Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3944/21 (A. D.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Mjera obezbjeđenja
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3944/21
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3944/21, rješavajući apelaciju Abdulaha Dedića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Abdulah Dedić zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu kao predmet broj 65 0 836541 20 P.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abdulah Dedić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 836541 21 Mož 2 od 14. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Abdulah Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ismet Burović, advokat iz Ilidže, podnio je 19. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 836541 21 Mož 2 od 14. oktobra 2021. godine, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 65 0 836541 20 P.
2. Apelant je 26. novembra 2021. godine Ustavnom sudu podnio prijedlog za donošenje privremene mjere kojom će se „obavezati majka i Služba socijalne zaštite da omogući uslove da mlb. S.D. posjećuje svog oca apelanta i brata A. za vrijeme boravka u Zenici svaki put kada dođu iz Londona u BiH, na način što će Služba socijalne zaštite najprije upozoriti majku M. D. da je dužna prestati otuđivati mld. S. od oca-apelanta i brata A. i da takvo bezrazložno otuđenje mld. S. od oca-apelanta i brata podrazumijeva emocionalno zlostavljanje dječaka od strane majke.“
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 7. decembra 2021. godine od Općinskog suda u i od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
4. Općinski i Kantonalni sud su u ostavljenom roku dostavili odgovor na apelaciju.
5. Ustavni sud je 23. decembra 2021. godine apelantu dostavio na izjašnjenje odgovore sudova.
6. Apelant je putem punomoćnika 28. decembra 2021. godine dostavio izjašnjenje na odgovore sudova.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Tužilac (M. D., majka maloljetnog djeteta) podnijela je 18. marta 2020. godine Općinskom sudu tužbu sa prijedlogom za određivanje mjere osiguranja i privremene mjere, protiv apelanta kao tuženog-protivnika osiguranja, radi izmjene Presude Općinskog suda broj 65 0 P 248575 17 P 3 od 28. septembra 2018. godine u dijelu koji se odnosi na održavanje kontakata između apelanta i maloljetnog djeteta S.D.. Tužilac je predložila određivanje mjere osiguranja da se svi kontakti ostvaruju u prostorijama Službe socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) dok se ne riješi po tužbi. Općinski sud je tužbu i prijedlog za određivanje privremene mjere vratio tužiocu na uređenje. Nakon što je tužilac postupila po nalogu suda, Općinski sud je 2. aprila 2020. godine apelantu dostavio tužbu i prijedlog za određivanje mjere osiguranja sa privremenom mjerom na odgovor. Apelant je 10. aprila 2020. godine dostavio odgovor na tužbu i odgovor na predloženu mjeru osiguranja sa privremenom mjerom, te je podnio prijedlog za određivanje mjere osiguranja i protivtužbu. Apelant je i 22. januara 2021. godine Općinskom sudu podnio protivtužbu.
Postupak po prijedlogu za određivanje mjere osiguranja
9. Općinski sud je radi odlučivanja po podnesenom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja održao ročište 29. maja 2020. godine na kojem su stavljeni prijedlozi za određivanje kontakata između apelanta i mldb. djeteta, te je sud odredio kontakte unutar Službe koji su i provedeni. Ročište zakazano za 23. jun 2020. godine je odloženo na zahtjev apelantovog punomoćnika, te su nastavci ročišta održani 17. jula, 21. avgusta, te 7. oktobra 2020. godine. Apelantov punomoćnik je na ročištu održanom 7. oktobra 2020. godine istakao zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije te je ročište prekinuto dok predsjednik suda ne odluči po podnesenom zahtjevu. Zahtjev za izuzeće sudije je odbijen, te je Općinski sud u postupku donio rješenje od 22. oktobra 2020. godine, koje je kao nepravilno ukinuto rješenjem Kantonalnog suda od 9. februara 2021. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.
10. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao ročišta radi određivanja mjere osiguranja 18. februara, 18. marta 2021. godine, 8. juna, te 9. jula 2021. godine kada je rasprava i zaključena.
11. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 P 836541 20 Mo 2 od 15. jula 2021. godine odredio da se: Prima na znanje povlačenje prijedloga za određivanje mjere osiguranja podnijet od strane tužioca-predlagača osiguranja od 18. marta 2020. godine (stav I); Odbacuje prijedlog tuženog-protivnika osiguranja (apelanta) za određivanje mjere osiguranja kojim je traženo da mldb. S. boravi kod oca na adresi Sarajevska 184 B, sve dok se pravosnažno ne okonča sudski postupak po tužbi u Općinskom sudu, gdje će se apelant starati nad mldb. sinom S. D., te da se odrede kontakti sa majkom i da se ista obaveže da snosi troškove izdržavanja po presudi Općinskog suda broj 65 0 P 248575 17 P 3 od 28. septembra 2018. godine (stav II); Određuje se mjera osiguranja i određuju kontakti između apelanta i mldb. S.D., koji će se prvih mjesec dana odvijati u prostorijama Službe, uz prisustvo predstavnika Službe i to: svakog ponedeljka i srijede u vremenu od 13,00 sati do 15,00 sati. Naloženo je M. D. kao zakonskoj zastupnici mldb. S. D. da dijete dovodi u Službu u navedeno vrijeme radi ostvarivanja kontakta i da ga u naznačeno vrijeme preuzme u Službi. Nakon mjesec dana kontakti između apelanta i mldb. S.D. će se odvijati svaki drugi vikend u mjesecu počev od petka od 18:00 sati pa do nedjelje do 20:00 sati. Otac će dijete preuzimati i vraćati na adresu gdje dijete živi sa majkom (stav III). Određeno je da mjera osiguranja iz stava III ovog rješenja ostaje na snazi do nove odluke suda o mjeri osiguranja, a najdalje do pravosnažnog okončanja postupka izmjene odluke u predmetu broj: 65 0 P 836541 20 P (stav IV). Odlučeno je da žalba protiv ovog rješenja ne odlaže izvršenje rješenja (stav V).
12. U obrazloženju je između ostalog navedeno da je predmet tužbenog zahtjeva izmjena Presude Općinskog suda broj 65 0 P 248575 16 P 2 kojim se traži da se mldb. S.D. povjeri na brigu i staranje ocu, kao zakonskom zastupniku i da mldb. S.D. ostvaruje kontakte sa majkom M.D., svaki put kad ona dođe iz Sarajeva u London i to onoliko dana koliko ona bude u Londonu i da sa djetetom boravi 20 dana za vrijeme ljetnog, 15 dana za vrijeme zimskog raspusta, za vrijeme rođendana, vjerskog i državnog praznika da boravi onoliko koliko majka bude boravila u Londonu, uz obavezu majke da najavi prije uzimanja djeteta na adresi u Londonu, da na isto mjesto vrati dijete ispred stana, te da se obaveže da na ime izdržavanja mldb. S. D. doprinosi 300,00 KM od dana podnošenja tužbe pa ubuduće dok budu postojali zakonski razlozi za to.
13. Navedeno je da apelantova predložena mjera osiguranja u cijelosti iscrpljuje i izvršava postavljeni tužbeni zahtjev tuženog, te da je članom 272. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se mjerom osiguranja ne smije u cijelosti obuhvatiti zahtjev koji se njima obezbjeđuje, odnosno da se predloženom mjerom osiguranja ne može u cijelosti iscrpiti postavljeni tužbeni zahtjev. Obrazloženo je da se predloženom mjerom osiguranja u cijelosti iscrpljuje i izvršava apelantov tužbeni zahtjev, te bi se samim određivanjem mjere osiguranja kako je to pobliže naznačeno u stavu II izreke rješenja, izvršio postavljeni tužbeni zahtjev, što nije dozvoljeno članom 272 stav (3) ZPP.
14. Općinski sud je ukazao da u dijelu koji se odnosi na mjeru osiguranja kojom je apelant tražio da mu se omogući kontakt sa njegovim mldb. sinom svaki drugi vikend u mjesecu sud nalazi da je apelant učinio vjerovatnim postojanje navedenog prava, s obzirom da je apelant otac mldb. djeteta i da ima pravo na ostvarivanje kontakata sa djetetom, koje činjenice nisu sporne među strankama, a proizilaze i iz presude čija se izmjena traži. Ukazano je da je apelant učinio vjerovatnim postojanje prava na ostvarivanje kontakata sa djetetom, što predstavlja uslov propisan članom 269. stav (1) ZPP. Navedeno je da se pored prvog uslova mora ispuniti i drugi uslov iz člana 269. stav (1) koji je sadržan u tački 2., koji mora biti kumulativno ispunjen sa prvim uslovom, a to je da se mora utvrditi da postoji opasnost da bi protivnik osiguranja (u ovom slučaju tužilac) mogla spriječiti ili znatno otežati ostvarenje prava, time što bi mogla preduzeti određene radnje koje bi mogle dovesti u pitanje ostvarivanje i vršenje svoga prava od strane predlagača osiguranja. Opasnost mora biti realna, konkretna i subjektivna, odnosno mora poticati od protivnice osiguranja i da se sastoji u aktivnom djelovanju ili propuštanju protivnice osiguranja-tužiteljice koje je usmjereno na sprečavanje ili otežavanje ostvarivanja apelantovog prava.
15. Ukazano je da je sud na osnovu predočenih dokaza utvrdio da među strankama ne postoji međusobna komunikacija oko ostvarivanja kontakata između oca i mldb. djeteta i da tih kontakata nema od marta 2020. godine, kada apelant nije vratio dijete tužiocu-majci u vrijeme kada je to trebalo da učini i kada je tužilac-majka podnijela zahtjev za vraćanje djeteta, te je dijete vraćeno uz posredovanje Službe i Centra za socijalni rad Zenica, uz asistenciju PS Zenica, što proizilazi iz izvještaja navedenih organa (sve detaljno navedeno na strani 5 rješenja). Navedeno je da se dijete moralo preuzimati od oca (apelanta) jer otac dijete nije vratio majci kada je trebao to da učini, a što proizilazi iz provedenih materijalnih dokaza, iskaza tužioca i mld. djeteta, kao i saslušanih svjedoka. Ukazano je da je prilikom incidentne situacije (kada dijete nije vraćeno na vrijeme i kada je preuzeto uz asistenciju Službe i policije) mldb S. nije imao povreda, ali da je od strane oca bio spriječen da izađe iz kuće u kojoj ga je otac zaključao, što proizilazi iz navoda mldb. djeteta koje je dalo prilikom obavljanja neformalnog razgovora kao i zapisnika Centra za socijalni rad Zenica i MUP-a PS Zenica. Istaknuto je da je sud u toku postupka omogućio komunikaciju između apelanta i djeteta u prostorijama Službe u vremenu detaljno navedenom na strani 5 rješenja, te da se ta komunikacija odvijala otežano, da apelant nije pokazivao određeni stepen saradnje kako bi komunikacija između njega i djeteta bila uspješnija, što proizilazi iz izvještaja Službe dostavljenih u toku postupka o ostvarivanju navedene komunikacije. Dalje je navedeno da je sud tokom postupka omogućio da se u prostorijama Službe ostvari komunikacija između apelanta, mldb. djeteta i njegovog brata A.D. koji je punoljetan i boravi u Londonu (detaljno navedeno na strani 5. rješenja). Navedeno je da ne postoji bilo kakva komunikacija između tužioca i apelanta u pogledu ostvarivanja kontakata između apelanta i djeteta. Tužilac ne pokazuje nikakve naznake da se ta komunikacija poboljša niti da se potraži stručna pomoć putem nadležnog savjetovališta kako bi se poboljšala ta komunikacija za dobrobit djeteta. Naime, tužilac onemogućava ostvarivanje kontakata apelanta kao oca sa djetetom i da zbog toga apelant trpi jer nema komunikaciju sa djetetom od marta 2020.godine. Nadalje je ukazano na postojanje opasnosti da bi tužilac onemogućavala navedene kontakte i prije okončanja predmetnog postupka, što predstavlja opasnost koja je kao uslov sadržana u tački 2. člana 269. stav (1) ZPP-a i kao jedan od uslova da bi se dozvolila mjera osiguranja. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da je odredio mjeru osiguranja, koja je zatražena na ročištu od strane apelantovog punomoćnika, kako je to pobliže naznačeno u stavu III izreke rješenja, imajući u vidu da se kontakti između oca i djeteta ne ostvaruju od marta 2020.godine. Zbog toga je sud odredio da se ti kontakti prvih mjesec dana odvijaju u prostorijama Službe uz prisustvo predstavnika Službe kako bi se omogućilo i pomoglo da se uspostavi i pospješi komunikacija između oca i djeteta, kao i da se ti kontakti odvijaju nakon toga svaki drugi vikend, kako je to predloženo od strane apelantovog punomoćnika. Ovo iz razloga kako bi se uspostavila komunikacija i kako ne bi došlo do totalnog otuđenja između oca i djeteta s obzirom da postupak oko izmjene postojeće odluke može duže trajati i kako se više ne provodi pravosnažna odluka kojom su uređeni ti odnosi jer je izvršenje obustavljeno, što proizilazi iz Rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 780479 19 I od 27. maja 2020.godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 780479 21 Gži 2 od 19. aprila 2021. godine. Općinski sud je ukazao da navedena mjera osiguranja ostaje na snazi do nove odluke suda, a najduže do pravosnažnosti odluke kojom će biti odlučeno o izmjeni odluke i da žalba ne odlaže izvršenje rješenja shodno članu 281 stav (1) i članu 282. stav (4) ZPP-a.
16. Protiv navedenog rješenja apelant je 28. jula 2021. godine izjavio žalbu, te je predmet nakon dostavljanja odgovora na žalbu, 14. septembra 2021. dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.
17. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 836541 21 Mož 2 od 14. oktobra 2021. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.
18. U obrazloženju je između ostalog navedeno, da je prvostepeni sud odredio mjeru osiguranja (stav III izreke osporenog rješenja) koju je apelantov punomoćnik istakao na ročištu povodom mjere osiguranja, kojom je tražio da se omogući kontakt između apelanta i njegovog mldb. sina svaki drugi vikend u mjesecu, obrazlažući da apelant ima pravo da ostvaruje kontakte sa mldb. djetetom i da su za određivanje mjere osiguranja ispunjeni uslovi propisani članom 269. stav (1) ZPP.
19. Navedeno je da je prvostepeni sud odredio mjeru osiguranja na apelantov prijedlog cijeneći da su ispunjeni uslovi iz člana 269. st. (1) i (2) ZPP-a, što se žalbom ne dovodi u pitanje, to navodi žalbe da se određena mjera osiguranja iz stava III osporenog rješenja preinači na način kako je to navedeno u žalbi, nisu doveli u pitanje zakonitost prvostepenog rješenja, jer isti predstavljaju novi prijedlog za određivanje mjere osiguranja, o kojem ne može odlučivati drugostepeni sud u postupku po žalbi protiv rješenja o određivanju mjere osiguranja koju je odredio prvostepeni sud.
20. Apelant je 22. oktobra 2021. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za donošenje zaključka radi provođenja Rješenja o mjeri osiguranja broj 65 0 P 836541 20 Mo 2 od 15. jula 2021. godine.
21. Nadalje proizilazi da je Općinski sud donio zaključak broj 65 01918347 211 od 28. oktobra 2021. godine u kojem je naveo da je Služba podneskom od 7. oktobra 2021. godine obavijestila da prvi dio zaključka od 15. jula 2021. godine nije realizovan jer apelant nije mogao biti u Sarajevu u određenim terminima. Navedeno je da je Služba obaviještena da je shodno Zaključku broj 65 0 I 923420 21 I od 15. septembra 2021. godine pokušano preuzimanje djeteta S. D. od strane ocaapelanta, kojom prilikom je dijete kategorički odbilo da ide sa ocem. Općinski sud je naveo da imajući u vidu da dijete S.D. nije kategorički odbilo odlazak sa ocem prilikom provođenja zaključka broj 65 0 I 918347 21 I od 15. jula 2021. godine, već se to desilo prilikom postupanja po zaključku broj 65 0 I 923420 21 I od 15. septembra 2021. godine, pozvao je Službu da u roku od 15 dana obavijesti sud o mogućnosti provođenja drugog dijela zaključka od 15. jula 2021. godine, kojim se određuje viđanje oca i djeteta u dane vikenda, na način da pozovu tražioca izvršenja, izvršenika i dijete u prostorije Službe, te u prisustvu ovlaštene osobe Centra, psihologa, pedagoga i psihijatra obave razgovor sa navedenim licima, te o tome sačine nalaz i mišljenje.
22. Općinski sud je Zaključkom broj 65 01918347 21 I od 23. novembra 2021. godine naložio Službi da u dodatnom roku od osam dana postupi po zaključku suda od 28. oktobra 2021. godine, te su upozoreni na posljedice iz člana 17. Zakona o izvršnom postupku, sve imajući u vidu hitnost predmetne pravne stvari.
23. Nadalje proizilazi da je Služba 19. novembra 2021. godine obavijestila Općinski sud da su u prostorije Službe, shodno zaključku Općinskog suda broj 65 0191347 21 I od 28. oktobra 2021. godine, pozvani apelant, M.D. (djetetova majka) i mldb. S.D., da su razgovoru prisustvovali Šef Službe (L.B.), socijalni radnik (S.Đ) i pedagog-psiholog (Z. S.), te da je psiholog Službe tog dana bila odsutna. Navedeno je da je apelantov punomoćnik došao sa apelantom, ali da nije prisustvovao razgovoru. U dopisu je naveden način na koji su se stranke ponašale tokom razgovora, između ostalog da je apelant imao nedolično ponašanje prema prisutnim, da je vrijeđao, sve detaljno navedeno u dopisu. Nadalje je navedeno da je mldb. S. D. istakao razloge zbog kojih ne želi da ostvaruje kontakt sa ocem, da ga otac maltretira, da loše govori o njegovoj majci, sve detaljno navedeno u dopisu. Ukazano je da se apelant tokom razgovora nije mogao da smiri, zbog čega je predloženo da mldb. S.D. napiše način na koji želi da nastavi kontakt sa ocem, što je dijete i učinilo. U dopisu je navedena izjava majke, koja je detaljno navela apelantovo ponašanje prema djeci i posljedicama koje su djeca zbog toga imala i koje trpe. Navedeno je da je mldb. S.D. pismeno napisao u drugoj prostoriji, te da nije želio da se to pročita u njegovom prisustvu. Nadalje je navedeno da apelant niti jednom nije prišao djetetu, niti mu se obratio pitanjem, te da se njegova komunikacija zasnivala na prijetnjama i vrijeđanju, na način detaljno naveden u dopisu.
24. Apelant je Općinskom sudu 6. decembra 2021. godine dostavio izjašnjenje na odgovor Službe. Postupak po tužbi i protivtužbi
25. Općinski sud je 19. januara 2021. godine održao pripremno ročište, te nastavke pripremnog ročišta 11. februara i 18. marta 2021. godine. Na nastavku pripremnog ročišta 11. februara 2021. godine predloženi su dokazi, te je apelant predložio vještačenje po vještaku medicinske struke. Općinski sud je prihvatio apelantov prijedlog za provođenje vještačenja vještaka medicinske struke, te je apelantu naložio uplatu troškova vještačenja. Apelantov punomoćnik je 18. februara 2021. godine dostavio podnesak u kojem je navedeno da odustaje od vještačenja, te je kasnije, u toku postupka predlagao da se vještačenje provede. Nadalje proizilazi da je apelantov punomoćnik tokom postupka tražio izuzeće postupajućeg sudije, te je nastavak pripremnog ročišta od 18. marta 2021. godine prekinut.
26. Nadalje proizilazi da je Općinski sud, nakon prijema predmeta na daljnji postupak (nakon odlučenja Kantonalnog suda po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 15. jula 2021. godine) zakazao ročište za glavnu raspravu za 16. novembar 2021. godine. Navedeno ročište je odgođeno na prijedlog punomoćnika tužioca. Ročište za glavnu raspravu je održano 10. decembra 2021. godine, te je nastavak ročišta za glavnu raspravu zakazan za 4. februar 2022. godine.
27. Nadalje proizilazi da je predmetni parnični postupak u toku pred Općinskim sudom. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku radi izmjene Presude Općinskog suda broj 65 0 P 248575 17 P 3 od 28. septembra 2018. godine u dijelu koji se odnosi na održavanje kontakata između apelanta i maloljetnog djeteta S.D. povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Apelant ističe da je postupak za njega od velikog značaja, jer putem suda pokušava da riješi pitanje starateljstva nad njegovim maloljetnim djetetom i ostvarivanjem kontakata roditelja sa djetetom, naročito imajući u vidu da apelant duže vrijeme živi u Londonu. Apelant ističe da ga majka njegovog maloljetnog djeteta sprečava da ostvari kontakt sa djetetom od marta 2020. godine, te da zbog toga ni apelantov stariji sin, koji takođe živi u Londonu i umješač je u predmetnom postupku ne viđa svog mlađeg brata kojem je on uzor. Apelant ističe da njegov mlađi sin, maloljetni S. D. trpi emocionalno zlostavljanje od strane njegove majke koja sprečava njegove kontakte sa ocem što je utvrdio i Općinski sud rješenjem o mjeri osiguranja od 15. jula 2021. godine. Apelant ističe da Institucije ne ispunjavaju svoju pozitivnu obavezu iz člana 8. Evropske konvencije kako bi omogućile apelantu da viđa svog malodobnog sina, ne izvršavaju pravosnažnu i izvršnu presudu Općinskog suda od 28. septembra 2018. godine, ne provode odgovarajuća vještačenja, ne preduzimaju odgovarajuće mjere protiv majke dječaka koja sprečava kontakte oca i sina, koja neće da se odazove na tretman u Porodičnom savjetovalištu, dok to apelant rado čini. Ističe da Institucije donose mjeru osiguranja u prvom dijelu, znajući da ona ne može biti izvršena jer apelant živi i radi u Londonu, te ne izvršavaju mjeru osiguranja u njenom drugom dijelu, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da odgovornost treba snositi majka M. D. koja ima veliku moć nad djetetom jer sa njom dječak živi i koja pokušava da eliminiše dječaka iz apelantovog života i života apelantove porodice i tako uništi polovinu dječakovog identiteta. Odgovornost snose i Služba, Općinski i Kantonalni sud zbog neprovođenja vještačenja roditelja i dječaka, nepostavljanja posebnog staratelja dječaku, nepreduzimanja zaštitne mjere nadzora nad roditeljskim staranjem majke, odnosno nestvaranja uslova za kontakte apelanta sa njegovim malodbonim djetetom. Apelant ističe da se majka djeteta nije odazvala u Porodičnom savjetovalištu na razgovor, te da se koristi svim raspoloživim mehanizmima i prazninama u propisima kako bi apelanta potpuno isključila iz djetetovog života.
29. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „obavezati majku i Službu socijalne zaštite da omogući uslove da mldb. S. D. posjećuje svog oca apelanta i brata A. za vrijeme boravka u Zenici svaki put kada dođu iz Londona u BiH, na način što će Služba socijalne zaštite najprije upozoriti majku M. D. da je dužna prestati otuđivati mldb. S. od oca-apelanta i brata A. i da takvo bezrazložno otuđenje mldb. S. od oca-apelanta i brata podrazumijeva emocionalno zlostavljanje dječaka od strane majke.“
b) Odgovor na apelaciju
30. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka opisanog u činjeničnom dijelu odluke. Općinski sud je istakao da nije povrijedio apelantova prava na koja se apelant u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Naveo je da je apelant na svakom ročištu isticao novi prijedlog za određivanje mjere osiguranja, te je sud donio odluke povodom pet predloženih mjera osiguranja i na koje su izjavljivane žalbe i po kojima je Kantonalni sud postupao i donio odluke. Ovakvim postupanjem je apelant, koji je na gotovo svakom ročištu postavljao novi zahtjev za određivanje mjere osiguranja, doveo do toga da sud nije mogao postupati po tužbi i protivtužbi.
31. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.
32. Apelant je u izjašnjenju na odgovore sudova istakao da je u postupku Općinski sud preduzimao određene procesne radnje, detaljno navedene u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da se rješenje Općinskog suda od 15. jula 2021. godine još uvijek ne provodi. Apelant je istakao da od 17. marta 2020. godine nema kontakt sa svojim malodobnim djetetom, te da je A. (apelantov stariji sin) svog brata mldb. S. D. vidio jedan sat ove godine. Apelant ističe da je Služba 19. novembra 2021. godine Općinskom sudu dostavila dopis, ali ne i nalaz i mišljenje kako je to sud od njih tražio. Apelant ističe da Općinski sud nakon dostavljanja odgovora na dopis Službe u predmetu nije preduzimao daljnje procesne radnje. Apelant ističe sumnju u pogledu nepristrasnosti sudije, te da će se opravdanost tih sumnji moći sagledati tek nakon okončanja postupka.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 269.
(1) Mjera osiguranja može se odrediti:
1) ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja.
(2) Ako drugačije nije zakonom određeno, sud će odrediti mjeru osiguranja samo pod uslovom da predlagač osiguranja, a na prijedlog protivnika osiguranja, u roku koji odredi sud, prema odredbama zakona o izvršnom postupku, da jemstvo za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere osiguranja. Ako predlagač osiguranja ne da jemstvo u određenom roku, sud će odbiti prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Na njegov zahtjev, sud može osloboditi predlagača osiguranja od obaveze davanja jemstva ako sud utvrdi da on nije u finansijskoj mogućnosti da jemstvo da.
(3) Bosna i Hercegovina, njeni entiteti, Brčko Distrikt BiH, kantoni, grad i općine su izuzeti od obaveze iz stava 2. ovog člana.
Član 272.
(1) Radi osiguranja potraživanja koje je upravljeno na određenu stvar ili njen dio mogu se odrediti slijedeće mjere osiguranja:
1) zabrana protivniku osiguranja otuđenja, sakrivanja, opterećenja ili raspolaganja imovinom na koju je upravljeno potraživanje. Ako se imovina nalazi u Bosni i Hercegovini, ova zabrana će se zabilježiti u odgovarajućim javnim registrima;
2) čuvanje imovine na koju se odnosi zabrana iz tačke 1. ovog stava i to pologanjem u depozit suda, ako je to moguće, ili predajom u posjed trećoj osobi; 3) zabrana protivniku osiguranja da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu imovini na koju je upravljeno potraživanje ili nalog protivniku osiguranja da obavi određene radnje potrebne da bi se sačuvala imovina ili da bi se održalo postojeće stanje stvari;
4) ovlaštenje predlagaču osiguranja da poduzme određene aktivnosti.
(2) Odredbe st. 3. i 4. člana 271. ovog zakona primijenjuju se i u slučaju osiguranja potraživanja upravljenih na određenu stvar ili jedan njen dio.
(3) Mjere osiguranja iz ovog člana ne smiju u cijelosti obuhvatiti zahtjev koji se njima obezbjeđuje.
34. Zakon o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o sudovima sačinjen u Ustavnom sudu, koje glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost apelacije u odnosu na apelacione navode o nedonošenju odluke u razumnom roku u predmetnom parničnom postupku
37. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant predmetnom apelacijom ukazuje na nerazumnu dužinu trajanja predmetnog postupka, odnosno nedonošenje odluke u razumnom roku u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u parničnom postupku koji je u toku. Apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 836541 21 Mož 2 od 14. oktobra 2021. godine.
39. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
40. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
41. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava navedenih u apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i/ili primijenili materijalno i/ili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
42. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tj. zbog čega je osporena prvostepena odluka zakonita i pravilna, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno naveli zakonske odredbe na osnovu kojih su sudovi odlučili po podnesenim zahtjevima za određivanje privremene mjere osiguranja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporenu odluku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
43. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
44. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio apelacionih navoda nedopustiv jer je prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojima apelant ističe da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...] Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.[...] Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud će u odnosu na razumnost dužine trajanja postupka razmatrati period od 2. aprila 2020. godine kao dana dostavljanja tužbe na odgovor, tj. od kada je parnica počela da teče, pa do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, period koji traje duže od jedne godine i osam mjeseci. Relevantni principi
46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
47. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Analiza razumnosti trajanja postupka
48. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je pokrenula tužilac protiv apelanta, radi izmjene presude Općinskog suda od 28. septembra 2018. godine u dijelu održavanja kontakata između apelanta i maloljetnog djeteta. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučuje o pravima maloljetnog djeteta, te je takav postupak od velikog društveno-pravnog značaja i u njemu se mora postupati hitno. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se radi o naročito složenom postupku.
49. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant Općinskom sudu podnosio više prijedloga za određivanje privremene mjere sa mjerom osiguranja, te prijedlog za izuzeće postupajućeg sudije, što jeste apelantovo zakonsko pravo, ali je uticalo na složenost i dužinu trajanja predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u prostorijama Službe nije pokazao interesovanje da se mirnim putem dođe do mirnog rješenja predmetnog spora na način kako bi to bilo nabolje za malodobno dijete, što je značajno otežalo daljnji tok postupka i provođenja rješenja i zaključka Općinskog suda od 15. jula 2021. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak za apelanta od značaja, jer putem suda pokušava da ostvari pravo iz porodičnog odnosa, tj. povjerenje i viđanje sa maloljetnim djetetom, koje pitanje se zbog ponašanja stranaka, u odlučujućoj mjeri apelanta, ne može da provede mirnim putem.
50. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud bez odlaganja uređenu tužbu sa prijedlogom za određivanje privremene mjere osiguranja dostavio apelantu na odgovor, te da je u cilju odlučivanja po podnesenim prijedlozima za određivanje privremene mjere osiguranja održao više ročišta, te da je prvu odluku u postupku po zahtjevu za određivanje mjere osiguranja donio 22. oktobra 2020. godine tj. šest mjeseci nakon što je parnica počela da teče. S obzirom na složenost postupka, provedene materijalne dokaze, postupanje Općinskog suda je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon prijema predmeta na ponovni postupak procesne radnje nastavio preduzimati bez nepotrebnog odlaganja, te je odluku po zahtjevu za određivanje privremene mjere donio 15. jula 2021. godine, tj. pet mjeseci nakon što je Kantonalni sud predmet vratio na ponovni postupak. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, njegovu složenost, obiman dokazni postupak, ponašanje strana u postupku, činjenicu da Općinski sud mora utvrditi činjenično stanje kako bi donio odluku po postavljenim tužbenim i protivtužbenim zahtjevima, Ustavni sud smatra da je postupanje Općinskog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
51. Analizirajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni drugostepene odluke donio u razumnim rokovima, da svojim postupcima nije doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja postupanje Kantonalnog suda je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
52. Imajući u vidu složenost predmeta, njegovu hitnost u rješavanju, apelantovo ponašanje, te način postupanja Općinskog i Kantonalnog suda, Ustavni sud ne može ocijeniti da su redovni sudovi svojim postupcima neopravdano doprinijeli ukupnoj dužini trajanja postupka, koji na dvije sudske instance traje duže od jedne godine i osam mjeseci, a postupak je složene prirode. U skladu sa navedenim Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju još uvijek nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom parničnom postupku nema kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer predmetni postupak, koji je hitne naravi a istovremeno složen i zahtijeva izuzetnu suptilnost u kojem se ne mogu zanemariti ni višestruke izmjene apelantovih prijedloga tokom ročišta, na dvije sudske instance traje jednu godinu i osam mjeseci, a redovni sudovi nisu imali evidentnih perioda pasivnosti, procesne radnje su preduzimali u razumnim rokovima, te je takvo postupanje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
54. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. S obzirom na odluku Ustavnog suda, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić