Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1692/20 (M. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Dioba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Imovina
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1692/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-1692/20, rješavajući apelaciju Mirsada Mujića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Mujića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 179881 19 Rev od 4. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 179881 15 Gž od 13.
septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 179881 13 P od 10. jula 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Edin I. Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 179881 19 Rev od 4. februara 2020. godine. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava i Presudu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 179881 15 Gž od 13. septembra 2018. godine i Presudu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 179881 13 P od 10. jula 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 179881 13 P od 10. jula 2015. godine, utvrđeno je da su tužiteljica M. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i apelant po osnovu sticanja u bračnoj zajednici stekli stan (bliže opisan u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), da je udio tužiteljice u sticanju tog stana ½, te da je apelant dužan dozvoliti diobu stana i da se tužiteljica uknjiži kao suvlasnik predmetnog stana. Takođe je utvrđeno da bračnu stečevinu stranaka čine pokretne stvari, putničko vozilo, ušteđevina u određenom novčanom iznosu (sve bliže precizirano u izreci navedene presude), te da je udio tužiteljice u sticanju navedene imovine ½, dok je sa ostatkom tužbenog zahtjeva tužiteljica odbijena.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije bilo sporno da su parnične stranke zaključile brak 25. decembra 1999. godine, da je brak razveden presudom od 6. maja 2013. godine, a da je faktički bračna zajednica trajala do juna mjeseca 2011. godine. Nadalje je ukazao da iz Ugovoru o regulisanju međusobnih odnosa u bračnoj zajednici slijedi da je taj ugovor zaključen 4. januara 2005. godine, te da je isti dan ovjeren u sudu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Zatim, da iz predmetnog ugovora slijedi da su parnične stranke u istom navele da se apelant nalazi na radu u Iraku, da je svakodnevno izložen velikim opasnostima, te da zaključenjem ugovora žele riješiti svoje međusobne imovinsko-pravne odnose. Prema članu 3. predmetnog ugovora, cjelokupna imovina koja je stečena do dana zaključenja tog ugovora (kućni namještaj, lična garderoba i odjeća) predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova sa udjelom od po ½, prema članu 4. je ugovoreno da određeni poslovni prostor predstavlja apelantovu posebnu imovinu, dok prema članu 5. novčani iznos koji apelant zaradi u Iraku i nepokretnosti koje budu kupljene od tog novca predstavljaju njegovu posebnu imovinu. Takođe iz predmetnog ugovora proizlazi da tužiteljica izričito pristaje na ovakav način utvrđivanja zajednički stečene imovine.
4. Općinski sud je istakao da je navedeni ugovor sklopljen prije stupanja na snagu novog Porodičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: PZ F BiH), te da odredbama ranijeg Porodičnog zakona nije posebno regulisana mogućnost sporazuma bračnih drugova u kojem bi svaki bračni drug (u konkretnom slučaju apelant) za sebe sticao imovinu. Naime, za imovinu stečenu u bračnoj zajednici važila je neoboriva pretpostavka da je zajednička svojina, ako je stečena zajedničkim radom, a drugačije se nije moglo ni ugovoriti jer je režim zajedničke svojine u bračnoj zajednici bio prinudan u smislu čl. 263. do 265. ranijeg Porodičnog zakona (pravni stav zauzet u presudi Vrhovnog suda BiH broj Rev 506/90). Međutim, imajući u vidu da sud u skladu sa članom 384. PZ F BiH prilikom odlučivanja u predmetnoj pravnoj stvari postupa prema odredbama novog porodičnog zakona, Općinski sud je istakao da predmetni ugovor nema potrebnu formu propisanu članom 258. PZ FBIH. Naime, prema navedenom članu bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko pravni odnosi bračnih partnera tokom trajanja bračne zajednice, međutim za punovažnost ugovora nužno je da isprava bude notarski obrađena. Na drugačiju odluku suda bez uticaja su apelantovi navodi da je notarska služba počela sa radom 4. maja 2007. godine, obzirom da su stranke imale namjeru urediti svoje imovinsko pravne odnose kao bračni partneri, tokom trajanja bračne zajednice, mogle su isti ugovor zaključiti i kod notara.
