Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3475/21 (Z. J.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3475/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3475/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Jovanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Jovanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 191113 21 Pžp od 29. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Srđan Lalović advokat iz Pala, podnio je 8. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 191113 21 Pžp od 29. jula 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Pr 191113 20 Pr od 2. juna 2021.godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 29. jula 2021. godine, apelant je oglašen odgovornim za počinjeni prekršaj iz člana 44. stav 4. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. Osim toga, apelantu je izrečena zaštitna mjera zabrana upravljanja motornim vozilom ,,B“ kategorije u trajanju od jedan mjesec, te su mu određena i dva kaznena boda. Naime, apelant je oglašen odgovornim što je (datum, vrijeme i mjesto učinjenja prekršaja navedeni u dispozitivu rješenja) upravljao vozilom brzinom od 87 km/h na dijelu puta gdje je najveća dozvoljena brzina 60 km/h, što je ustanovljeno radarom.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenom dokaza ovlaštenog organa, fotografije sa podacima o utvrđenom prekršaju, (odbrana apelanta nije imala dokaznih prijedloga), utvrdio da je apelant u vrijeme i mjestu koji su navedeni u dispozitivu rješenja upravljao vozilom određenih registarskih oznaka brzinom od 87 km/h na dijelu puta gdje je najveća dozvoljena brzina 60 km/h. Kantonalni sud je naveo da je vlasnik navedenog motornog vozila pravno lice „Porsche Leasing“ d.o.o. Sarajevo, što proizlazi iz Kartona vozila 014K657 uz fotografiju. Dalje je naveo da iz dokaza ovlaštenog organa, akta „Porsche Leasing“ d.o.o. Sarajevo od 16. aprila 2021. godine jasno proizlazi da je vozilom, vlasništvo „Porsche Leasing“ d.o.o. Sarajevo, registarskih oznaka navedenih u dispozitivu prvostepenog rješenja, upravljao apelant, kao korisnik leasinga. Kantonalni sud je naveo da prema ocjeni prvostepenog suda dokazi ovlaštenog organa potvrđuju da je apelant počinio predmetni prekršaj, te da je prvostepeni sud o neprihvatljivosti navoda odbrane apelanta zaključivao na osnovu ocjene izvedenih dokaza predstavnika ovlaštenog organa. U vezi s tim je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o počinjenoj povredi pretpostavke nevinosti apelanta, odnosno povredi pravila da je teret dokazivanja da je počinjen prekršaj na ovlaštenom organu, jer prvostepeni sud na osnovu jasno i precizno obrazložene ocjene izvedenih dokaza ovlaštenog organa nije prihvatio kao osnovane apelantove navode da apelant nije upravljao predmetnim vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja i da ne raspolaže pouzdanim podatkom o tome koje je lice eventualno upravljalo apelantovim vozilom. Kantonalni sud je naveo da se u opisanoj radnji apelanta sa motornim vozilom u saobraćaju na putu stiču sva bitna obilježja prekršaja za koji je apelant oglašen odgovornim rješenjem prvostepenog suda. U konačnici je naveo da je prvostepeni sud na činjenično stanje kakvo je utvrdio i opisao u izreci rješenja o prekršaju valjano primijenio član 44. stav 4. u vezi sa članom 235. stav 1. tačka 3. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da ovlašteni organ nijednim dokazom nije učinio ni vjerovatnim da je apelant upravljao automobilom u momentu kada je učinjen prekršaj, te ističe da su sudovi u nedostatku dokaza o tome ko je upravljao vozilom u kritičnom momentu, oglasili apelanta odgovornim za prekršaj koji mu je stavljen na teret, čime su povrijedili načelo in dubio pro reo. Također navodi da su sudovi apelantu stavili na teret da dokazuje svoju nevinost umjesto da teret dokazivanja bude na ovlaštenom organu, pa su time povrijedili pretpostavku nevinosti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo.. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanta, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3475/21 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio