Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4334/20 (R. Č.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Oduzimanje imovine
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Mjera obezbjeđenja
  • Miješanje u imovinu
  • Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4334/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4334/20, rješavajući apelaciju Radislava Čupića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radislava Čupića podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 K 051979 20 Kv od 21. oktobra 2020. godine i broj 75 0 K 051979 20 Kpp od 8. oktobra 2020. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radislava Čupića podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 K 051979 20 Kv od 21. oktobra 2020. godine i broj 75 0 K 051979 20 Kpp od 8. oktobra 2020. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radislav Čupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 2. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 K 051979 20 Kv od 21. oktobra 2020. godine i broj 75 0 K 051979 20 Kpp od 8. oktobra 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 30. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore. Odgovori Osnovnog suda i Tužilaštva na apelaciju su dostavljeni apelantu 24. decembra 2021. godine. Apelant je izjašnjenje na dostavljene odgovore Ustavnom sudu dostavio 28. decembra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 K 051979 20 Kpp od 8. oktobra 2020. godine određena je privremena mjera obezbjeđenja zabranom otuđenja i opterećenja nepokretnosti ili stvarnih prava upisanih na nepokretnostima označenim u navedenom rješenju. Takođe je određena privremena mjera obezbjeđenja zabranom vlasniku da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže pokretnom imovinom označenom u rješenju. Istim rješenjem je naloženo Policijskoj upravi Mrkonjić Grad, te Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove – područnim jedinicama Banja Luka i Kotor Varoš da izvrše zabilježbe navedene zabrane.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 7. oktobra 2020. godine podnijelo prijedlog za određivanje privremenih mjera obezbjeđenja oduzimanja imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela, u kojem je navedeno da je 1. oktobra 2019. godine donesena naredba o sprovođenju istrage protiv apelanta (i drugih lica) zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 349 stav 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Dalje je navedeno da je donesena i naredba o pokretanju finansijske istrage protiv apelanta (i drugih lica) zbog postojanja sumnje da su izvršenjem krivičnih djela stekli imovinu veće vrijednosti koja nije srazmjerna njihovim ličnim primanjima. Uz prijedlog su dostavljeni i dokazi označeni u rješenju. Tužilaštvo je u prijedlogu navelo da postoje osnovi sumnje da je predmetna imovina proistekla izvršenjem krivičnog djela, te da postoji opasnost da će vlasnici raspolagati imovnom, što se može zaključiti iz ponašanja osumnjičenog N. G. koji je neposredno po donošenju naredbe o pokretanju finansijske istrage, nakon što je saslušan u svojstvu osumnjičenog, nepokretnosti koje su prijedlog za izricanje mjere zabrane poklonio svojoj supruzi.

6. Sud je naveo da je, nakon što je razmotrio navedeni prijedlog, našao da se iz dostavljenih dokaza može vidjeti da apelant i drugi osumnjičeni, kao i s njima povezana lica, posjeduju imovinu navedenu u izreci rješenja, kao i da ta imovina nije srazmjerna s njihovim zakonitim prihodima i troškovima. Sud je imao u vidu da iz dostavljenih dokaza proizlazi da postoje osnovi sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni predmetnu imovinu stekli izvršenjem krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, te da su neki od njih nakon pokretanja istrage već vršili otuđenje imovine, pa je očigledno da postoji opasnost da će vlasnici i dalje raspolagati s tom imovinom, zbog čega je sud, na osnovu člana 22 Zakona o oduzimanju imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine), riješio kao izreci rješenja.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 K 051979 20 Kv od 21. oktobra 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant izjavio protiv rješenja Osnovnog suda od 8. oktobra 2020. godine.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu protiv prvostepenog rješenja podnio zbog povreda postupka propisanog članom 22 i drugim odredbama Zakona o oduzimanju imovine, pri čemu je kao razloge za nepravilnost pobijanog rješenja naveo to da nije saslušan na okolnosti predložene mjere, čime su povrijeđene odredbe čl. 16, 17 i drugih članova navedenog zakona, te odredbe člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja jemči pravo na saslušanje u krivičnim i građanskim postupcima, zatim da je pobijanim rješenjem određena stalna, a ne privremena mjera obezbjeđenja jer u rješenju nije naveden rok do kojeg važi, te da pobijano rješenje ne sadrži razloge o opravdanosti primjene mjere u odnosu na apelanta, tvrdeći da on nakon pokretanja istrage nije vršio otuđenje imovine, zbog čega je, prema njegovom mišljenju, neopravdano određivanje privremene mjere u odnosu na njega.

9. Sud je apelantove navode da nije saslušan na okolnosti predložene mjere našao neosnovanim zato što odredbama čl. 22 i 23 Zakona o oduzimanju imovine, koji se primjenjuje u postupku određivanja privremene mjere obezbjeđenja imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela, nije propisano da osumnjičeni mora da bude saslušan na okolnosti predložene mjere prije njenog određivanja. Dalje, apelantove navode da je pobijanim rješenjem određena stalna, a ne privremena mjera obezbjeđenja, sud nije prihvatio kao osnovane zato što Zakonom o oduzimanju imovine nije propisano da sud mora odrediti trajanje privremene mjere, pri čemu je u Zakonu, u čl. 27 i 28 u vezi sa članom 36 stav 1, određeno maksimalno vrijeme trajanja privremene mjere. Apelantove navode da pobijano rješenje ne sadrži razloge o opravdanosti primjene mjere u odnosu na apelanta sud nije prihvatio kao osnovane, ocijenivši da iz naredbe o sprovođenju istrage proizlazi da postoji sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni kao suučesnici izvršili navedena krivična djela, što ukazuje i na postojanje sumnje da apelant i drugi osumnjičeni i nakon otvorene istrage i dalje imaju interes da otuđe ili prikriju imovinu koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela. S obzirom na to da je osumnjičeni N. G. neposredno nakon donošenja naredbe o pokretanju finansijske istrage, nakon što je saslušan u svojstvu osumnjičenog, nepokretnosti na kojima je sud pobijanim rješenjem odredio privremene mjere zabrane poklonio svojoj supruzi, to jasno pokazuje da iz takvog ponašanja osumnjičenog N. G. postoji opasnost da će i drugi osumnjičeni preduzeti aktivnosti s ciljem otuđenja ili prikrivanja imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela, zbog čega je sud smatrao da je određivanje privremenih mjera osnovano.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Apelant smatra da je pri donošenju osporenog rješenja povrijeđen postupak, kao i da ne postoje materijalno-pravni razlozi za donošenje predmetnog rješenja koji jasno ukazuju na nepravičnost postupka prema apelantu, s dodatnom posljedicom koja se odnosi na proizvoljno miješanje u imovinu apelanta. Istakao je da miješanje u njegovu imovinu osporenom odlukom ni na koji način nije vremenski ograničeno niti povezano s konačnim rezultatom krivičnog postupka, zbog čega se posebno pobija pred Ustavnim sudom.

12. Dalje, smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije saslušan na okolnost predložene privremene mjere obezbjeđenja. Ukazao je da mu nije omogućeno ni da se pismeno izjasni na prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja, zbog čega smatra da je povrijeđena odredba čl. 16, 17 i druge odredbe Zakona o oduzimanju imovine. Smatra da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na saslušanje u postupku. Dalje, ukazao je da u osporenom prvostepenom rješenju nije određen rok do kojeg mjera važi. Tvrdi da je riječ o stalnoj mjeri, odnosno mjeri čije trajanje nije unaprijed određeno, što je u suprotnosti sa svrhom i ciljem odredbe člana 22 Zakona o oduzimanju imovine, odnosno da je uplitanje u imovinu vremenski neograničeno, jer se ne povezuje s rezultatima krivičnog postupka. Ukazao je takođe da rješenje ne sadrži razloge o opravdanosti primjene u odnosu na apelanta. Naveo je da nije sporno da je on predmet istrage zajedno s drugim licima, međutim, prema teoriji subjektivne odgovornosti apelant može odgovarati samo za sopstvene radnje, a ne i za radnje drugih lica. Prema sadržaju obrazloženja osporenih rješenja, određena lica su „...nakon pokretanja istrage već vršila otuđenje imovine...“, što se navodi kao argument protiv apelanta. Apelant je ukazao da on nije vršio otuđenje imovine nakon pokretanja istrage, pa je neopravdano zbog radnji drugog lica teretiti apelanta, odnosno da rješenje ne sadrži relevantne razloge koji se tiču postojanja opasnosti za raspolaganje imovinom od strane apelanta, kako izričito traži odredba člana 22 stav 1 Zakona.

b) Odgovori na apelaciju

13. Osnovni sud je naveo da apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji jer nije saslušan prije određivanja mjere, kao i da nije određen rok trajanja mjere nisu osnovani jer takva obaveza nije propisana Zakonom o oduzimanju imovine.

14. Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana jer u postupku donošenja osporenih rješenja nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Apelant je u izjašnjenju na dostavljene odgovore Osnovnog suda i Tužilaštva naveo da činjenica da mjera obezbjeđenja nije zabilježena u zemljišno-knjižnim evidencijama nema uticaja na zakonitost osporene odluke jer osporena odluka i pored toga pravno egzistira. Takođe je naveo da način kako je postupano prema apelantu u postupku donošenja odluka podržava suđenje u odsustvu koje nije spojivo sa standardom pravičnog suđenja, pa je predložio da se apelacija usvoji.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o oduzimanju imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

3. Privremene mjere obezbjeđenja oduzimanja imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela Član 22.

Ako postoji opasnost da će vlasnik raspolagati imovinom za koju postoje osnovi sumnje da je proistekla izvršenjem krivičnog djela, javni tužilac može prije, nakon pokretanja i nakon završetka krivičnog postupka, ali najkasnije u roku od godinu dana od pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, predložiti izricanje privremene mjere obezbjeđenja, i to:

1) zabrana otuđenja i opterećenja nepokretnosti ili stvarnih prava upisanih na nepokretnosti, uz zabilježbu zabrane u javnom registru, […] Član 23.

(1) O prijedlogu javnog tužioca za određivanje privremene mjere obezbjeđenja iz člana 22. ovog zakona, rješenjem odlučuje sud koji je nadležan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je proistekla imovina koja je predmet obezbjeđenja.

(2) O prijedlogu iz stava 1. ovog člana, zavisno od faze postupke odlučuje: 1) sudija za prethodni postupak, 2) sudija za prethodno saslušanje, 3) sudija, odnosno predsjednik vijeća prvostepenog suda pred kojim se održava glavni pretres ili sudija, odnosno predsjednik vijeća koje je donijelo prvostepenu presudu.

Član 24.

(1) Protiv rješenja iz člana 23. stav 1. ovog zakona može se izjaviti žalba vanpretresnom vijeću u roku od tri dana od dana prijema, koja ne odgađa izvršenje rješenja.

[…] (3) Izvršenje rješenja sprovodi sud, Jedinica ili drugi nadležni organi određeni zakonom.

Član 25.

(1) Ako je mjeru obezbjeđenja potrebno upisati u javne registre ili registre koje vode sudovi i drugi organi, odnosno druga pravna lica (u daljem tekstu: registar), odluka suda sadrži i nalog za upis mjere obezbjeđenja u javne registre ili registre.

Član 27.

(1) Privremena mjera obezbjeđenja može se ukinuti ili zamijeniti drugom mjerom prije isteka vremena na koje je određena ili prije isteka roka iz člana 36. stav 1. ovog zakona, ako sud na prijedlog vlasnika utvrdi da nije potrebna ili da se obezbjeđenje može postići drugom privremenom mjerom, te ako vlasnik ili treće lice položi jemstvo.

[…] (3) Ako je mjera obezbjeđenja određena na vrijeme koje je kraće od roka iz člana 36. stav 1. ovog zakona, javni tužilac može predložiti da se trajanje mjere obezbjeđenja produži.

(4) Na postupak prestanka, ukidanja, produženja, zamjene ili određivanja dodatne mjere obezbjeđenja primjenjuju se odredbe člana 20. ovog zakona. Član 28.

(1) Privremena mjera obezbjeđenja može trajati najduže 60 dana nakon dostavljanja obavještenja suda vlasniku da je rješenje o trajnom oduzimanju imovine iz člana 43. stav 1. ovog zakona postalo pravosnažno. (2) Ako je rješenje iz člana 43. stav 1. ovog zakona pobijano žalbom, rok iz stava 1. ovog člana teče od dana kada je predlagaču obezbjeđenja dostavljena odluka drugostepenog suda kojom je potvrđena odluka o trajnom oduzimanju imovine.

Član 36.

(1) Nakon potvrđivanja optužnice, a najkasnije u roku od godinu dana od pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, javni tužilac podnosi zahtjev za trajno oduzimanje imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje

19. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18 stav (3) tačka

h) Pravila Ustavnog suda.

20. Član 18 stav (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno konstatuje da su predmet osporavanja apelacijom rješenja Osnovnog suda donesena po prijedlogu Tužilaštva za određivanje privremene mjere obezbjeđenja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

22. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u kojoj je rješavao slična pitanja (vidi AP 20/12 i AP 2753/13 od 30. septembra 2015. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, pozivajući se na praksu Evropskog suda, zaključio da je u odnosu na ovaj navod apelacija ratione materiae neosnovana. Naime, Ustavni sud je ukazao na praksu u Odluci o dopustivosti u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi odluku Evropskog suda Dogmoch protiv Njemačke, predstavka broj 26315/03 od 18. septembra 2006. godine) u kojem je Evropski sud zaključio da je „naredba za pljenidbu bila privremena mjera koja je bila preduzeta u kontekstu krivične istrage i njen primarni cilj je bio zaštita potraživanja u vezi s kojim su kasnije zahtjeve mogle podnijeti oštećene treće strane. Kada ne bi postojala takva potraživanja naredba bi dalje mogla štititi kasniji postupak oduzimanja imovine. Međutim, oduzimanje imovine bi moralo da bude potvrđeno u odvojenom postupku nakon presude o postojanju krivične odgovornosti“. Dakle, Evropski sud je u navedenoj odluci zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav uticaj na kazneni dosje podnosioca zahtjeva, da se osporavane odluke stoga ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Evropske konvencije. Isti zaključak je donesen u kontekstu „građanskog prava“ jer se radi o privremenoj mjeri, dakle mjeri kojom se samo privremeno odlučuje. Naime, iz osporenih rješenja nesporno proizlazi da je imovina koja je obuhvaćena osporenim rješenjima još uvijek apelantova svojina, samo mu se zabranjuje njom raspolagati, te će se konačna odluka o imovini donijeti eventualno nakon presude u krivičnom postupku protiv apelanta. Stoga, u smislu stavova iz navedene odluke Evropskog suda, slijedi da zabrana otuđenja i raspolaganja i blokade imovine apelanta utvrđena osporenim rješenjima ima privremeni karakter i njom se ni na koji način ne prejudicira bilo kakva konačna odluka koja će biti donesena tokom glavnog postupka. Ustavni sud, takođe, primjećuje da se na navedenu privremenu mjeru, a kako bi bila u obimu člana 6 Evropske konvencije, odnosno dopustiva, ne mogu primijeniti standardi odnosno pravila iz testa Micallef (vidi presudu Evropskog suda Micallef protiv Malte, aplikacija broj 17056/06), od kojih je prvo da „pravo o kojem je riječ i u glavnom postupku i u postupku određivanja sudske zabrane mora da bude „građansko“ u autonomnom značenju tog pojma u smislu člana 6 Evropske konvencije.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti ovog postupka ne ulazi u domen člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti u domen člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) Dopustivost u odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Osnovnog suda broj 75 0 K 051979 20 Kv od 21. oktobra 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant osporava rješenja Osnovnog suda, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

28. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

29. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opšte je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može dogoditi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).

30. Prilikom razmatranja je li osporenim rješenjima povrijeđen član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje da li ta imovina predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, na osnovu stanja u spisu, zapaža da ni apelant niti Osnovni sud tokom postupka nisu osporavali da je apelant vlasnik imovine obuhvaćene privremenom mjerom obezbjeđenja, odnosno da se radi o njegovoj imovini, pa Ustavni sud smatra da je navedeni član primjenjiv u ovoj situaciji.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa.

32. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu s obzirom na to da je osporenim odlukama određena privremena mjera obezbjeđenja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabranom otuđenja ili opterećenja imovine. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina apelantu nije oduzeta, ali je određena privremena mjera zabrane otuđenja imovine. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke, u svojoj suštini, potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1 Protokola broj 1 „koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima“ (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. od 32 do 37, te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).

33. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su u pogledu poštovanja uslova iz drugog stava člana 1 Protokola broj 1 osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o oduzimanju imovine. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud osporenu prvostepenu odluku donio u skladu sa zakonskim ovlašćenjem koje proizlazi iz odredbi čl. 22, 23 i 27 Zakona o oduzimanju imovine. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud osporeno rješenje donio u skladu s relevantnim odredbama navedenog zakona tako što je određena privremena mjera obezbjeđenja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, kako je to eksplicitno navedeno, na način da je sud, osim utvrđivanja postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, utvrđivao i postojanje sumnje da li nepokretnosti, za koje su predložene mjere zabrane, predstavljaju povećanje imovine koja potiče od krivičnog djela, te je rukovođen činjenicom da ne postoji srazmjer između apelantovih zakonitih prihoda i troškova donio osporeno rješenje.

34. Odlučujući o žalbi protiv prvostepenog rješenja, drugostepeni sud je, odgovarajući na navode identične onima koje je apelant iznio u ovoj apelaciji, naveo da je apelant žalbom neosnovano ukazao da nije saslušan na okolnosti predložene mjere zato što odredbama čl. 22 i 23 Zakona o oduzimanju imovine nije propisano da osumnjičeni mora biti saslušan na okolnosti predložene mjere prije njenog određivanja. Dalje, apelantove navode da je pobijanim rješenjem određena stalna, a ne privremena mjera obezbjeđenja, sud nije prihvatio kao osnovane zato što Zakonom o oduzimanju imovine nije propisano da sud mora odrediti trajanje privremene mjere. U pogledu apelantovih navoda da pobijano rješenje ne sadrži razloge o opravdanosti primjene mjere u odnosu na apelanta, ukazano je da iz naredbe o sprovođenju istrage proizlazi da postoji sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni kao suučesnici izvršili navedena krivična djela, što ukazuje i na postojanje sumnje da apelant i drugi osumnjičeni i nakon otvorene istrage i dalje imaju interes da otuđe ili prikriju imovinu koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela, kao i da postoji opasnost da će preduzeti aktivnosti s ciljem otuđenja ili prikrivanja imovine koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da je samim tim i u javnom interesu koji se nalazi u dosljednom poštovanju i primjeni važećih zakona.

35. Odgovarajući dalje na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju i svrsi, te da stoga na apelanta nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u samu imovinu (imovina nije apelantu oduzeta), ali je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno donijeti privremenu mjeru obezbjeđenja, te privremeno zabraniti i onemogućiti apelanta da imovinu otuđi ili eventualno prenese na treća lica. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom koja se odnosi isključivo na zabranu otuđenja ili opterećenja predmetne imovine, na apelanta ne stavlja pretjerani pojedinačni teret u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (održavanje javnog reda i sprečavanje organizovanog kriminaliteta poštujući princip da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu određivanjem privremene mjere obezbjeđenja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabrana otuđenja ili opterećenja nepokretnosti ili stvarnih prava upisanih na nepokretnosti, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret.

38. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4334/20 (R. Č.) | Sudska praksa | Aktio