5. Nadalje je Općinski sud obrazložio zašto je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na predmetni stan, pokretne stvari (bliže navedene u izreci presude) i putnički automobil (naveden u izreci presude), ukazujući kako je navedena imovina kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice, da se radi o imovini nastaloj radom stranaka, pa da predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka (sve bliže navedeno u obrazloženju presude). Zatim je ukazao, da je prilikom odlučivanja o dijelu zahtjeva kojim tužiteljica po osnovu bračne stečevine potražuje od tuženog određeni novčani iznos (ušteđevinu), da je imao u vidu da se tužbeni zahtjev u ovom dijelu zasniva na dostavljenom izvještaju Hypo Alpe Adria Bank za period od 1. januara 2011. godine do 22. novembra 2013. godine, na način da su za navedeni period sabrana sva novčana sredstva koja su uplaćena na račun apelanta. Nadalje je ukazao da među strankama nije bilo sporno da je faktički bračna zajednica trajala do juna 2011. godine, pa da stoga tužiteljici na ime ušteđevine pripada polovina sredstava uplaćenih na račun apelanta za period od 1. januara 2011. godine do 11. aprila 2011. godine, obzirom da sljedeća uplata datira od 21. juna 2011. godine, kada je prema nespornim navodima stranaka faktički bračna zajednica prekinuta. U vezi s tim je istakao, da su bez uticaja na drugačiju ocjenu suda apelantovi navodi da je ušteđevina na dan faktičkog bračne zajednice iznosila 1.500,00 KM, kada suprotno proizlazi iz dostavljenog izvještaja od strane Hypo Alpe Adria Bank, cijeneći pri tom da apelant nije pružio bilo kakve dokaze da je ušteđevina potrošena za potrebe bračne zajednice.
6. Općinski sud je obrazložio da je vezano za usvajajući dio tužbenog zahtjeva (u skladu sa odredbama čl. 251. i 252. PZ F BiH), tužiteljica dokazala da se radi o imovini koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, a da su bez uticaja na drugačiju odluku apelantovi navodi da je ista imovina kupljena od sredstava koje je ostvario radeći u Iraku.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 179881 15 Gž od 13. septembra 2018. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer predmetni stan, pokretna imovina, putničko vozilo i ušteđevina predstavljaju isključivo imovinu apelanta, zato što to iz izvedenih dokaza ne proizlazi. Nadalje je istakao da na pravilnost i zakonitost pobijane presude ne utiču žalbeni navodi, da je predmetni stan pretežno kupljen od sredstava koje je apelant ostvario radeći u Iraku i Afganistanu, koja ostvarena sredstva su bila daleko veća od sredstava koje je ostvarila tužiteljica, da je putničko vozilo takođe kupljeno od tih sredstava, a da sva ušteđevina na računu predstavlja zaradu apelanta, pa prema tome i njegovu posebnu imovinu. Naime, suprotno apelantovom rezonovanju, pojam rada kao pretpostavke za sticanje imovine ne može se tumačiti samo u užem smislu, kao ekonomska kategorija koja bi polazila od neposrednog rezultata rada, nego se ima uzeti u obzir i tzv. posredni rad kojim jedan bračni partner pomaže drugom u obavljanju radnih poslova u domaćinstvu i ovome omogućuje da realno ostvaruje prihode kojima dolazi do sticanja imovine.
9. Kantonalni sud je nadalje ukazao da su predmetni ugovor parnične stranke zaključile u vrijeme kada je na snazi bio raniji Porodični zakon, kojim zakonom nije bila regulisana mogućnost sporazuma bračnih partnera, u kojem bi svaki bračni partner u toku braka za sebe sticao imovinu. Naprotiv odredbom člana 264. stav 2. tada važećeg Porodičnog zakona bilo je propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi od te imovine, čine zajedničku imovinu. Prema tome, imovinski odnosi bračnih drugova su bili regulisani prinudnim propisima, i njihovu primjenu bračni drugovi nisu mogli otkloniti međusobnim ugovorom, jer je za imovinu stečenu u bračnoj zajednici važila neoboriva pretpostavka da je zajednička svojina, ako je stečena zajedničkim radom, a drugačije se nije moglo ni ugovoriti jer je režim zajedničke svojine u bračnoj zajednici bio regulisan prinudnim propisima. Stoga kako se, a kako je to i sam apelant naveo, pravna valjanost ugovora ispituje prema okolnostima koje su postojale u momentu zaključenja takvog ugovora, a predmetni ugovor na koga se apelant poziva je zaključen u vrijeme kada je za imovinu stečenu u bračnoj zajednici važila neoboriva pretpostavka da je zajednička svojina, ako je stečena zajedničkim radom, to tužiteljica i apelant nisu ni mogli ugovoriti drugačiji režim imovinskih odnosa, u odnosu na režim zajedničke svojine koji je bio regulisan prinudnim normama. Zbog toga, takav ugovor i nije mogao proizvesti pravna dejstva jer je bio protivan prinudnim propisima, pa suprotni žalbeni navodi apelanta ne stoje. Takođe, Kantonalni sud je ukazao, vezano za ušteđevinu koja je dosuđena tužiteljici, da je na apelantu bio teret da dokaže svoje činjenične tvrdnje da su ova sredstva u toku trajanja bračne zajednice potrošena, a što apelant nije dokazao, zbog čega su neprihvatljivi žalbeni navodi da tih sredstava nije bilo u momentu prestanka bračne zajednice.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 179881 19 Rev od 4. februara 2020. godine, odbijena je apelantova revizija.
11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je sporno pravno pitanje, na kojem insistira apelant i u revizija, da li je pravno valjan predmetni ugovor kojim su parnične stranke regulisale svoje imovinske odnose u bračnoj zajednici. S tim u vezi je istakao da je pravilan pravni stav drugostepenog suda da obzirom da je predmetni ugovor zaključen u vrijeme važenje ranijeg Porodičnog zakona, da isti ne proizvodi pravno dejstvo. Naime, u skladu sa tim zakonom imovinski odnosi bračnih drugova (kako je taj zakon nazivao bračne partnere), bili su regulisani odredbom člana 264. stav 2., pa primjenu te zakonske odredbe bračni drugovi nisu mogli otkloniti međusobnim ugovorom, jer je za imovinu stečenu u bračnoj zajednici važila neoboriva pretpostavka da je zajedničko vlasništvo bračnih drugova. Nadalje je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je pravnu valjanost predmetnog ugovora trebalo cijeniti prema propisima koji su važili u vrijeme njegovog zaključenja, a ne prema sada važećim propisima, koji dozvoljavaju da bračni partneri ugovorom urede svoje imovinske odnose u bračnoj zajednici. Vrhovni sud je naglasio da obzirom da je drugostepeni sud dao pravilne razloge zašto predmetni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, nisu relevantni revizijski prigovori kojima se osporava zaključak prvostepenog suda da taj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo iz razloga što nije notarski obrađen. Takođe je ukazao, da obzirom da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je imovina, u pogledu koje je usvojen tužbeni zahtjev, stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, na način propisan odredbom člana 251. stav 1. PZ F BiH, da su pravilno u skladu sa odredbom člana 252. navedenog zakona utvrdili da tužiteljici pripada suvlasnički dio od ½ na toj imovini.
12. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelant je istakao, između ostalog, da je prvostepeni sud, pored navoda da je u vrijeme zaključivanja ugovora važila neoboriva pretpostavka da je sva imovina bračnih partnera zajednička imovina, ipak zauzeo konačan stav da će u odnosu na konkretnu situaciju primjenjivati odredbe PZ F BiH, pa da je jasno da je tokom postupka učinjeno niz nepravilnosti, koje ni Kantonalni, a ni Vrhovni sud nisu cijenili iako je apelant na njih ukazivao. Nadalje je ukazao da je u predmetnom ugovoru iskazana stvarna volja tužiteljice i apelanta, pa da su nižestepeni sudovi isti trebali uzeti u razmatranje, kao relevantan dokaz u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant smatra da je neargumentovan navod nižestepenih sudova da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima (ranijem Porodičnom zakonu), odnosno stav Kantonalnog i Vrhovnog suda da tužiteljica i apelant nisu mogli predmetnim ugovorom uređivati odnose u bračnoj zajednici. Pri tome je ukazao, da Općinski sud nije ni bio siguran da li se predmetni Ugovor može primjenjivati ili ne, pa je, opreza radi, dodao da predmetni ugovor nema potrebnu formu propisanu članom 258. PZ F BiH, odnosno da nije notarski obrađena. S tim u vezi je istakao, da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije bilo propisano da njegov sadržaj mora da bude notarski obrađen, niti je to u to vrijeme bilo moguće učiniti jer notari tada faktički nisu postojali. Apelant je istakao da je u toku postupka nesporno dokazao da su sve navedene stvari (imovinu u odnosu na koju je usvojen tužbeni zahtjev) kupljene od novca koji je zaradio na radu o Iraku, pa da iste predstavljaju njegovu posebnu imovinu. Pored navedenog, apelant je istakao da je sud propustio da utvrdi koliko je navodne ušteđevine bilo na računu apelanta u trenutku prekida bračne zajednice, jer je cijenio isključivo izvještaj o uplatama na račun apelanta, zanemarujući pri tome eventualne isplate sa računa i konačno stanje na istom računu u vrijeme prekida bračne zajednice. Obzirom na to, čak i u situaciji u kojoj sud ne prihvata predmetni ugovor, kao relevantan za odlučivanje, morao je kao relevantan da uzme podatak o stanju na apelantovom računu u trenutku faktičkog prekida bračne zajednice sa tužiteljicom. Takođe je istakao da se dovodi u pitanje institut pravne sigurnosti, obzirom da nižestepeni sudovi nisu na adekvatan način cijenili sve dokaze. Apelant je naglasio da je sve ove navode isticao i tokom žalbenog i revizionog postupka, a koje navode nisu imali u vidu Kantonalni i Vrhovni sud. Relevantni propisi
14. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 - ispravka i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 251. stav 1.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252. st. 1. i 2.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.
15. Porodični zakon („Službeni list SRBiH“, br. 21/79 i 44/89), u relevantnom djelu glasi: Član 263.
Imovina bračnih drugova može biti posebna i zajednička.
Član 264. stav 2.
(2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, uglavnom odnose na način na koji su redovni sudovi u osporenom parničnom postupku utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci potvrdio stav Kantonalnog suda, da se predmetni ugovor, kojim su parnične stranke regulisale svoje imovinske odnose u bračnoj zajednici, treba cijeniti prema propisima koji su važili u vrijeme njegovog zaključenja (a ne prema važećim propisima), prema kojem nije postojala mogućnost da bračni partneri sporazumom regulišu svoje imovinske odnose u bračnoj zajednici (nego naprotiv da su imovinski odnosi bračnih partnera bili regulisani prinudnim propisima, član 264. stav 2. ranijeg Porodičnog zakona), pa njihovu primjenu bračni partneri nisu mogli otkloniti međusobnim ugovorom, zbog čega predmetni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenom parničnom postupku jasno obrazložili šta proizlazi iz provedenih dokaza, odnosno na osnovu kojih dokaza su utvrdili da je imovina, u pogledu koje je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka. Pored toga, u odnosu na apelacione navode da Vrhovni i Kantonalni sud nisu cijenili sve apelantove revizione/žalbene navode, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, navedeni sudovi nisu ni bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego su bili dužni da odgovori na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić