tijek bolesti ili su te okolnosti ometale pravilno liječenje, može se smatrati da su te okolnosti ubrzale nepovoljan razvoj oboljenja, pa se iznimno može djelomično priznati vojni invaliditet.

U oboljenja iz stavka 1. ovog članka spadaju: šizofrenija, manijako-depresivne psihoze, epileptička bolest (kao izrazito konstitucionalno uvjetovana, kod koje je faktor konstitucije daleko veći i značajniji od bilo kog nepovoljnog uvjeta sredine), neuroze, psihopatije posttraumatski stresni poremećaji (kao bolesna reakcija nedovoljno harmonično strukturalne ličnosti na životne uvjete), ambiotrofična nervna oboljenja, multipla skleroza, dijabet, sva endokrina oboljenja (osim adisonove bolesti, tuberkulozne etiologije), ulkusna bolest, alergična oboljenja, spondiloze, spondilartroze, reumatoid, artrit, diskopatije (koje su po suvremenom gledištu posljedica degenerativnih promjena usljed kojih i najbeznačajnija trauma, pa čak i nezgodan pokret rukom ili dizanje tereta, može dovesti do ispoljavanja bolesti), esencijalne hipertenzije, urođene srčane mane, litijaze, policistična oboljenja, maligni neoplastični procesi, trofične promjene ekstremiteta ako nisu posljedica smrzavanja i pjegavca i sve druge bolesti, endogene i nepoznate etiologije.

Postotak vojnog invaliditeta za maligne neoplastične procese koji su nastali kao posljedica rane ili povrede kao i zbog šećerne bolesti koja je nastala kao posljedica rane ili povrede utvrđuje se bez primjene st. 1. i 2. ovog članka.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 15. svibnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. lipnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 15. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

38. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava.

Pravo na pravično suđenje

40. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

41. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom zahtjevu za utvrđivanje novog postotka vojnog invaliditeta, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporenu odluku

43. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Imajući u vidu navedene stavove, a dovodeći ih u vezu sa apelantovim prigovorima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dali jasna i detaljna obrazloženja. Naime, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud jasno i detaljno obrazložio da je apelantu konačnim rješenjem utvrđen postotak vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama utjecala na pogoršanje, te da se, prema izričitoj odredbi članka 11. stavak 2. Zakona o pravima branitelja, tako utvrđeni postotak vojnog invaliditeta ne može kasnije povećavati, bez obzira na daljnje pogoršanje oštećenja organizma. Ustavni sud, dalje, nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da, iako apelantu nije dostavljen nalaz i mišljenje od 20. lipnja 2014. godine, apelantu je sadržaj nalaza bio poznat, jer je u cijelosti naveden u prvostupanjskom rješenju i apelant je nalaz i mišljenje mogao pobijati žalbom protiv prvostupanjskog rješenja, tako da je neutemeljen apelantov prigovor da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, odnosno da su povrijeđene odredbe članka 8. stavak 1. Zakona o upravnom postupku. Osim toga, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je, suprotno apelantovim navodima, Ministarstvo suštinski ocijenilo sve navode žalbe apelanta izvodeći pravilne zaključke o činjeničnoj i pravnoj utemeljenosti prvostupanjskog rješenja. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je odluka Kantonalnog suda bila predmet preispitivanja Vrhovnog suda po apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, koji je Vrhovni sud odbio uz obrazloženje da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su upravni organi, u skladu sa odredbama članka 11. stavak 2. Zakona o pravima branitelja, pravilno zaključili da nema osnova da se apelantu utvrdi novi postotak vojnog invaliditeta. Imajući u vidu navedene odredbe, te obrazloženja koja su dali redovni sudovi, Ustavni sud u postupanju Kantonalnog i Vrhovnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, odnosno ocjenjuje ove apelantove navode neutemeljenim.

45. U odnosu na apelacione navode da Vrhovni sud nije odgovorio na sve navode iz apelantovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi, Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih navoda, koje takvima ocijene. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na one navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i ovaj navod smatra neutemeljenim.

46. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni. b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koje se uzima u obzir

48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovim zahtjevom za utvrđivanje novog postotka vojnog invaliditeta od 15. travnja 2014. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na duljinu trajanja postupka od donošenja rješenja Službe po njegovom zahtjevu za utvrđivanje novog postotka vojnog invaliditeta. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa člankom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Dakle, imajući u vidu da je rješenje Službe doneseno 1. listopada 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 15. svibnja 2020. godine, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine predmetnog postupka jeste pet godina i sedam mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

49. U konkretnom slučaju radi se o postupku odlučivanja o apelantovom pravu na osobnu invalidninu. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta, jer je o ishodu tog postupka ovisilo utvrđivanje novog postotka vojnog invaliditeta apelanta.

50. Ustavni sud zapaža da je Služba rješenjem od 1. listopada 2014. godine odbila apelantov zahtjev za utvrđivanje novog postotka vojnog invaliditeta protiv kojeg je apelant podnio žalbu o kojoj je Ministarstvo odlučilo rješenjem nakon kraće od dva mjeseca (računajući od datuma donošenja rješenja Službe). Apelant je tužbom od 7. siječnja 2015. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je donio presudu nakon jedne godine i devet mjeseci (računajući od datuma podnošenja tužbe), a kojom je odbio apelantovu tužbu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je postupak po apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda pred Vrhovnim sudom trajao tri godine i šest mjeseci za što Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da isključivu odgovornost za duljinu postupka, koji je od značaja za apelanta i koji je trajao pet godina i sedam mjeseca, u konkretnom slučaju snosi Vrhovni sud pred kojim je postupak po zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke trajao tri godine i šest mjeseci za što Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge.

51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanta na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

52. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

53. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

54. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak trajao pet godina i sedam mjeseci, pri čemu je duljini predmetnog postupka isključivo doprinijela pasivnost Vrhovnog suda kojem su trebale tri godine i šest mjeseci da odluči o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, a da pri tome nije dao bilo kakve razloge za navedeno.

56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge, te kada su redovni sudovi jasno obrazložili da su upravni organi, u skladu sa odredbama članka 11. stavak 2. Zakona o pravima branitelja, pravilno zaključili da nema osnova da se apelantu utvrdi novi postotak vojnog invaliditeta, te da je neutemeljen apelantov prigovor da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, odnosno da su povrijeđene odredbe članka 8. stavak 1. Zakona o upravnom postupku.

57. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2437/20 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio