Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1694/20 (Đ. B. i Đ. Đ.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pretpostavka nevinosti
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- In dubio pro reo
- Kazna
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1694/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1694/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli Đorđe Borovčanin i Đorđe Đenadija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje su podnijeli Đorđe Borovčanin i Đorđe Đenadija protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023510 20 Kvlz od 1. decembra 2020.
godine i Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đorđe Borovčanin (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20. februara 2020. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1694/20.
2. Apelant je posredstvom Miljkana Pucara, advokata iz Banje Luke, 28. decembra 2020. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 20 Kvlz od 1. decembra 2020. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4751/20.
3. Đorđe Đenadija (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Prijedora, podnio je 11. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 20 Kvlz od 1. decembra 2020. godine. Iz apelacionih navoda slijedi da apelant osporava i Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20. februara 2020. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 105/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije kojima se osporava isti krivični postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1694/20, AP 4751/20 i AP 105/21, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1694/20.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Republičkog javnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 11. maja, odnosno 7. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelacije.
6. Vrhovni sud, Okružni sud, Republičko tužilaštvo i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 17. maja do 18. juna 2021. godine.
7. Odgovori na apelaciju su 24, odnosno 28. decembra 2021. godine dostavljeni zastupnicima apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnici apelanata nisu dostavili izjašnjenja na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 023510 18 K od 24. juna 2019. godine prvooptuženi G. B. je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 124. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, a na osnovu člana 82. KZRS izrečena mu je i mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta, navedenih u izreci presude. Istom presudom drugooptuženi M. M., prvoapelant i drugoapelant su proglašeni krivim da su na način, u vrijeme i na mjestu opisanom u izreci presude učinili krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 135. stav 1. KZRS za koje im je izrečena kazna zatvora, i to drugooptuženom u trajanju od dvije godine, a prvoapelantu i drugoapelantu u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su u toku postupka izvedeni svi predloženi dokazi optužbe i odbrane (detaljno navedeni na str. od 4. do 8. presude), zatim je ukazao na sadržaj iskaza saslušanih svjedoka, da je detaljno analizirao i ocijenio sve dokaze, te da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje. Naime, Okružni sud je naveo da je utvrdio da je kritični događaj započeo verbalnim sukobom u pekari, gdje su se oko 03.00 sata susrele dvije grupe učesnika koje se međusobno nisu poznavale: prvooptuženi G. B., drugooptuženi M. M. i svjedok V. N. sa jedne strane, te B. M., prvoapelant, drugoapelant, svjedok S. M. i svjedok B. B. sa druge strane, a završio je fizičkim sukobom na proširenju pored ceste gdje je smrtno stradao B. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Okružni sud je naveo da su relevantne činjenice i okolnosti od prvog susreta dvije grupe u pekari, pa do momenta lišenja života oštećenog u svojim iskazima potvrdili svjedoci optužbe, kao i da su pojedini dijelovi njihovih iskaza potvrđeni snimcima video-nadzora u pekari, a i na licu mjesta gdje je smrtno stradao oštećeni, koliko je bilo moguće da se kamerama obuhvati prostor. Okružni sud je naveo da su hronologiju događaja potvrdili svjedoci S. M. i B. B. (bili u društvu sa apelantima i oštećenim), svjedok B. A. (došao na lice mjesta nakon događaja), zatim svjedok V. N. (bio u pekari sa prvooptuženim i drugooptuženim), svjedok Đ. A. (na okolnost postavljenog video-nadzora u pekari) i svjedok A. K. (slučajni prolaznik ulicom gdje se desio kritični događaj). Osim toga, Okružni sud je naveo da su na okolnosti kritičnog događaja saslušani i svi optuženi u svojstvu svjedoka, koji su na osnovu svog viđenja opisali događaj u cjelini, saslušani su vještaci, te su izvedeni materijalni dokazi optužbe (zapisnik o uviđaju sa fotodokumentacijom, potvrde o oduzimanju predmeta, zapisnici o pretresanju objekata, obdukcioni nalaz sa fotodokumentacijom, analiza alkohola u krvi, nalazi i mišljenja vještaka i dr.). Okružni sud je naveo da su odbrane optuženih prigovarale na iskaze svjedoka, a vezano za njihova saznanja o događaju, međutim, Okružni sud je naveo da se ti prigovori u osnovi svode na vlastito viđenje činjeničnog stanja i ulogu pojedinih optuženih u događaju od strane odbrane, a ne objektivnog prikaza nastale deliktne situacije. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da prigovori nisu zasnovani na valjanim argumentima koji bi upućivali na drugačiji zaključak suda o tom pitanju, pa su samim tim neosnovani.
11. U pogledu okolnosti inkriminisanog događaja, Okružni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je kritični događaj započeo verbalnim sukobom u pekari, nakon čega su apelanti zajedno sa svojom grupom napustili pekaru i otišli vozilom kojim je upravljao drugoapelant, da bi nedugo zatim ponovo naišli pored pekare u trenutku kada su iz pekare izlazili prvooptuženi i drugooptuženi. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je „teško povjerovati“ iskazu drugoapelanta i pripadnika njegove grupe da se vozilom vratio do pekare jer je zalutao i ne poznaje Banju Luku (nastanjen je u Kozarskoj Dubici), budući da je drugoapelant jedno vrijeme studirao u Banjoj Luci, a i s obzirom na kasnije događaje, Okružni sud je naveo da se po ocjeni tog suda drugoapelant vratio prema pekari da bi se ponovo susreo sa prvooptuženim i drugooptuženim kako bi nastavili verbalne i fizičke sukobe. Okružni sud je istakao da na takav zaključak upućuje i činjenica da je drugoapelant, dok su bili u pekari i dok je trajala međusobna prepirka, uzeo nož iz escajga, stavio ga u džep, a prilikom vožnje stavio ga ispred prednjeg sjedišta suvozača, gdje je pretresom vozila pronađen. Okružni sud je, dalje, naveo da je međusobna prepirka bila prihvaćena od svih optuženih i prisutnih svjedoka, a da su drugooptuženi i drugoapelant bili najzapaženiji, upućujući jedan drugom riječi uvredljivog sadržaja i slično, zbog čega se ne može prihvatiti tvrdnja odbrane da je drugoapelant izbjegavao sukob u pekari.
12. Nadalje, Okružni sud je naveo da su se dvije grupe, nakon sukoba u pekari, zaustavile na proširenju ulice gdje je došlo do novog verbalnog sukoba, a verbalnu prepirku i galamu je čuo i svjedok A. K. koji je prolazio u blizini te ulice i vidio da je na jednom vozilu gepek bio otvoren, vidio je i bacanje nekih predmeta i da jedno lice leži na asfaltnoj podlozi, ali mu tog momenta detalji sukoba nisu bili poznati. Dakle, Okružni sud je naveo da je po njegovoj ocjeni na proširenju ulice, neposredno pored dva vozila, osim verbalnog došlo i do fizičkog sukoba između prvooptuženog i drugooptuženog sa jedne strane i oštećenog, prvoapelanta i drugoapelanta sa druge strane, a u kojem sukobu je prvooptuženi u pravcu oštećenog bacio dizalicu (koju je izvadio iz gepeka vozila), a zatim šrafcigerom oštećenom zadao dva uboda od kojih je oštećeni smrtno stradao. Okružni sud je, dalje, naveo da je u međusobnom fizičkom sukobu između drugooptuženog sa jedne strane i apelanata sa druge strane, drugooptuženi zadobio lake tjelesne povrede u predjelu ramenog zgloba i te povrede su objektivizirane. U vezi sa tim, Okružni sud je naveo da nema mjesta prigovorima odbrane da apelanti nisu bili akteri događaja, tj. da nisu učestvovali u tuči u kojoj je jedno lice lišeno života. Naprotiv, Okružni sud je naveo da drugooptuženi, a niti apelanti nisu spriječili nastanak teške posljedice, nego su kroz međusobne verbalne i fizičke sukobe, posebno drugooptuženi i drugoapelant, svojim ponašanjem doprinijeli smrtnom ishodu oštećenog. Prema tome, Okružni sud je naveo da nema ni jednog valjanog argumenta odbrane da svi optuženi, na način pobliže opisan u izreci presude, nisu izvršili predmetna krivična djela.
13. Okružni sud je, dalje, naveo da su drugooptuženi i apelanti postupali sa direktnim umišljajem, a to znači da su bili svjesni da će, započinjanjem međusobne prepirke u pekari, koja je nastavljena pored ulice, na taj način doći i do fizičkog sukoba, pa i lišenja života nekog lica, što se i dogodilo. Okružni sud je naveo da su drugooptuženi i apelanti, po ocjeni tog suda, htjeli sukobe, koji su u krivičnopravnom smislu poprimili karakter tuče. Okružni sud je dodao i da niko od učesnika nije sprečavao tuču, pa za taj sud nema dileme da su svi učesnici događaja postupali sa direktnim umišljajem, a na takav zaključak upućuje sadržaj utvrđenih relevantnih činjenica. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da je tokom postupka dokazima optužbe sa sigurnošću utvrđeno postojanje svih bitnih obilježja krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 135. stav 1. KZRS, pa time pravna ocjena djela nije dovedena u sumnju prigovorima odbrane. Okružni sud je naveo da su neosnovani i prigovori odbrane da između ove dvije grupe nije bilo tuče jer su saslušani svjedoci tu odlučnu činjenicu potvrdili, te je naveo da su učesnici u tuči na svoj način doprinijeli nastaloj smrtnoj posljedici, jer smrtnu posljedicu nije moguće isključiti iz nastale tuče.
14. Odlučujući o vrsti i visini kazne na osnovu člana 52. KZRS, Okružni sud je naveo da je cijenio zaprijećenu kaznu, da je sa jednakom pažnjom cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, stepen krivične odgovornosti, jačinu ugroženosti zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i dr. Okružni sud je naveo da je na strani prvoapelanta kao olakšavajuće okolnosti sud cijenio da je on mlađe životne dobi, da je bez zaposlenja i da je student, te da je njegova uloga bila manja od drugooptuženog i drugoapelanta, a to su sve olakšavajuće okolnosti. Sa druge strane, Okružni sud je naveo da je od otežavajućih okolnosti cijenio njegovu raniju osuđivanost za istovrsno krivično djelo. Prema tome, a u skladu sa citiranom odredbom, Okružni sud je naveo da je apelante osudio na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci zbog izvršenog krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 135. stav 1. KZRS.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20. februara 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva, prvooptuženog G. B., prvoapelanta i drugoapelanta, dok je djelimično uvažena žalba drugooptuženog M. M., preinačena je prvostepena presuda u odluci o krivičnoj sankciji na način da je drugooptuženi M. M. zbog krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 135. stav 1. KZRS, za koje je tom presudom proglašen krivim, na osnovu citirane zakonske odredbe i na osnovu odredbi čl. 41. stav 3, 43. i 46. KZRS, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Ujedno je odlučeno da u preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima iz prvoapelantove žalbe, u prvostepenoj presudi prilikom iznošenja sadržaja iskaza svjedoka A. K. konstatovano da je taj svjedok napomenuo da se sa sigurnošću ne može izjasniti ko je koga prvi udario, ali da je naveo da je u jednom trenutku (pretpostavlja zbog zadobijenog udarca) vidio da je na tlo palo i lice sitnije građe, koje je bacalo neki predmet na prisutne, zatim je konstatovano da je tužilac svjedoku predočio zapisnik o njegovom saslušanju u Tužilaštvu, nakon čega je svjedok potvrdio da je istinito ono što je u njemu zapisano. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se u žalbama ističe da prvostepena presuda nije ispravno ocijenila dokaze, te da nije sa jednakom pažnjom ispitala i utvrdila kako činjenice koje terete optužene tako i one koje im idu u korist. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju prvostepene presude svi dokazi provedeni na glavnom pretresu brižljivo i savjesno ocjenjeni, kako pojedinačno tako i u vezi sa drugim dokazima, data su obrazloženja i razlozi zbog kojih su određeni dokazi prihvaćeni, a istovremeno su analizirani i ocijenjeni i dokazi odbrane u pogledu odlučnih činjenica. Vrhovni sud je naveo da takvo obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, zbog čega se ne može prihvatiti tvrdnja iz žalbi odbrane da prvostepeni sud nije sa jednakom pažnjom ispitao i utvrdio kako činjenice koje terete apelanta i ostale optužene tako i one koje im idu u korist.
17. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su neosnovani prigovori apelanata da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 3. stav 2. ZKPRS, budući da, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud nije imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu odbrane i nije prekršen princip in dubio pro reo sadržan u citiranoj zakonskoj odredbi. Osim toga, suprotno navodima prvoapelantove odbrane, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao mogućnost odbrani da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, na način što su na prijedlog odbrane izvedeni svi dokazi predloženi od prvoapelantove odbrane, zbog čega su neosnovani i prigovori da je odbrana na bilo koji način tokom prvostepenog postupka dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na optužbu, a niti je došlo do povrede principa jednakosti oružja sadržanog u odredbi člana 14. ZKPRS. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su činjenična utvrđenja prvostepene presude potpuna i pravilna, zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu, a koji su ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS.
18. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda u pogledu inkriminisanog događaja, sa osvrtom na dokaze na osnovu kojih je prvostepeni sud utvrdio predmetno činjenično stanje. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je tjelesne povrede zadobio i drugooptuženi, te da je u svom iskazu naveo da je povrede zadobio prilikom sukoba sa dva momka koja su stajali pored oštećenog (apelanti). Vrhovni sud je naveo da dio iskaza drugooptuženog potvrđuju i apelanti svojim iskazima datim na pretresu, kao i svjedok A. K. Vrhovni sud je naveo da drugooptuženi i apelanti u svojim iskazima negiraju svoje učešće u tuči, ali da u tim dijelovima pravilno prvostepeni sud nije prihvatio njihove iskaze jer je očigledno da su sračunati na izbjegavanje vlastite krivične odgovornosti. Međutim, kada se njihove izjave dovedu u međusobnu vezu, Vrhovni sud je naveo da se onda u potpunosti potvrđuje pravilnost zaključka prvostepenog suda da su sva trojica učestvovali u tuči u kojoj je smrtno stradao oštećeni. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da nijedan od njih nije spriječio nastanak teške posljedice, jer su kroz međusobne verbalne i fizičke sukobe doprinijeli smrtnom ishodu oštećenog.
19. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u pogledu oblika vinosti pravilno zaključio da su apelanti postupali sa direktnim umišljajem jer su bili svjesni da će, započinjanjem međusobne prepirke u pekari, zatim zaustavljanjem vozila i izlaskom iz vozila, doći i do fizičkog sukoba, odnosno tuče, pa i lišenja života nekog lica, što se i dogodilo, a apelanti su htjeli te sukobe, koji u krivičnopravnom smisli imaju karakter tuče koja je izazvala zabranjenu posljedicu u vidu lišenja života jednog lica. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je razloge za sve odlučne činjenice prihvatio kao valjano obrazložene, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen Krivični zakon kada su radnje apelanata kvalifikovane kao krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 135. stav 1. KZRS. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni, te je istakao da je za krivično djelo učestvovanja u tuči propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je kazna zatvora koja je izrečena prvoapelantu u svemu primjerena težini učinjenog djela, stepenu krivične odgovornosti i okolnostima pod kojima je djelo učinio. Vrhovni sud je naveo da su u izrečenoj kazni u dovoljnoj mjeri došle do izražaja sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani prvoapelanta i da su one od prvostepenog suda pravilno ocijenjene. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da smatra da je izrečena kazna zatvora prvoapelantu potrebna i dovoljna mjera za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, propisane u odredbi člana 43. KZRS.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 20 Kvlz od 1. decembra 2020. godine zahtjevi za zaštitu zakonitosti prvooptuženog G. B., prvoapelanta i drugoapelanta odbijeni su kao neosnovani.
21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se na iznesenim argumentima iz prvoapelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne može zasnivati tvrdnja da je pravosnažna presuda donesena uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS, koja se manifestuje u povredi prava na odbranu povredom principa jednakosti oružja. Naime, Vrhovni sud je istakao da pravo na odbranu, sadržano u načelu jednakost oružja ili jednakog procesnog položaja stranaka tokom suđenja, sadrži više procesnih prava koja optuženom obezbjeđuju jednake mogućnosti tokom postupka. Sagledavajući argumente zahtjeva kojima se dovodi u pitanje prvoapelantovo pravo na odbranu, Vrhovni sud je naveo da su takve tvrdnje neosnovane jer se dodatni dokazni prijedlozi Tužilaštva, jednako kao i odbrane, moraju obrazložiti i obrazloženi su. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je bez osnova tvrdnja da je odbrani onemogućeno saslušanje vještaka na glavnom pretresu jer su i vještaci optužbe i vještaci odbrane unakrsno ispitani, tako da princip jednakosti oružja nije narušen niti je doveden u pitanje bilo kojom radnjom suda.
22. Vrhovni sud je, dalje, naveo da prvoapelantova odbrana tvrdi da je povrijeđeno pravo na odbranu jer su i prvostepeni i drugostepeni sud povrijedili odredbe člana 304. stav 7. i člana 295. ZKPRS na način da nisu uopšte dali ocjenu iskaza svjedoka A. K. i S. M. pojedinačno, niti u vezi sa ostalim dokazima, što je bilo od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Međutim, Vrhovni sud je naveo da takav prigovor ulazi u segment pravilnosti činjenične osnove pobijane presude jer citirane zakonske odredbe regulišu pravila o načinu ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela i od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva. Vrhovni sud je naveo da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ne predstavlja zakonski osnov za podnošenje vanrednog pravnog sredstva, pa se na prigovorima činjeničnog karaktera ne može zasnivati ni tvrdnja o povredi Krivičnog zakona niti o povredi prava na odbranu.
23. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se prvoapelantovi prigovori o povredi Krivičnog zakona svode na tvrdnju da nižestepeni sudovi nisu utvrđene činjenice podveli pod materijalno pravo, nego su deklarativno konstatovali da su ostvareni objektivni i subjektivni elementi bića krivičnog djela učestvovanja u tuči samim ostvarivanjem posljedice u vidu smrtnog ishoda, gubeći iz vida iskaz svjedoka A. K, odnosno navodi drugooptuženog se svode na tvrdnju da je trebao biti primijenjen princip in dubio pro reo jer preduzete radnje od drugoapelanta se, po njegovim navodima, manifestuju u vidu pogrdno izgovorenih riječi, te u posljedičnom smislu nisu u vezi sa smrtnim ishodom, tako da u drugoapelantovim radnjama nema elemenata krivičnog djela učestvovanja u tuči. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se na prigovorima iz zahtjeva apelanata ne može zasnivati tvrdnja o povredi Krivičnog zakona jer povreda Krivičnog zakona kao osnov za podnošenje vanrednog pravnog sredstva protiv pravosnažne presude, u smislu odredbi člana 350. ZKPRS, podrazumijeva da su u toj presudi potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice, a da je pravilnom primjenom zakona na takvu činjeničnu osnovu trebalo donijeti drugačiju odluku.
24. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se prvoapelant u zahtjevu, u pogledu povrede Krivičnog zakona, poziva na činjenicu da njegove radnje ne sadrže objektivni uslov inkriminacije – da je pri tuči nastupila smrt. Vrhovni sud je naveo da se u prilog navedenom prvenstveno ističe tvrdnja da opisane radnje u izreci prvostepene presude ne predstavljaju krivično djelo, pa da prvoapelantu slijedom toga nije mogla biti ni izrečena kazna. Međutim, suprotno tvrdnji iz zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da prema činjeničnom utvrđenju u izreci presude inkriminisani događaj predstavlja jedinstvenu cjelinu sa aspekta veze koja postoji između ponašanja prvooptuženog, drugooptuženog, prvoapelanta i drugoapelanta. Vrhovni sud je naveo da između tih ponašanja postoji prostorna i vremenska povezanost, a što je dovoljno da se uspostavi forma jedinstvenog događaja. Vrhovni sud je naveo da na ispravnost takve ocjene i njenih daljnjih konsekvenci ukazuje činjenica da je ono što je prema izreci prvostepene presude preduzeo prvooptuženi bilo uslovljeno (u subjektivnom i objektivnom smislu) ponašanjem drugooptuženog, prvoapelanta i drugoapelanta, ali i oštećenog. Vrhovni sud je naveo da se takva ocjena, u suštini, svodi na vrednovanje karaktera i značaja radnji koje su preduzeli apelanti za vrijeme njihovog učestvovanja u tuči koje su (njihove radnje) bitno uticale na njeno razmahivanje i u interakciji su sa ponašanjem prvooptuženog G. B. i značajno su doprinijele stvaranju opasne protivpravne situacije. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da činjenica da su apelanti naknadno bježali sa lica mjesta, dok ih je drugooptuženi ganjao, prije nego što je prvooptuženi G. B. povrijedio oštećenog, nema onaj pravni značaj koji se pridaje u zahtjevu, a o čemu su prvostepena i drugostepena presuda pravilno dale odgovore.
25. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da prvoapelant tvrdi da mu je prvostepeni sud pogrešno, „nerealno“ i previsoko odmjerio kaznu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da povreda Krivičnog zakona, u smislu odredbe člana 312. ZKPRS, kada je u pitanju odluka o krivičnim sankcijama, postoji ako je u izricanju sankcije prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu. Vrhovni sud je naveo da je za krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 135. stav 1. KZRS propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, te da je u konkretnom slučaju prvoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci primjenom opštih pravila o odmjeravanju kazne propisanih odredbom člana 52. stav 1. KZRS. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da se izneseni prigovori iz zahtjeva, kojima se dovodi u pitanje pravilnost vrednovanja olakšavajućih i otežavajućih okolnosti prilikom izbora odgovarajuće krivične sankcije za počinjeno krivično djelo, ne mogu podvesti pod povredu Krivičnog zakona, koji bi se manifestovali u vidu prekoračenja zakonskih ovlaštenja pri donošenju odluke o kazni.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a prvoapelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
27. Prvoapelant smatra da nisu ispunjena obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, ističe da nije učestvovao u tuči koja je dovela do smrti oštećenog, te da je sud trebao konkretizovati koje je tačno radnje preduzeo u izvršenju krivičnog djela. Nadalje, smatra da iskazi svjedoka nisu potkrijepili zaključak suda da je on učestvovao u tuči, a posebno ukazuje na iskaze svjedoka A. K. i S. M. iz kojih proizlazi da nije bilo tuče. Prvoapelant osporava i iskaz drugooptuženog jer smatra da je dat s ciljem pripremanja odbrane drugooptuženog, a inkriminisanja prvoapelanta. Prvoapelant smatra da nije imao mogućnost da ospori vjerodostojnost dokaza optužbe jer ih sud uzima kao apsolutno tačne i ne želi se kritički osvrnuti na njih i dovesti ih u vezu sa drugim dokazima. Nadalje, prvoapelant smatra da nije ispoštovan princip in dubio pro reo, odnosno da sud nije jasno obrazložio da je van razumne sumnje utvrdio njegovu krivicu u pogledu predmetnog krivičnog djela. Prvoapelant, dalje, ističe da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je sud prihvatio sve predložene dokaze Tužilaštva iz optužnice, bez konkretnih pojašnjenja na koje okolnosti se odnose i bez davanja prilike odbrani da se izjasni na dokaze optužbe. Sa druge strane, od odbrane je traženo da se precizno izjasni na koje okolnosti predlaže dokaze, a Tužilaštvo je imalo priliku da se izjašnjava na dokaze odbrane. Prvoapelant smatra da je na ovakav način povrijeđen princip jednakosti oružja i ravnopravnosti stranaka u postupku. Prvoapelant, takođe, navodi da je prilikom ispitivanja vještaka S. V. S. njegovoj odbrani zabranjeno da ispita vještaka. Prvoapelant smatra da je sud prilikom odmjeravanja kazne propustio da ispravno cijeni njegove radnje, te da mu je izrekao preveliku kaznu za krivično djelo koje nije dokazano da je učinio.
28. Drugoapelant smatra da redovni sudovi nisu ispravno ocijenili provedene dokaze, da su pogrešno primijenili materijalno pravo i da u postupku nije van svake razumne sumnje dokazano da je drugoapelant učinio krivično djelo za koje je osuđen. U vezi s tim, drugoapelant posebno ukazuje na iskaz svjedoka A. K. iz kojeg, navodno, proizlazi da je oštećeni smrtno stradao u toku verbalne rasprave dvije grupe, što implicira da nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela za koje je osuđen.
II.Odgovor na apelacije
29. Vrhovni sud je naveo da apelanti dovode u pitanje primjenu Krivičnog zakona, utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza, ali da ne preciziraju na koji način je došlo do povrede njihovih prava. Vrhovni sud je istakao da je ocjena izvedenih dokaza diskreciono pravo suda i da prilikom davanja obrazloženja nije bilo proizvoljnosti, te je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.
30. Okružni sud je naveo da su u svemu ispoštovana prava apelanata, da nije došlo do povrede prava navedenih u apelacijama, te je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.
31. Republičko tužilaštvo je navelo da su obrazloženja sudskih odluka rezultat savjesne i brižljive ocjene dokaza, da su sudovi dali detaljna, jasna i potpuna obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, proisteklog iz izvedenih dokaza koji potvrđuju krivičnu odgovornost apelanata. Republičko tužilaštvo je takođe navelo da je Vrhovni sud dao odgovor na sve žalbene navode od suštinskog značaja, a na isti način je postupio i prilikom odlučivanja po vanrednom pravnom lijeku, dajući potpuna i jasna obrazloženja za svoje odluke. Republičko tužilaštvo je zaključilo da nema ničega što bi ukazivalo da postupak u odnosu na apelante nije bio pravičan, zbog čega je predložilo da se apelacije odbiju kao neosnovane.
32. Okružno tužilaštvo je navelo da apelanti osporavaju utvrđene činjenice i provedene dokaze, odnosno da ponavljaju žalbene navode iz redovnog postupka, ali da je prvostepeni sud u osporenoj presudi dao valjanu analizu provedenih dokaza i razloge zbog čega su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja predmetnog krivičnog djela, a takve zaključke je potvrdio i Vrhovni sud odbijajući žalbe, odnosno zahtjeve za zaštitu zakonitosti. Imajući u vidu izneseno, Okružno tužilaštvo je predložilo da se apelacije odbiju kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS, 15/21 i 89/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Umišljaj Član 32.
(1) Krivično djelo može biti izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem.
(2) Krivično djelo je izvršeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.
(...)
Svrha kažnjavanja Član 43.
U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija (član 41. stav 3) svrha kažnjavanja je:
1) sprečavanje učinioca da ubuduće čini krivična djela i njegovo prevaspitanje, te uticaj na druge da ne čine krivična djela, 2) izražavanje društvene osude za krivično djelo, razvijanje i jačanje odgovornosti i svijesti kod građana o opasnosti i štetnosti krivičnih djela i opravdanosti kažnjavanja, te neophodnosti poštovanja zakona.
Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 52. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne.
Učestvovanje u tuči Član 135.
(1) Ko učestvuje u tuči, u kojoj je neko lišen života ili je drugom nanesena teška tjelesna povreda, kazniće se za samo učestvovanje kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Nema krivičnog djela iz stava 1. ovog člana ako je lice bez svoje krivice bilo uvučeno u tuču ili se samo branilo ili razdvajalo druge učesnike tuče.
34. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na prvoapelanta (apelacije br. AP 1694/20 i AP 4751/20)
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelacijom u predmetu broj AP 1694/20 osporena Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 19 Kž 3 od 20. februara 2020. godine, pri čemu je u toj apelaciji apelant naveo da je u toku postupak odlučivanja o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je prvoapelant dostavio novu apelaciju broj AP 4751/20 kojom je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 20 Kvlz od 1. decembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, Ustavni sud nalazi da je osporenu presudu Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine prvoapelant primio 18. decembra 2020. godine, a da je apelaciju podnio 28. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
Dopustivost u odnosu na drugoapelanta (apelacija broj AP 105/21)
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je drugoapelant osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 023510 20 Kvlz od 1. decembra 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, Ustavni sud nalazi da je osporenu presudu Vrhovnog suda drugoapelant primio 17. decembra 2020. godine, a da je apelaciju podnio 11. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a prvoapelant smatra i da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te da stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
(…)
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.
44. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da je povrijeđen princip in dubio pro reo. Osim toga, prvoapelant smatra da mu je izrečena previsoka kazna, kao i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku.
a) U odnosu na zajedničke navode prvoapelanta i drugoapelanta
45. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
46. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
47. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKPRS). Pri tome, prema članu 15. ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
48. Razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da su apelanti identične prigovore isticali u žalbi na prvostepenu presudu, a o čemu se Vrhovni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Okružni sud detaljno analizirao i ocijenio sve provedene dokaze, te da je svoju odluku o krivici apelanata zasnovao na iskazima svjedoka S. M., B. B., B. A., V. N., Đ. A. i A. K., a koji iskazi su u određenim dijelovima potkrijepljeni snimcima sa nadzornih kamera. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio da su se u radnjama apelanata ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela učestvovanja u tuči iz člana 135. stav 1. KZRS. Naime, Okružni sud je jasno obrazložio da su apelanti bili akteri događaja od samog početka s obzirom na to da su učestvovali u verbalnom sukobu u pekari, a drugoapelant je iz pekare ponio i nož, da su se, nakon odlaska iz pekare, vozilom ponovo vratili kako bi se susreli sa drugom grupom, te da je nakon toga sukob dvije grupe na proširenju pored ulice iz verbalnog prešao u fizički, koji u krivičnopravnom smislu ima karakter tuče sa smrtnom posljedicom. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud jasno ukazao da je zaključak da su apelanti učestvovali u tuči zasnovan na iskazima saslušanih svjedoka, provedenim materijalnim dokazima, a u određenom dijelu je potkrijepljen i iskazima drugooptuženog, prvoapelanta i drugoapelanta koje je sud doveo u međusobnu vezu. Ustavni sud, dalje, zapaža da su navodi apelanata bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda, koji je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da su apelanti, postupajući sa direktnim umišljajem, učinili krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 135. stav 1. KZRS. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli i vanredni pravni lijek protiv pravosnažne odluke, te da je Vrhovni sud, između ostalog, jasno istakao da inkriminisani događaj predstavlja jedinstvenu cjelinu koja postoji između ponašanja prvooptuženog, drugooptuženog, prvoapelanta i drugoapelanta budući da su njihova ponašanja prostorno i vremenski povezana.
49. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata.
50. U pogledu tvrdnji apelanata da je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vežu isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da su apelanti učinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, da je na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da su apelanti učinili krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 135. stav 1. KZRS. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama apelanata o kršenju načela in dubio pro reo jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelante kao optužene. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa su i u ovom dijelu apelacije neosnovane.
51. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.
b) U odnosu na prvoapelantove preostale navode
52. U odnosu na prvoapelantove navode vezane za visinu kazne, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Okružni sud prilikom odmjeravanja kazne prvoapelantu cijenio zaprijećenu kaznu za predmetno krivično djelo, stepen krivične odgovornosti, jačinu ugroženosti zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, te da je sa jednakom pažnjom cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani prvoapelanta. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je za krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 135. stav 1. KZRS propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, te da je u konkretnom slučaju prvoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci primjenom opštih pravila o odmjeravanju kazne propisanih odredbom člana 52. stav 1. KZRS. Imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredaba, te navedena obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud ove prvoapelantove navode ocjenjuje neosnovanim.
54. U pogledu navoda o povredi prava na odbranu, Ustavni sud nalazi da prvoapelant ističe da prvostepeni sud nije na jednak način tretirao dokazne prijedloge optužbe i odbrane i da mu nije dao priliku da se izjasni na dokaze optužbe, zbog čega smatra da je povrijeđen princip jednakosti oružja i ravnopravnosti stranaka u postupku. Osim toga, prvoapelant navodi da je prvostepeni sud njegovoj odbrani zabranio da ispita vještaka S. V. S. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42). Ustavni sud, takođe, podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je načelo ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezano s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Ovo načelo predstavlja važan element pravičnog suđenja, posebno u krivičnom postupku. Navedeno načelo podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.
55. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbom člana 14. stav 1. ZKPRS propisano da je sud dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. Dakle, Ustavni sud nalazi da je citiranom odredbom propisana obaveza suda da strankama (i braniocu) omogući iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju, odnosno da obezbijedi jednakost stranaka u postupku. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je taj sud izveo sve dokaze predložene od prvoapelantove odbrane. Ustavni sud, dalje, nalazi da je Vrhovni sud u postupku po žalbi razmatrao identičan apelantov prigovor i zaključio da je, suprotno navodima prvoapelantove odbrane, prvostepeni sud dao mogućnost odbrani da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe tako što su na prijedlog odbrane izvedeni svi dokazi predloženi od prvoapelantove odbrane, zbog čega su neosnovani prigovori da je odbrana na bilo koji način tokom prvostepenog postupka dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na optužbu, a niti je došlo do povrede principa jednakosti oružja sadržanog u odredbi člana 14. ZKPRS (navedeni stav potvrdio je i Vrhovni sud u postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti). U odnosu na apelantove tvrdnje da je prvoapelantovoj odbrani prvostepeni sud zabranio da ispita vještaka S. V. S., Ustavni sud uočava da je i navedeni prigovor razmatran od redovnih sudova, te da iz presude Vrhovnog suda slijedi da je neosnovana tvrdnja da je odbrani onemogućeno ispitivanje vještaka na glavnom pretresu jer su i vještaci optužbe i vještaci odbrane unakrsno ispitani. Pri svemu navedenom, Ustavni sud smatra da prvoapelantovi navodi ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje iz stava 3. tačka d) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
56. Ustavni sud zapaža da prvoapelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koju dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvoapelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je izjavio žalbu na prvostepenu presudu, a podnio je i zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude. Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud razmotrio njihove žalbene navode, potvrdio prvostepenu presudu i dao razloge za svoje odlučenje. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud razmotrio i navode iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti podnesenih od apelanata, te je detaljno obrazložio zbog čega je zahtjeve ocijenio kao neosnovane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultovali ishodom postupka u prvoapelantovu korist ne vodi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i prvoapelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Takođe, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelante kao optužene.
58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu odmjeravanja kazne prvoapelantu i ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, te budući da prvoapelantovim navodima nije doveden u pitanje princip jednakosti stranaka u postupku, odnosno njegovo pravo na odbranu.
59. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je prvoapelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić