Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4459/20 (Z. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Invalid
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4459/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4459/20, rješavajući apelaciju Zvonimira Mitrovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72 stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Zvonimira Mitrovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004390 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Zvonimiru Mitroviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Zvonimira Mitrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004390 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zvonimir Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, podnio je 9. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004390 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 8. i 11. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 26. listopada 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 23. prosinca 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku.

5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Rješenjem Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu – Ured za pitanja branitelja (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 05-41-278/1-05 od 27. veljače 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70 % vojnog invaliditeta, trajno, po osnovi ranjavanja i oboljenja, počev od 1. ožujka 2006. godine pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava propisanih Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja). Istim rješenjem je određeno da će se apelantu vršiti isplata osobne invalidnine od 1. ožujka 2006. godine u mjesečnom novčanom iznosu od 234,88 KM.

Osporeni postupak

8. Federalno ministarstvo, po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, donijelo je Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-265/13 od 7. studenog 2013. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Odjela od 27. veljače 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30 % vojnog invaliditeta po osnovi ranjavanja zadobivenog za vrijeme službe u Oružanim snagama HVO-a i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 50,24 KM i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004390 13 U od 27. listopada 2016. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Federalnog ministarstva od 7. studenog 2013. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-265/13-1 od 17. lipnja 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Odjela od 27. veljače 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40 % vojnog invaliditeta i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 59,49 KM i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja.

11. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet osobne invalidnine Liječničkoj komisiji Kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja. Dalje, da je navedena Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 18. rujna 2013. godine utvrdila da procent apelantovog invaliditeta iznosi 30 % (IX grupa). Potom, da je, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 27. listopada 2016. godine, kompletan spis predmeta ponovo dostavilo nadležnoj Liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje u Mostaru koja je donijela novi nalaz i mišljenje od 7. kolovoza 2018. godine kojim je utvrđeno da apelantov invaliditet iznosi 40 % (VIII grupa), trajno. Nadalje, da je apelant u skladu sa člankom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja uložio prigovor na nalaz i mišljenje od 7. kolovoza 2018. godine. U svezi s tim, da je Liječnička komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole), u postupku kontrole po prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 16. listopada 2018. godine kojim je apelantov vojni invaliditet cijenjen u visini od 40 % (VIII grupa), trajno. Federalno ministarstvo je navelo da je odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja propisano da je ratni vojni invalid osoba koja je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, zbog čega je nastupilo oštećenje njezinog organizma najmanje za 20 %. Federalno ministarstvo je navelo da je ocjena apelantovog vojnog invaliditeta dana u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, te na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta, koji je na taj način ponovo sudjelovao u postupku. Federalno ministarstvo je ukazalo da je nalaz i mišljenje od 16. listopada 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su s medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja. S obzirom na to da je u ponovnom postupku došlo do izmjene činjeničnog stanja u odnosu na poništeno rješenje od 7. studenog 2013. godine, Federalno ministarstvo je ukazalo da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za dalje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004390 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja od 17. lipnja 2019. godine.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, nakon što je zakazana javna rasprava za 13. listopada 2020. godine, apelantov punomoćnik podneskom od 28. rujna 2020. godine predložio da se zakazana javna rasprava „tretira kao ročište o nejavnom rješavanju“. Vrhovni sud je citirao sadržaj članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, te u svezi s tim naveo da u smislu te zakonske odredbe ne postoji „ročište o nejavnom rješavanju“, kako je to predloženo u podnesku, već, pored javne rasprave, čije održavanje u skladu sa člankom 28. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima stranke mogu zatražiti samo u tužbi ili odgovoru na tužbu, postoji nejavno rješavanje, a što je slučaj u konkretnom predmetu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je nadležna Liječnička komisija, kao stručni organ u predmetnoj oblasti, suprotno apelantovim navodima, u konačnom nalazu i mišljenju od 16. listopada 2018. godine, koji je u svemu suglasan s nalazom i mišljenjem od 7. kolovoza 2018. godine, dala potpune i jasne razloge vezano za izmjenu nalaza i mišljenja Revizijske liječničke komisije i novu ocjenu apelantovog invaliditeta, sve u skladu sa čl. 8. i 13.a st. 2. i 5. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja. Vrhovni sud je ukazao da je nadležna Liječnička komisija detaljno obrazložila iz kojih razloga postojeća izvorna medicinska dokumentacija ne opravdava primjenu točke 234.č Liste (po kojoj je apelantov invaliditet cijenjen u ranijem postupku utvrđivanja prava na svojstvo ratnog vojnog invalida), pa su neutemeljeni apelantovi navodi da nije cijenjena sva relevantna medicinska dokumentacija (apelant nije konkretno naveo koja medicinska dokumentacija navodno nije cijenjena). Vrhovni sud je ukazao da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na temelju konačnog nalaza i mišljenja, primjenom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole ukinulo konačno rješenje Odjela i upravnu stvar riješilo u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja.

