Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3422/21 ("ASD-VT" d.o.o. Vitez i "ASD" d.o.o. Autoservis i dijelovi Ljubuški)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3422/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3422/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli "ASD-VT" d.o.o. Vitez i "ASD" d.o.o. Autoservis i dijelovi Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli "ASD-VT" d.o.o. Vitez i "ASD" d.o.o. Autoservis i dijelovi Ljubuški protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 163388 21 Mož od 7. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "ASD-VT" d.o.o. Vitez i "ASD" d.o.o. Autoservis i dijelovi Ljubuški (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Viteza i Ljubuškog, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnijeli su 4. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 163388 21 Mož od 7. jula 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 163388 19 P od 7. aprila 2021.godine stavljeno je van snage rješenje tog suda o određivanju privremene mjere osiguranja od 28. septembra 2020. godine, te je odbijen kao neosnovan prijedlog predlagača („Berlina" d.o.o. Bihać) za određivanje mjere osiguranja kojom se zabranjuje prvoapelantu kao protivniku predlagača da otuđi, prikrije, optereti ili na drugi način promjeni postojeće stanje, u visini potraživanja predlagača koje ima prema drugoapelantu kao protivniku predlagača u iznosu od 481.605,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na nekretninama pobliže navedenim u dispozitivu rješenja. Obavezan je predlagač da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 2.316,60 KM.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da moraju biti ispunjena oba kumulativna uslova iz člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da bi se odredila mjera osiguranja. U pogledu postojanja prvog uslova, Općinski sud je naveo da je za sud i parnične stranke nesporno da postoji pravo predlagača odnosno potraživanje koje se obezbjeđuje, što proizlazi iz pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 035864 17 Ps 4 od 25. maja 2018. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 035864 18 Pž 7 od 22. marta 2019. godine. U pogledu ispunjenja drugog uslova, naveo je da nedostaju aktivnosti drugoapelanta koje su usmjerene na to da spriječi ili oteža naplatu potraživanja predlagača, pa je u nedostatku drugog kumulativnog uslova donio odluku kao u dispozitivu rješenja. Općinski sud je naveo da je odlukom o povećanju osnovnog kapitala prvoapelanta od 14. juna 2019. godine drugoapelant povećao osnovni kapital prvoapelanta unošenjem nekretnina koje su predmet mjere osiguranja, te da je izvršena promjena vlasništva u korist prvoapelanta. U vezi s tim je naveo da navedena radnja drugoapelanta ne predstavlja opasnost sa aspekta ZPP-a da bi sud usvojio predloženu mjeru osiguranja, te naglasio da je potraživanje predlagača već obezbjeđeno rješenjem o izvršenju, čime se izgubila svrha donošenja i usvajanja predložene mjere. Dalje je naveo da je u izvršnom postupku, koji je predlagač osiguranja pokrenuo protiv drugoapelanta, Općinski sud u Ljubuškom donio Rješenje broj 63 0 lp 037128 19 lp od 28. septembra 2020. godine kojim je prihvatio prijedlog predlagača osiguranja od 2. septembra 2019. godine, te izmijenio rješenje o izvršenju od 7. maja 2019. godine u pogledu predmeta i sredstva izvršenja, te isto odredio na osnivačkom udjelu u kapitalu (od 100%) koji drugoapelant posjeduje u prvoapelantu, kao i da je provedena i zabrana raspolaganja zaplijenjenim osnivačkim udjelima. Također je naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386. ZPP-a shodno uspjehu stranaka u postupku, a koji se odnose na sastav odgovora na prijedlog, zastupanje na ročištu povodom mjere osiguranja, na ime odsustva iz ureda za vrijeme putovanje šest sati, PDV od 17 % na preduzete radnje, te troškove upotrebe ličnog automobila, što sve ukupno iznosi 2.316,60 KM. Općinski sud je naveo da je u preostalom dijelu odbio kao neosnovan zahtjev apelanata, jer advokatu na poduzete radnje sastava odgovora na prijedlog i zastupanja na ročištu pripada 75% nagrade prema članu 13. stav 4. tač. c i d Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), a ne 100% prema članu 12. Tarife, a koja maksimalna visina se određuje i ne može biti veća od prosječne isplaćene plate na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u vrijeme poduzimanja konkretne radnje.

4. Odlučujući o žalbi predlagača osiguranja izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja od 7. aprila 2021.godine, Kantonalni sud je rješenjem od 7. jula 2021. godine uvažio predmetnu žalbu i preinačio prvostepeno rješenje tako što se zamjenjuje rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja od 28. septembra 2020. godine i određuje mjera osiguranja te se zabranjuje prvoapelantu da otuđi, prikrije, optereti ili na drugi način promjeni postojeće stanje, u visini potraživanja predlagača osiguranja koje ima prema drugoapelantu u iznosu od 481.605,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na nekretninama pobliže navedenim u dispozitivu rješenja. Određeno je da ova sudska mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja, te da ima učinak rješenja o izvršenju u smislu zakona o izvršnom postupku. Naloženo je zemljišnoknjižnim uredima nadležnih sudova da provedu rješenje u zemljišnim knjigama u korist predlagača osiguranja. Obavezani su apelanti da solidarno nadoknade troškove postupka nastale povodom donošenja rješenja o mjeri osiguranja u iznosu od 8.758,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je predlagač podnio tužbu protiv apelanata radi utvrđenja da odluka o povećanju osnovnog kapitala prvoapelanta od 14. juna 2019. godine gubi učinak prema predlagaču u dijelu koji je potreban za njegovo namirenje prema drugoapelantu, kao glavnom dužniku u iznosu od 481.605,00 KM, te da je prvoapelant dužan dopustiti i trpiti da predlagač svoje navedeno potraživanje zajedno sa sudskim troškovima prema drugoapelantu namiri prodajom nekretnina u vlasništvu prvoapelanta. Zatim da je predlagač uz tužbu podnio i prijedlog za donošenje privremene mjere osiguranja kojim traži da sud odredi mjeru osiguranja kako je to navedeno u dispozitivu rješenja. Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da podneseni prijedlog ispunjava prvi kumulativni uslov iz člana 269. stav 1. tačka 1. ZPP-a. U tom pogledu je naveo da je pravosnažnom i izvršnom presudom od 25. maja 2018. godine obavezan drugoapelant da predlagaču isplati iznos od 481.605,00 KM sa kamatama i troškovima postupka, a da se predlagač u izvršnom postupku, pokrenutom na osnovu navedene presude protiv drugoapelanta, samo djelimično naplatio pljenidbom novčanih sredstava sa transakcijskih računa drugoapelanta i to za iznos od 837,00 KM i za iznos od 40.349,75 KM, što čini vjerovatnim postojanje potraživanja predlagača. U pogledu ispunjenja drugog uslova propisanog u članu 269. stav 1. tačka 2. ZPP-a, naveo je da je položaj predlagača otežan, jer ima potraživanja prema drugoapelantu koja nije uspio namiriti jer drugoapelant nema novčanih sredstava, te naglasio da drugoapelant više nije vlasnik ni nekretnina jer ih je navedenom odlukom unio u osnovni kapital prvoapelanta (pa na taj način ima udjel u kapitalu prvoapelanta od 100%). U vezi s tim je naveo da je predlagač podnio prijedlog za izvršenje protiv drugoapelanta 30. aprila 2019. godine, te da su nakon toga navedene nekretnine drugoapelanta (koje su predmet mjere osiguranja) opterećene hipotekom u korist Unitrade d.o.o. Ljubuški (zahtjev zaprimljen u ZK uredu 23. maja 2019. godine). Dalje je naveo da su apelanti 14. juna 2019. godine donijeli odluku o povećanju osnovnog kapitala prvoapelanta, kojom su navedene nekretnine drugoapelanta prenesene na prvoapelanta (zahtjev zaprimljen u ZK uredu 18. jula 2019. godine), te da je izvršena i promjena prava vlasništva na nekretninama u korist prvoapelanta. Također je naveo da činjenica da je predlagač (2. septembra 2019. godine) podnio prijedlog za izvršenje na osnivačkom udjelu koji drugoapelant ima u prvoapelantu ne znači samo po sebi da je određivanjem izvršenja na tom udjelu predlagač već obezbjeđen. Imajući u vidu da drugoapelant (čiji je osnivač i vlasnik Unitrade d.o.o. Ljubuški sa udjelom od 100%) ima učešće u kapitalu prvoapelanta od 100%, pa time i pravo odlučivanja u preduzimanju pravnih radnji prvoapelanta, a da prema trećim licima nastupa prvoapelant, Kantonalni sud je naveo da predlagač opravdano ukazuje da se navedenim konkretnim kontinuiranim aktivnostima stvorila realna opasnost da bi bez navedene mjere osiguranja drugoapelant mogao znatno otežati naplatu potraživanja predlagača. U konačnici je naveo da je predložena mjera osiguranja opravdana, pa je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

6. Kantonalni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka zasnovao na odredbama člana 386. stav 1., čl. 387. i 396. i člana 397. stav 2. ZPP-a, te člana 12. (osnovica za obračunavanje) i člana 13. stav 1. tačka 1.d. i tačka 4.b. i d. Tarife. U tom pogledu je naveo da je troškove postupka odredio za sastav prijedloga za određivanje privremene mjere osiguranja po advokatu i za zastupanje predlagača po advokatu na održanoj raspravi u iznosima od po 687,00 KM (1.374,00 KM) + PDV 17% (233,58 KM), tj. ukupan iznos od 1.607,58 KM, dok je sa preostalim dijelom zahtjev predlagača odbio kao previsoko postavljen, jer je predmet odlučivanja po mjeri osiguranja. Nadalje, naveo je da je odbio kao neosnovan zahtjev predlagača za naknadom troškova prijevoza u iznosu od 180,00 KM i odsustva iz kancelarije za dan 23. decembar 2020. godine u iznosu od 400,00 KM, jer je postavljen nedovoljno određeno da bi sud o istom mogao odlučiti u skladu, pa je preko dosuđenog a do traženih 2.822,04 KM zahtjev predlagača za naknadu troškova odbio kao neosnovan. Budući da je utvrđeno da predlagaču pripadaju troškovi u iznosu od 1.607,58 KM, pa kako je predlagač uspio s izjavljenom žalbom u cijelosti, Kantonalni sud je, pored naprijed dosuđenih troškova, predlagaču na ime sastava žalbe dosudio i iznos od 6.384,00 KM s obzirom na utvrđenu vrijednost predmetnog spora (prvostepeni sud je na ročištu radi određivanja mjere osiguranja održanom 23. decembra 2020.godine donio rješenje kojim je utvrdio da je visina spora u ovoj pravnoj stvari iznos od 481.605,00 KM), odnosno ukupan iznos od 8.758,00 KM. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode, između ostalog, da nema nikakvih aktivnosti koje bi ukazivale da bi prvoapelant otuđenjem predmetnih nekretnina, njihovim „iznošenjem" iz osnovnog kapitala prvoapelanta uticao na promjenu postojećeg stanja stvari. Također navode da je drugostepeni sud arbitrarno primijenio odredbe ZPP-a kada je od troškovima postupka povodom prijedloga za donošenje mjere osiguranja odlučio na osnovu procesnih odredbi koje ne regulišu troškove u vezi postupka za donošenje mjere osiguranja.

8. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine ", br. 22/04 i 24/04-ispravka) Primjena osnovice za obračun nagrade Član 13. stav 1. tačka 1.d. i tačka 4.b. i d.

Prilikom obračunavanja pojedinih radnji u postupku, advokatu pripada:

1.100% nagrade pripada za sljedeće pravne radnje u toku postupka:

[...]

d) sastav žalbe ili odgovora na žalbu na prvostepeno rješenje o mjerama osiguranja [...].

4. 75% nagrade pripada za sljedeće pravne radnje u toku postupka:

[...]

b) sastav prijedloga za osiguranje

d) zastupanje stranke na ročištu za osiguranje [...]

9. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine ", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 386. stav 1.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Član 387. st 1. i 2.

Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

Član 397. st. 1. i 2.

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalim u postupku u povodu tog pravnog lijeka.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne razloge za zaključak da je u konkretnom slučaju predložena mjera osiguranja opravdana, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode apelanata da je drugostepeni sud arbitrarno primijenio odredbe ZPP-a kada je od troškovima postupka povodom prijedloga za donošenje mjere osiguranja odlučio na osnovu procesnih odredbi koje ne regulišu troškove u vezi postupka za donošenje mjere osiguranja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno obrazložio zbog čega je u konkretnom slučaju, shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku i Tarife, apelante obavezao na plaćanje troškova postupka, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3422/21 ("ASD-VT" d.o.o. Vitez i "ASD"… | Sudska praksa | Aktio