Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4129/20 (Z.P.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4129/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4129/20, rješavajući apelaciju Z. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Z. P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 185187 20 Gž 2 od 2.

septembra 2020. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Z. P. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 185187 20 Gž 2 od 2. septembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica Z. P. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 185187 20 Gž 2 od 2. septembra 2020. godine. Apelantica je podneskom od 15. decembra 2021. godine obavijestila Ustavni sud da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 185187 21 Rev od 19. oktobra 2021. godine odbačena revizija izjavljena protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 185187 20 Gž 2 od 2. septembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Addiko bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je u periodu od 1. do 4. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 12. oktobra 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku.

5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. „Hypo Alpe Adria bank“ d.d. Mostar, tužiteljev pravni prednik, podnio je 4. aprila 2014. godine tužbu Općinskom sudu protiv apelantice, te M. H. i A. Dž. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tužene) radi isplate duga.

8. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 P 185187 14 P od 8. maja 2017. godine kojim se tužba smatra povučenom. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da tužiteljev punomoćnik nije pristupio na ročište za glavnu raspravu zakazanu za 8. maj 2017. godine, te je rješenje doneseno u skladu sa odredbama člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Tužiteljev punomoćnik je 9. maja 2017. godine podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, koji je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 185187 14 P od 10. januara 2018. godine odbijen kao neosnovan.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 185187 18 Gž od 22. augusta 2018. godine uvažena je žalba tužiteljevog punomoćnika, ukinuto rješenje od 10. januara 2018. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje rješenja o povlačenju tužbe zbog odsustva uredno obaviještenog tužiteljevog punomoćnika na zakazano ročište. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da prvotužena nije bila uredno obaviještena o zakazanom ročištu, pa se ono nije ni moglo održati, zbog čega nisu mogle nastupiti posljedice iz člana 97. stav 3. ZPP-a.

11. Predmetni spis je 10. septembra 2018. godine vraćen prvostepenom sudu na postupanje.

12. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 185187 19 P 2 od 20. decembra 2019. godine obavezani su apelantica i tužene da tužitelju na ime duga po osnovu ugovora o kreditu solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknade troškove parničnog postupka.

13. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni tokom postupka (izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, pročitan nalaz vještaka finansijske struke, te u svojstvu parnične stranke saslušana trećetužena). Općinski sud je naveo da su 15. januara 2007. godine tužiteljev prednik kao davatelj kredita i prvotužena kao primatelj kredita zaključili ugovor o kreditu, kojim je prvotuženoj odobren kredit u određenom novčanom iznosu. Zatim, da je kao osiguranje otplate kredita prvotužena izdala bjanko mjenicu bez protesta, kao i da su apelantica i trećetužena u ugovoru o kreditu označene kao jemci, te da su pristale da odgovaraju za sve promjene kredita i da su ugovor o kreditu svojeručno potpisale. Zatim, da je neredovno vršena isplata po ugovoru o kreditu, pa je 21. decembra 2012. godine zaključen aneks broj I ugovora o kreditu (u daljnjem tekstu: aneks ugovora) između tužiteljevog prednika i prvotužene kao korisnika kredita, te apelantice i trećetužene kao jemaca. U vezi s tim, da je aneksom ugovora usaglašeno da se izvrše izmjene i dopune ugovora o kreditu (nove granice perioda za otplatu – grejs period od 12 mjeseci), te je saglasno utvrđen ostatak duga po kreditu na dan reprogramiranja. Zatim, da je usaglašeno da ostali uvjeti iz ugovora o kreditu od 15. januara 2007. godine ostanu isti, odnosno da je jedno od sredstava osiguranja otplate kredita i bjanko mjenica koju je izdala prvotužena po naredbi bez protesta, na kojoj su se kao trasanti potpisale apelantica i trećetužena. Općinski sud je naveo da prvotužena tokom postupka nije sporila da je potpisala ugovor o kreditu i aneks ugovora, te da je dobila kreditni iznos, niti je učinila spornim da je izdala bjanko mjenicu, što nisu osporile niti apelantica i trećetužena kao jemci. Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke utvrđeno da je prvotužena ostala u obavezi da na ime glavnice, redovne kamate, zakonske zatezne kamate, te opomene isplati određene novčane iznose, koji su bliže navedeni u obrazloženju presude. Općinski sud je ukazao da je bjanko mjenica ona mjenica koja u momentu izdavanja ne sadrži sve bitne elemente, a povjeritelju je dato ovlaštenje da je kasnije popuni saglasno sporazumu sa izdavateljem. Zatim, da je bjanko mjenica već u momentu izdavanja mjenica, pod uvjetom da postoji namjera izdavatelja da je tako izda i uputi mjeničnom povjeritelju da je on kasnije popuni prema postignutom sporazumu. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 1002. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisao da jemac odgovara za ispunjenje cijele obaveze za koju je jemčio. Imajući u vidu da je prvotužena izdala bjanko mjenicu, koju su apelantica i trećetužena potpisale kao sudužnici, Općinski sud je ukazao da je tužitelj imao mogućnost da podnese zahtjev za isplatu duga prema njima.

14. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 65 0 P 185187 19 P 2 od 4. februara 2020. godine obavezane su apelantica i tužene da tužitelju solidarno nadoknade troškove postupka.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 185187 20 Gž 2 od 2. septembra 2020. godine odbijene su žalbe apelantice i tuženih i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom odbijena je apelanticina žalba i potvrđena dopunska presuda Općinskog suda od 4. februara 2020. godine. Istom presudom odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelanticini žalbeni prigovori kojima je ukazala na povredu odredaba člana 191. ZPP-a iz razloga što prvostepena presuda sadrži sve elemente propisane tom zakonskom odredbom. Dalje, da je tačan žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno smatrao da su apelantica i trećetužena kao sudužnici potpisale ugovor o kreditu od 15. januara 2007. godine i aneks ugovora od 21. decembra 2009. godine su tačni. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelantica i trećetužena konkretne ugovore nisu potpisale kao sudužnici, već kao jemci. Zatim, da je neosnovano ukazivanje da apelantica i trećetužena nisu zaključile ugovor o jemstvu, shodno odredbama člana 997. ZOO-a. Kantonalni sud je ukazao da iz člana 4. ugovora o kreditu proizlazi da su za osiguranje otplate kredita kao jemci označene apelantica i trećetužena, te da su kao instrumenti osiguranja dati administrativna zabrana i mjenica fizičkog lica. Također, da je članom 6. Ugovora o kreditu regulirano da u slučaju neuredne otplate korisnik kredita i ostali učesnici ovlašćuju banku da može, bez njihovog daljnjeg pitanja i sudjelovanja, naplatiti sva dospjela potraživanja sa njihovih depozitnih računa u banci. Također, da je članom 13. ugovora o kreditu regulirano da jemci preuzimaju i odgovaraju za sve promjene kredita, te da ga zvanično i svojevoljno potpisuju. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da iz navedenih odredaba ugovora o kreditu jasno proizlazi da je taj ugovor u sebi sublimirao odredbe ugovora o jemstvu, koji su apelantica i trećetužena potpisale. Zatim, da je ugovor o kreditu ovjeren tužiteljevim pečatom, te da je neosnovano ukazivanje da ugovor o kreditu i aneks ugovora nisu ovjereni i da ugovor o jemstvu nije zaključen.

17. Kantonalni sud je naveo da apelantica u žalbi neosnovano ističe da je na ročištu za glavnu raspravu tražila da joj se prezentira original mjenica. U vezi s tim, da iz zapisnika sa glavne rasprave proizlazi da apelantica nije tražila da joj se prezentira original mjenica, te ove navode prvi put ističe u žalbi, što je u suprotnosti sa članom 207. ZPP-a. Također, da nisu tačni navodi da predmetna mjenica još nije dospjela na naplatu jer iz mjenice, u koju je izvršen uvid, proizlazi da je dospjela 24. decembra 2010. godine, a ne 24. decembra 2020. godine kako to pogrešno tvrdi apelantica. Kantonalni sud je ukazao da je vještak finansijske struke u nalazu i mišljenju naveo koliko iznosi dospjeli dug na 24. decembar 2010. godine, te da nisu osnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije na pravilan način obrazložio iznos glavnog duga koji je dosuđen tužitelju. Također, da je prigovor pravilnog obračuna kamate apelantica mogla isticati i na glavnoj raspravi na kojoj je bio prisutan vještak finansijske struke, a što nije učinila. Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelanticini navodi da tužitelj nije dokazao da je iscrpio sva sredstva prinudnog izvršenja prema glavnom dužniku. Naime, da prema odredbama člana 1004. stav 3. ZOO-a ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeritelju kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjeritelj može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemaca ili od oboje u isto vrijeme (solidarno jemstvo). Kantonalni sud je naveo da se članom 4. ugovora o kreditu apelantica obavezala kao solidarni jemac, pa s obzirom na tu situaciju, primjenjujući navedene zakonske odredbe, povjeritelj može zahtijevati ispunjenje obaveze bilo od glavnog dužnika, bilo od jemaca ili od oboje u isto vrijeme.

18. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije osnovano pozivanje na odredbe člana

17. Zakona o zaštiti žiranata iz razloga što se konkretni zakon primjenjuje od dana stupanja na snagu (Zakon o zaštiti žiranata je kasnije donesen i ne primjenjuje se na slučaj ugovora o kreditu iz 2007. godine). Kantonalni sud je naveo da se na sve zatečene ugovore o kreditu i naplate primjenjuju odredbe ZOO-a, što znači da su i glavni dužnik (prvotužena) i jemci (apelantica i trećetužena) solidarno odgovorni za izmirenje duga. Kantonalni sud je naveo da su bili ispunjeni uvjeti za donošenje dopunske presude (pravilno dopunskog rješenja jer je odlučeno o zahtjevu za naknadu troškova postupka) jer je prvostepeni sud propustio da odluči o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova vještačenja.

19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 185187 21 Rev od 19. oktobra 2021. godine odbačene su revizije koje su apelantica i trećetužena izjavile protiv drugostepene presude, te su odbijeni njihovi zahtjevi za naknadu troškova revizionog postupka.

20. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi imovinski cenzus (30.000,00 KM), što ukazuje da uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a nije ostvaren. Dalje, u odnosu na apelanticino pravno pitanje u pogledu obaveze zaključenja posebnog pisanog ugovora o jemstvu, Vrhovni sud je naveo da pravno shvatanje Kantonalnog suda korespondira sa pravnim shvatanjem Vrhovnog suda izraženom u Odluci broj 58 0 P 100977 19 Rev od 5. novembra 2019. godine, tj. da okolnost što je izjava o jemstvu sadržana u ugovoru o gotovinskom namjenskom kreditu ne oduzima joj svojstvo pisanog ugovora o jemstvu ako sadrži sve bitne sastojke ugovora o jemstvu iz člana 997. ZOO-a, te proizvodi pravno dejstvo. U odnosu na drugo pravno pitanje (podobnost mjenice koja nije protestirana i nije dospjela na naplatu), Vrhovni sud je naveo da je potraživanje u konkretnom slučaju zasnovano na ugovoru o kreditu i ugovoru o jemstvu, tako da postavljeno pitanje nije u vezi s predmetom spora.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Apelantica je navela da drugostepeni sud u obrazloženju pobijane odluke nije dao jasan stav o postojanju odlučnih činjenica, odnosno da u konkretnom slučaju nedostaje valjano obrazloženje. Dalje, da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da su u odredbama ugovora o kreditu sadržane i odredbe ugovora o jemstvu. Zatim, da volja ugovornih strana nije išla u pravcu da se zaključenjem ugovora o kreditu istovremeno zaključuje i ugovor o jemstvu, te da nije u skladu sa članom 997. ZOO-a zaključila sa tužiteljem ugovor o jemstvu. Apelantica je navela da je pogrešan i zaključak drugostepenog suda da nikada nije tražila da joj se tokom prvostepenog postupka prezentira original mjenica. Zatim, da mjenica nije protestirana kod nadležnog suda, nije dospjela na naplatu, te nije stekla svojstvo vjerodostojne isprave. Apelantica je navela da se ne radi o 2010. godini kao godini dospijeća mjenice, već se radi o 2020. godini. Također, da su pogrešno primijenjene odredbe člana

17. Zakona o zaštiti žiranata koje odredbe se kao lex specialis moraju primijeniti na konkretnu situaciju. Apelantica smatra da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku došlo do kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda, te je predložila da se naloži Vladi Kantona Sarajevo da joj na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 1.500,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

23. Kantonalni sud je naveo da je drugostepena odluka donesena u skladu sa zakonom, te da nisu osnovani apelacioni navodi.

24. Općinski sud je naveo da je 8. maja 2017. godine donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom (tužiteljev punomoćnik nije pristupio na ročište za glavnu raspravu). Zatim, da je rješenjem od 10. januara 2018. godine odbio prijedlog tužiteljevog punomoćnika za povrat u prijašnje stanje, nakon čega je drugostepeni sud donio rješenje kojim je ukinuo rješenje od 10. januara 2018. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Također, Općinski sud je naveo datume donošenja prvostepene i drugostepene presude.

25. Tužitelj je naveo da u apelaciji nema relevantnih argumenata koji bi opravdali tvrdnje o povredi prava na koja se pozvala apelantica.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1002. stav (2) (2) Jemac odgovara za ispunjenje cele obaveze za koju je jemčio, ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njen deo ili na drugi način podvrgnuta lakšim uslovima.

Član 1004. stav (3) (3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje, bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 185187 21 Rev od 19. oktobra 2021. godine odbačena apelanticina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 2. septembra 2020. godine, dakle revizija nije bila efektivan pravni lijek. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Kantonalnog suda od 2. septembra 2020. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 2. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se konkretni spor odnosi na isplatu duga, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

36. Ustavni sud zapaža da se suština apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, kao i da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama.

37. U odnosu na apelanticine navode kojima je ukazala na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju obavezane apelantica i tužene da tužitelju solidarno isplate određeni novčani iznos po osnovu ugovora o kreditu. U vezi s tim, da iz obrazloženja osporene presude drugostepenog suda proizlaze relevantne činjenice utvrđene u toku postupka, kako u odnosu na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i prvotužene tako i u odnosu na instrumente osiguranja za otplatu kredita, odnosno da je u ugovoru o kreditu kao jemac označena apelantica (zajedno sa trećetuženom). U odnosu na apelanticine navode da nije zaključila ugovor o jemstvu, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud imao u vidu sadržaj zaključenog ugovora o kreditu, između ostalih, i član 6. kojim je regulirana situacija za slučaj neuredne otplate kredita (vidi tačku 14. ove odluke), te je u vezi s tim ukazao da je ugovor o kreditu sublimirao u sebi odredbe ugovora o jemstvu i zaključio da su takvi navodi neosnovani. Nadalje, drugostepeni sud je ukazao da je tužitelj kao povjeritelj u skladu sa odredbama člana 1004. stav 3. ZOO-a mogao tražiti ispunjenje obaveze bilo od prvotužene, bilo od apelantice (sa trećetuženom), kao jemca ili od svih njih istovremeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud u obrazloženju osporene konačne odluke dao jasne i detaljne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

39. U odnosu na navode iz apelacije da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima iz apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane i jasne razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo podnošenjem tužbe od 4. aprila 2014. godine, a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 2. septembra 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i pet mjeseci, što je period koji će ispitati Ustavni sud.

Analiza dužine trajanja postupka

43. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na tužbeni zahtjev za isplatu duga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.

44. Ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je apelantica utjecala na dužinu trajanja postupka. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepena presuda donesena nakon pet godina i oko devet mjeseci. Zatim, da iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, odnosno odgovora na apelaciju prvostepenog suda proizlazi da je ročište za glavnu raspravu (nema podataka o eventualno održanom pripremnom ročištu) zakazano nakon više od tri godine od datuma podnošenja tužbe. Nadalje, prvostepeni sud je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom (tužiteljev punomoćnik nije pristupio na zakazanu glavnu raspravu), nakon čega je pred tim sudom uslijedio postupak po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje (prvostepeni sud odbio konkretni prijedlog). Zatim, drugostepeni sud je uvažio žalbu tužiteljevog punomoćnika, poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak iz razloga što nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje rješenja o povlačenju tužbe, te shodno tome nisu ni mogle nastupiti posljedice prema odredbama člana 97. stav 3. ZPP-a. Dakle, postupak po prijedlogu za povrat u prijašnje stanje pravosnažno je okončan u periodu od jedne godine i oko tri mjeseca. Zatim, nakon što mu je vraćen predmetni spis na postupanje, prvostepenom sudu je bila potrebna jedna godina i oko tri mjeseca da donese prvostepenu presudu kojom je odlučio o tužbenom zahtjevu (nakon čega je donio odluku o troškovima postupka – dopunsko rješenje), dok je drugostepeni sud konačnu odluku u predmetnom postupku donio nakon nešto duže od osam mjeseci (računajući od datuma donošenja prvostepene presude). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da odgovornost za dužinu trajanja parničnog postupka snosi prvostepeni sud, koji je ročište za glavnu raspravu (nema podataka o eventualno održanom pripremnom ročištu) zakazao nakon više od tri godine od datuma podnošenja tužbe. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja parničnog postupka.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je postupak trajao šest godina i pet mjeseci, pri čemu odgovornost za dužinu trajanja postupka, prije svega, snosi prvostepeni sud koji je iskazao pasivnost u radu u periodu nakon podnošenja tužbe, pri čemu se u odgovoru na apelaciju taj sud nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja parničnog postupka.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

47. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

49. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

50. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je parnični postupak trajao šest godina i pet mjeseci, pri čemu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Općinski sud koji je iskazao pasivnost u radu u periodu nakon podnošenja tužbe, pri čemu se u odgovoru na apelaciju taj sud nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja parničnog postupka.

52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada u obrazloženju osporene konačne odluke Kantonalnog suda nema ničega što bi ukazalo na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu.

53. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica povredu ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.

54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4129/20 (Z.P.) | Sudska praksa | Aktio