14. Vrhovni sud je ukazao da je bez značaja apelantov navod da je Zakon o provođenju kontrole neustavan iz razloga što je osporeno rješenje doneseno primjenom odredbi za koje tako nešto nije utvrđeno. Vrhovni sud je naveo da je pravom ulaganja prigovora na nalaz i mišljenje Liječničke komisije apelantu bilo omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Dalje, da je apelanta neposredno pregledala Liječnička komisija, kojom prilikom je mogao da istakne sve ono što je smatrao bitnim za ocjenu svog invaliditeta, kao i da priloži dokaze, tako da nije došlo do povrede Zakona o upravnom postupku na apelantovu štetu. Također, da se prema članku 23. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja nalaz i mišljenje dostavlja stranci uz rješenje, s tim što se protiv nalaza i mišljenja ne može izjaviti pravni lijek (može se izjaviti protiv upravnog akta koji je donesen na temelju nalaza i mišljenja), izuzev nalaza i mišljenja iz članka 23.a istog Pravilnika, protiv kojeg se može uložiti prigovor. Vrhovni sud je naveo da je apelant iskoristio svoje pravo, odnosno uložio prigovor na nalaz i mišljenje od 7. kolovoza 2018. godine, te je podnio tužbu protiv rješenja koje je doneseno na temelju nalaza i mišljenja Liječničke komisije od 16. listopada 2018. godine. Nadalje, da je apelant neutemeljeno prigovorio da u konkretnom slučaju nisu primijenjene odredbe novog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija po Zakonu o pravima branitelja iz razloga što mu je na temelju navedenog propisa omogućeno izjavljivanje prigovora na nalaz i mišljenje od 7. kolovoza 2018. godine. Vrhovni sud je ukazao da se nije mogao prihvatiti apelantov prijedlog iz tužbe (što je predlagao i u prigovoru) da se izvrši vještačenje po ovlaštenom vještaku medicinske struke. Naime, da prema odredbama članka 4. stavak 1. točka b) Zakona o provođenju kontrole i članka 2. stavak 1. točka 5. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja, nalaz i mišljenje na temelju kojeg se provodi kontrola zakonitosti korištenja ostvarenih prava daje isključivo Liječnička komisija Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u postupku provođenja Zakona o provođenju kontrole. Vrhovni sud je ukazao da paušalni tužbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

16. Apelant je naveo da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, tj. odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrđeno da navedena odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, da je u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom i upravnom sporu pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno procesno pravo (članak 8. Zakona o upravnom postupku) i da saslušanje stranke prije donošenja rješenja treba obaviti stvarno i mjesno nadležni organ (Federalno ministarstvo), a ne Institut za medicinsko vještačenje koji nema ovlaštenje saslušavati apelanta. Potom, da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu, a u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Apelant je ukazao da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, da je postupak, koji je značajan za apelanta i koji nije složen, trajao dulje od sedam godina, pri čemu je naveo kronologiju predmetnog postupka.

II.Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se pozvao apelant, te da u cijelosti ostaje pri razlozima danim u obrazloženju konačne odluke.

18. Federalno ministarstvo je navelo da je provelo sve potrebne radnje u rješavanju predmetne pravne stvari. Potom, da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku jer je na duljinu trajanja postupka utjecao broj poduzetih radnji i veliki broj predmeta kod Federalnog ministarstva i kod sudskih organa Federacije BiH, te je u svezi s tim navelo kronologiju predmetnog postupka. Federalno ministarstvo je ukazalo da nisu utemeljeni apelacijski navodi, te je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. veljače 2013.

godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.

21. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

22. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28. st. (1) i (2) O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).

(...)

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 004390 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 23. studenog 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građansko-pravne naravi, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

32. Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u biti, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud zapaža da je, u konačnici, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 17. lipnja 2019. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Odjela od 27. veljače 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40 % vojnog invaliditeta i pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na temelju suglasnih nalaza i mišljenja liječničkih komisija, u skladu s odredbom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole donijelo rješenje kojim je ukinuto konačno rješenje Odjela i upravna stvar riješena u skladu s odredbama čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U svezi s navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud održao sjednicu za nejavno rješavanje, kako je predložio apelantov punomoćnik u podnesku od 28. rujna 2020. godine. Nadalje, da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 7. kolovoza 2018. godine (kojim je apelantov invaliditet cijenjen u visini od 40 %). Potom, da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje, po kojem je Liječnička komisija donijela novi nalaz i mišljenje od 16. listopada 2018. godine, tj. da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 16. listopada 2018. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama, na temelju relevantne medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima, između ostalog, propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici, te da je sud, ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno.

35. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je Vrhovni sud dao u svezi s tim, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.

36. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao na proizvoljnu primjenu članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Ustavni sud FBiH utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U- 17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.

37. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge glede primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 7. studenog 2013. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 13. listopada 2020. godine. Dakle, postupak je trajao šest godina i 11 mjeseci, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.

Analiza duljine trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primao. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka.

41. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Federalnog ministarstva od 7. studenog 2013. godine, po službenoj dužnosti, ukinuto rješenje Odjela od 27. veljače 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida u određenom procentu. Potom, odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud je nakon gotovo tri godine (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva) donio presudu kojom je uvažio tužbu i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, Federalno ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon dvije godine i oko osam mjeseci (računajući od datuma donošenja presude Vrhovnog suda). Nakon toga, Vrhovni sud je u roku od godinu i četiri mjeseca odlučio o apelantovoj tužbi, odnosno donio presudu kojom je predmetni postupak okončan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak, koji je značajan za apelanta i koji nije složen, trajao šest godina i 11 mjeseci. Pri tome, Ustavni sud smatra da odgovornost za duljinu trajanja postupka podjednako snose Vrhovni sud pred kojim je postupak (prva faza) trajao gotovo tri godine i Federalno ministarstvo pred kojim je ponovni postupak trajao dvije godine i oko osam mjeseci, pri čemu se u odgovorima na apelaciju Vrhovni sud nije izjasnio, a Federalno ministarstvo nije ponudilo objektivno prihvatljive razloge u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

45. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

46. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

47. Glede apelacijskih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugim u istim ili sličnim situacijama. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u biti, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantne zakonske odredbe u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelacijski navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da su Vrhovni sud i Federalno ministarstvo svojim postupanjem doprinijeli duljini trajanja postupka, koji je trajao šest godina i 11 mjeseci, a koji je značajan za apelanta, pri čemu se Vrhovni sud nije izjasnio, a Federalno ministarstvo nije ponudilo objektivno prihvatljive razloge u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da su u postupku proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, odnosno da je arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku i da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke.

50. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant povredu ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.

51. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije jer apelant, osim navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.

52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4459/20 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio