Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3911/21 (M. V.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3911/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3911/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Vakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Vakić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 048287 20 Rsž od 14. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Vakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 12. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 Rs 048287 21 Rev od 30. avgusta 2021. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Rs 048287 20 Rsž od 14. septembra 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4330/20 od 22. decembra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 86 0 Rs 048287 21 Rev od 30. avgusta 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 Rs 048287 18 Rs od 19. marta 2020. godine obavezana je tužena („Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj) da apelantu, na ime izgubljene zarade za period od 2. januara 2018. godine do 31. jula 2018. godine isplati novčani iznos od 1.058,66 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da za apelanta uplati poreze i doprinose za naprijed navedeni vremenski period, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 84,93 KM (stav I izreke prvostepene presude), dok je odbačen kao neblagovremen dio tužbe u odnosu na potraživanja na ime izgubljene zarade za period od 8. maja 2009. godine do 1. januara 2018. godine i na uplatu poreza i doprinosa za navedeni period iznosu (stav II izreke prvostepene presude).

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 19. marta 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 86 0 Rs 048287 20 Rsž od 14. septembra 2020. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka (dio stava I izreke prvostepene presude) na način da je obavezao tuženu da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 529,29 KM (umjesto dosuđenog iznosa od 84,93 KM) dok je u preostalom dijelu žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tužene na radnom mjestu Šef stanice u Radnoj jedinici stanica Šamac od 25. juna 2007. godine i da mu je od 1. oktobra 2007. godine vršen obračun plate po koeficijentu plate za puno radno vrijeme od 5,30%. Nadalje, da je Pravilnikom o XXIV izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika) tužene od 8. maja 2009. godine propisano da se stanica Šamac svrstava u prvi rang stanica na željezničkoj mreži Republike Srpske. Konačno, da za radno mjesto Šefa stanice prvog ranga koeficijent plate za puno radno vrijeme iznosi 6,30% i da je od 1. avgusta 2018. godine apelantu promijenjen koeficijent plate za puno radno vrijeme na 6,30%. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je, u odnosu na potraživanje razlike neisplaćene plate za period od 8. maja 2009. godine do 1. januara 2018. godine (i uplatu poreza i doprinosa za navedeni period), tužba apelanta (podnesena 2. jula 2018. godine) neblagovremena, s obzirom da je protekao prekluzivni rok od šest mjeseci od dana učinjene povrede do dana podnošenja tužbe, propisan odredbama člana 201. stav (4) Zakona o radu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da nije mogao prihvatiti žalbene navode apelanta (isticane i tokom prvostepenog postupka) da predmetni postupak nije spor iz radnog odnosa već spor za naknadu štete po osnovu Zakona o zabrani diskriminacije (pa da se, stoga, u konkretnom slučaju ne primjenjuje rok za podnošenje tužbe propisan naprijed navedenim odredbama Zakona o radu). Naime, apelant je preciziranim tužbenim zahtjevom potraživao razliku neisplaćene plate (i uplatu pripadajućih doprinosa) za period od 8. maja 2009. godine do 31. jula 2018. godine, što se očigledno odnosi na spor iz radno-pravnog odnosa (povreda prava iz radnog odnosa), pa se na isti ima primijeniti Zakon o radu kao lex specialis.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi pogrešno sporni odnos između stranaka podveli pod radni spor, te da u konkretnom slučaju nije riječ o sporu iz radnog odnosa, već o sporu za naknadu štete po osnovu Zakona o zabrani diskriminacije. Nadalje, budući da je riječ o sporu za naknadu štete po osnovu Zakona o zabrani diskriminacije, apelantu „pripada razlika za tri godine unazad u odnosu na datum podnošenja tužbe“, a ne za šest mjeseci, kako su to redovni sudovi cijenili u konkretnom predmetu.

Relevantni propisi

6. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16, 66/18 i 91/21 – OUS RS)

7. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 201.

(1)Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava.

(2)Pravo na podnošenje prijedloga i tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

(3)Prijedlog za mirno rješavanje radnog spora radnik može da podnese u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.

(4)Tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede.

(5)Tužbu iz stava 4. ovog člana radnik može da podnese ukoliko prethodno predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja spora kod nadležnog organa.

(6)Pokretanjem postupka iz st. 3. i 4. ovog člana prekidaju se rokovi zastare.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, dao jasne razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju, u spornom dijelu, apelantova tužba neblagovremena, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Okružnog suda ne vidi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3911/21 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio