Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1751/20 (Sberbank a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1751/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1751/20, rješavajući apelaciju Sberbank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sberbank a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 106464 19 Rev 2 od 27. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 15. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 106464 19 Rev 2 od 27. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) i MKD „Sinergija Plus“ d.o.o. Banja Luka u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 26. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Viši privredni sud su odgovore na apelaciju dostavili 28. jula i 16. augusta 2021. godine, dok tužitelj nije dostavio traženi odgovor.
4. Ustavni sud je odgovore Vrhovnog suda i Višeg privrednog suda dostavio 23. decembra 2021. godine apelantu radi dostavljanja eventualnog izjašnjenja.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Iz sadržaja apelacije proizlazi da je Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 106464 13 Ps od 9. novembra 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 106464 17 Pž od 17. maja 2017. godine, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je, između ostalog, tražio da se utvrdi da radnja tužitelja (plaćanje rate kredita apelantu) predstavlja pravnu radnju bez učinka prema stečajnoj masi tužitelja (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Presudom Vrhovnog suda od 7. decembra 2017. godine djelimično je usvojena revizija koju je izjavio tužitelj i ukinuta presuda Višeg privrednog suda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na radnju plaćanja rate kredita, kao i odluku o troškovima postupka, te je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud nije dao obrazloženje da li za radnju plaćanja spornog iznosa postoje ispunjeni zakonski uslovi (subjektivni i objektivni) za njeno pobijanje, te je naveo situacije kada se mogu pobijati pravne radnje stečajnog dužnika. Također, navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o uobičajenom namirenju, odnosno namirenju koje u skladu sa pravom povjerioca (vraćanje rata kredita), da je riječ o radnji ispunjenja pravno valjana i dospjela obaveza koja je učinjena u nezgodno vrijeme (prije pokretanja stečajnog postupka), pa je podobna za pobijanje uz ispunjenje objektivnih i subjektivnih pretpostavki.
8. Viši privredni sud je rješenjem od 12. februara 2018. godine uvažio žalbu tužitelja i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu radnje plaćanja iznosa na ime kredita, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet vratio u tom dijelu prvostepenom sudu na ponovni postupak, navodeći iste razloge koje je naveo Vrhovni sud u svojoj odluci.
Postupak u kojem je donesena osporena presuda
9. Okružni privredni sud je, odlučujući u ponovnom postupku o dijelu tužbenog zahtjeva koji je vraćen na ponovno suđenje, Presudom broj 57 0 Ps 106464 18 Ps 2 od 4. jula 2018. godine odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je radnja plaćanja iznosa od 184.538,74 KM na ime plaćanja rate kredita, izvršena 3. jula 2012. godine od tužitelja prema apelantu, pravna radnja bez učinka prema stečajnoj masi tužitelja u stečajnom postupku broj 57 0 St 098518 12 St, kao i da se obaveže apelant da izvrši povrat navedenog iznosa sa kamatom i naknadi tužitelju troškove postupka. Presudom je nadalje (stav II izreke) obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka (stav III izreke).
10. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je utvrdio da je između tužitelja (kao korisnika kredita) i apelanta (kao davaoca kredita) 17. augusta 2010. godine zaključen ugovor o dugoročnom kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u određenom iznosu za koji je apelant dao sredstva obezbjeđenja (bjanko-mjenice sa izjavom o blokadi računa i bjanko-virmane) i koji je tužitelj uredno izmirivao do maja 2012. godine. Nakon toga tužitelj je pokrenuo postupak restrukturiranja kredita prema povjeriocima (bankama, pa i prema apelantu), pa kako pregovori nisu uspješno okončani, apelant je 3. jula 2012. godine (nakon što je nekoliko puta upozorio tužitelja na izvršenje ugovorom preuzete obaveze) obavijestio tužitelja da raskida ugovor uz aktiviranje sredstava obezbjeđenja. Također, utvrđeno je da je tužitelj 3. jula 2012. godine uplatio apelantu ratu kredita u iznosu od 184.538,74 KM, da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem podnesen 7. jula 2012. godine a da je rješenjem Okružnog privrednog suda od 24. septembra 2012. godine otvoren stečajni postupak nad tužiteljem u kojem je apelant prijavio svoje potraživanje po navedenom kreditu.
11. Okružni privredni sud je u obrazloženju naveo da tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je radnja plaćanja utuženog iznosa, koji je tužilac uplatio apelantu 3. jula 2012. godine na ime dospjele rate kredita, bez učinka prema stečajnoj masi tužitelja u stečajnom postupku kod tužioca, te da se naloži vraćanje datog iznosa. Nadalje je obrazloženo šta je osnovni cilj stečajnog postupka, kao i cilj pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, pri čemu je ukazao na odredbe čl. od 84. do 91. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP) kojima su propisani opšti razlozi pobijanja i koje pravne radnje se pobijaju. Dalje, Okružni privredni sud je naveo šta predstavlja objektivne razloge prava pobijanja u stečajnom postupku, kao i subjektivne razloge pobojnosti pravnih radnji stečajnog dužnika, te je, u skladu sa uputama Vrhovnog i Višeg privrednog suda, ocijenio da li su u konkretnom slučaju ispunjene subjektivne i objektivne pretpostavke za pobijanje radnje plaćanja kredita. Okružni sud je utvrdio da je tužitelj radi rješavanja svojih ugovornih obaveza izvršio plaćanje tada dospjele rate kredita apelantu, te da je imao namjeru da plati svim ostalim kreditorima u zavisnosti od raspoloživih finansijskih sredstava u tom momentu. Međutim, to nije učinjeno iz razloga blokade njegovog računa koje je uslijedilo nakon prvog plaćanja. Također, apelant je u stečajnom postupku prijavio predmetno potraživanje koje se zasniva na ugovoru o kreditu i koje je, između ostalog, obezbijeđeno razlučnim pravom na kreditnom portfoliju tužitelja, a koje razlučno pravo mu je priznato u stečajnom postupku u cijelosti. S obzirom na položaj razlučnih povjerilaca, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o tome da je radnja plaćanja koju je tužitelj izvršio prema apelantu imala cilj da se oštete ostali stečajni povjerioci, ili da se pogoduje apelantu kao stečajnom povjeriocu. Ovo posebno zato što nema dokaza o tome da je radnja plaćanja dospjele rate kredita imala cilj oštećenje ostalih stečajnih povjerilaca, pa imajući u vidu da ne postoje niti objektivni, niti subjektivni razlozi pobijanja, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je donio primjenom odredaba čl. 386. i 387. ZPP, Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata i uspjehom stranaka u parnici.
12. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 106464 19 Pž 3 od 12. juna 2019. godine uvažena je žalba tužitelja i preinačena je prvostepena presuda na način da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, utvrđeno da je radnja plaćanja utuženog iznosa apelantu na ime plaćanja rate kredita „pravna radnja bez učinka prema stečajnoj masi tužioca u stečajnom postupku“, te je apelant obavezan da tužitelju isplati utuženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo predmet konkretnog spora u ponovnom postupku, ponovio činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je interpretirao odredbe čl. 84. i 85. ZSP. Dalje, sud je ukazao na cilj stečajnog postupka u skladu sa odredbom člana 2. stav 1. ZSP, kao i na ispunjenost objektivnih i subjektivnih kriterija kada se govori o pobojnim radnjama stečajnog dužnika. Viši privredni sud je ponovio zaključak prvostepenog suda da predmetna uplata rate kredita predstavlja radnju plaćanja od tužitelja u ispunjenju njegove redovne dospjele obaveze iz osnova zaključenog ugovora o kreditu, te da takvom radnjom nije pogodovano nijednom povjeriocu. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da je konkretna radnja plaćanja izvršena 3. jula 2012. godine, dok je prijedlog za pokretanje stečajnog postupka podnesen 7. jula 2012. godine. Dakle, s obzirom na to da je navedena radnja izvršena u rokovima predviđenim u odredbi člana 85. stav 1. tačka 1. ZSP, ona je preduzeta u vrijeme kada je stečajni dužnik (tužitelj) bio platežno nesposoban, što znači da su ispunjeni objektivni uslovi za pobijanje. Pored toga, Viši privredni sud smatra da su ispunjeni i subjektivni uslovi za pobijanje, odnosno da je apelant znao ili je morao znati da je njegov dužnik nesposoban za plaćanje s obzirom na to da iz provedenih dokaza proizlazi da se već u vrijeme kada je raskinuo ugovor sa tužiteljem znalo da prijeti platežna nesposobnost tužitelja. Viši privredni sud je istakao da je sporno u konkretnom slučaju da li plaćanje rate može predstavljati pravnu radnju podobnu za pobijanje u smislu odredbe člana 84. stav 1. ZSP, odnosno da li se takvom radnjom remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj, pored svoje platežne nesposobnosti (za koju je apelant znao), platio apelantu ratu kredita (neposredno prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem) i na taj način ga stavio u povoljniji položaj u odnosu na ostale povjerioce. Ovo tim prije što se u žalbi osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da apelant u odnosu na navedeni iznos ima razlučno pravo koje mu je priznato od stečajnog upravnika u cijelosti na kreditnom portfoliju. Naime, prvostepeni sud nije utvrdio kakvo je razlučno pravo priznato apelantu i za koja potraživanja je apelant imao pravo da se odvojeno namiri, budući da na te okolnosti nisu predloženi dokazi, niti se to može utvrditi na osnovu provedenog dokaza (zapisnika Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 098518 12 St od 22. januara 2013. godine). Iz navedenih razloga primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 2. ZPP Viši privredni sud je odlučio kao u izreci presude. S obzirom na to da je preinačio prvostepenu odluku, Viši privredni sud je odlučio o troškovima cijelog postupka na osnovu odredbe člana 397. stav 2. ZPP a u vezi sa članom 386. stav 2. i članom 387. ZPP, tako da je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove cijelog postupka u određenom iznosu.
13. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 106464 19 Rev 2 od 27. februara 2020. godine kojom je odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizionog postupka. Vrhovni sud je naveo da se, u skladu sa odredbama čl. 84. i 85. ZSP, u konkretnom slučaju radi o uobičajenom namirenju, odnosno namirenju koje je u skladu sa pravom povjerioca (vraćanje rata kredita) ili drugačije rečeno, to je ispunjenje pravno valjane i dospjele obaveze. S obzirom na to da je radnja u svrhu ispunjenja obaveze tužitelja učinjena neposredno prije pokretanja stečajnog postupka, kada je apelant tužitelju uputio dopis o raskidu ugovora o kreditu (zbog neplaćanja dospjelih rata kredita) i kada je imao saznanja o platežnoj nesposobnosti tužitelja, proizlazi da je, uslijed te radnje, došlo do umanjenja vrijednosti stečajne mase. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak drugostepenog suda da su u konkretnom slučaju ispunjeni opšti uslovi za pobijanje (otvoren stečajni postupak nad tužiteljem, sporna radnja učinjena na štetu ostalih povjerilaca, odnosno njome se pogodovalo apelantu, radnja izvršena u roku iz člana 85. stav 1. tačka 1. ZSP), te su ujedno neosnovani revizioni navodi da ZSP nije propisano pravo pobijanja uobičajenog namirenja. Također, Vrhovni sud je istakao da ukazivanje apelanta na dio iskaza zakonskog zastupnika tužitelja prema kojem je tužitelj počeo plaćati rate kredita i drugim povjeriocima (koji nije potkrijepljen drugim izvedenim dokazima) ne može ishoditi zaključak da tužitelj nije imao namjeru da ošteti povjerioce. Ovo iz razloga što se namjera oštećenja povjerilaca ocjenjuje prema ponašanju lica koje se okoristilo pobojnom radnjom, te s obzirom da povjerioci stečajne mase sigurno nisu samo kreditori već i lica koja imaju drugu vrstu potraživanja. Vrhovni sud je naveo da revizioni navodi apelanta, da je sporni iznos koji mu je platio tužitelj priznat kao razlučno pravo u stečajnom postupku, nisu potvrđeni izvedenim dokazima, niti to proizlazi iz zapisnika Okružnog privrednog suda od 22. januara 2013. godine.
14. Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak drugostepenog suda da su ispunjeni i subjektivni elementi za pobijanje, odnosno da je druga strana znala ili morala znati za ekonomsko-finansijsko stanje dužnika. Ovo iz razloga što je apelant u vrijeme plaćanja sporne rate kredita (3. jula 2012. godine) imao saznanja o platežnoj nesposobnosti tužitelja (tužitelj nije plaćao dospjele rate kredita), koji, prema iskazima svjedoka u postupku, datiraju još od 2011. godine, kao i činjenice da je apelant istog datuma (3. jula 2012. godine) raskinuo ugovor o kreditu sa tužiteljem. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da drugostepeni sud nije pogriješio kada je usvojio žalbu tužitelja i usvojio njegov tužbeni zahtjev, pri čemu je svoju odluku, suprotno revizionim navodima, zasnovao na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, odnosno da nema povrede odredbe člana 8. ZPP. Iz navedenih razloga primjenom odredbe člana 248. ZPP Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude, dok je u skladu sa odredbom člana 387. stav 1. ZPP odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, kao i da Vrhovni sud nije konkretno naveo materijalni propis koji je primijenio. Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni objektivni i subjektivni uslovi iz odredaba čl. 84 - 91. ZSP, te smatra da plaćanje dospjele obaveze tužitelja (rate kredita) nije dovelo do narušavanja ravnomjernog namirenja drugih povjerilaca, niti pogodovanje jednom od stečajnih povjerilaca. Također, apelant je naveo da tužitelj nije dokazao subjektivni osnov pobojnosti (u smislu da je znao za insolventnost tužitelja), te je iznio svoje viđenje konkretnog slučaja uz zaključak da plaćanje rate kredita koju je izvršio tužitelj u trenutku raskida ugovora o kreditu predstavlja samo radnju tužitelja za ispunjenje dospjele ugovorene obaveze, odnosno da navedena radnja ne predstavlja pobojnu radnju, kako to pogrešno tvrdi Vrhovni sud.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi i da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Viši privredni sud je u odgovoru naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da je u konkretnom slučaju primijenio relevantne odredbe ZSP i ZPP, kao i da nisu povrijeđena prava apelanta navedena u apelaciji.
18. Apelantov punomoćnik je u izjašnjenu na dostavljene odgovore naveo da u cijelosti ostaje kod svih navoda istaknutih u apelaciji.
V.Relevantni propisi
19. U Zakon o stečajnom postupku - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) relevantne odredbe glase:
Član 2. (stav 1.)
(1) Stečajni postupak se sprovodi radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima.
Član 84. (stav 1.)
(1) U skladu sa odredbama ovog zakona pobijati se mogu pravne radnje preduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ravnomjerno namirenje povjerilaca (oštećenje povjerilaca), odnosno kojima se pojedini povjerioci stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje povjerilaca).
Član 85. (stav 1. tačka 1. i stav 3.)
(1) Pobijati se može pravna radnja koja je dala ili omogućila stečajnom povjeriocu osiguranje ili namirenje:
1. ako je preduzeta u posljednjih šest mjeseci prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, ako je u vrijeme radnje stečajni dužnik bio platežno nesposoban ili ako je povjerilac u to vrijeme znao za platežnu nesposobnost ili to iz grube nepažnje nije znao, ili (3) Smatraće se da je povjerilac znao za nesposobnost za plaćanje ili za prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ako je znao za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da postoji nesposobnost za plaćanje ili da je podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUSRS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 229.(stav 1. tačka 2.)
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 106464 19 Rev 2 od 27. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2020. godine a apelacija je podnesena 15. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. U konkretnom slučaju apelant je imao status tuženog u postupku u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje da je radnja plaćanja rate kredita od tužitelja prema apelantu pravna radnja bez učinka prema stečajnoj masi tužitelja u stečajnom postupku, te je apelant obavezan na plaćanje utuženog iznosa. Dakle, radi se o postupku građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, kao i da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.
30. U odnosu na apelacione navode kojima je ukazao da je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da te navode, u suštini, apelant dovodi u vezu s primjenom materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja korespondira sa odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neosnovanim.
31. U vezi sa apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
33. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da se radnja tužitelja (plaćanje rate kredita) ne može smatrati pobojnom radnjom, odnosno da u konkretnom slučaju nije došlo do narušavanja ravnomjernog namirenja ostalih povjerilaca, niti je pogodovano jednom stečajnom povjeriocu. S druge strane, drugostepeni sud je, suprotno zaključku prvostepenog suda, izveo pravni zaključak da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi (u skladu sa odredbama čl. 84. i 85. ZSP) za pobijanje pravne radnje tužitelja, te je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, što je potvrdio i Vrhovni sud osporenom odlukom. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci ukazao na utvrđeno činjenično stanje i provedene dokaze, te je pozivom na odredbu člana 2. ZSP naveo da konkretna radnja tužitelja (plaćanje rate kredita apelantu) predstavlja pravnu radnju koja se može pobijati. Pri tome Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda u pogledu postojanja razlučnog prava apelanta na predmetnom potraživanju, odnosno da je apelant znao za platežnu nesposobnost tužitelja, tj. da su ispunjeni objektivni i subjektivni kriteriji iz odredaba čl. 84. i 85. ZSP za pobijanje pravnih radnji tužitelja (stečajnog dužnika), zbog čega je Vrhovni sud primjenom odredbe člana 248. ZPP odbio kao neosnovanu reviziju apelanta.
34. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio revizione navode apelanta, koje ponavlja i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konačnici potvrdio drugostepenu presudu, dao jasne i argumentirane razloge zašto je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe ZSP. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju presudu utemeljio na činjeničnom stanju utvrđenom od prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP i ZPP a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.
Pravo na djelotvorni pravni lijek
36. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio mogućnost davanja odgovora na žalbu Višem privrednom sudu, kao i podnošenja revizije Vrhovnom sudu, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio efektivni pravni lijek. Činjenica da su redovni sudovi nakon detaljnog ispitivanja zaključili da su osnovani žalbeni navodi tužitelja i preinačili prvostepenu presudu na način da su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i, s tim u vezi, ponudili relevantne i dovoljne razloge koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje i zaključio da nema proizvoljnosti u datom obrazloženju upućuju na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom postupaka po pravnim lijekovima koje je koristio, a ne da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanta da je prekršeno njegovo pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
38. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda, koji je dao detaljne razloge zbog čega je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, uz pozivanje na relevantne odredbe ZSP i ZPP a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava, kao i kada je apelant imao pravo na pristup sudu pune jurisdikcije koji je razmotrio apelantove navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja.
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant navode o povredi ovih prava vezuje za navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da to pravo nije prekršeno, a činjenica da osporene odluke nisu donesene u korist apelanta ne vodi sama po sebi povredi prava na djelotvoran pravni lijek.
41. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić