Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3574/20 (R. R.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3574/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3574/20, rješavajući apelaciju Radovana Remića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Radovana Remića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 051621 20 Kž od 9. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 K 051621 15 K od 18. studenog 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radovan Remić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, kojeg zastupa Ivica Dragun, odvjetnik iz Bugojna, podnio je 5. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 K 051621 20 Kž od 9. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 K 051621 15 K od 18. studenog 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva SBK Travnik (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 9. lipnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore. Ustavni sud je 24. prosinca 2021. godine dostavio apelantu odgovore Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužiteljstva na koje apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Općinskog suda broj 46 0 K 051621 15 K od 18. studenog 2019. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u presudi, počinio kazneno djelo sudjelovanje u tuči iz članka 174. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izrečena mu je uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istodobno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine, počev od dana pravomoćnosti presude, ne počini neko novo kazneno djelo.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo optužnicom od 10. srpnja 2014. godine optužilo apelanta i druge osobe zbog kaznenog djela sudjelovanje u tuči, kao i da je predložilo izdavanje kaznenog naloga u vidu skraćenog postupka za sve optužene. Obzirom da su se optuženi izjasnili da nisu krivi, nastavljen je redovan postupak. Također, navedeno je da su tijekom postupka provedeni dokazi optužbe i obrane označeni na str. 8 - 10. presude.

6. Sud je dalje naveo da među strankama nije bilo sporno da se između optuženih, među kojima je i apelant, dogodio prvo verbalni, a zatim i fizički sukob u vezi sa korištenjem vode iz bazena – izvorišta „Cipala“. Sporne su bile okolnosti dolaska pojedinih optuženih na izvorište, u smislu njihovog umišljaja. Osim toga, sporne su bile i okolnosti povrjeđivanja pojedinih sudionika u tuči, o kakvoj se vrsti povreda radi, jesu li neki od sudionika tuče postupali u nužnoj obrani i kakva je vrsta krivnje postojala kod sudionika. Dalje, sporna je bila i okolnost da je skupina optuženika iz sela Pridvorci došla na bazen jer su htjeli biti nazočni nekom povjerenstvu, ili su došli nasilno spriječiti braću Remiće (među kojima i apelanta) da vrše radove na bazenu.

7. Sud je, na temelju materijalnih dokaza, te iskaza svjedoka provedenih tijekom postupka označenih na str. 10 -14. presude, utvrdio da su svi optuženi, među kojima i apelant, svojim radnjama počinili bitna obilježja kaznenog djela sudjelovanje u tuči. Utvrđeno je da je apelant postupao s eventualnim umišljajem, budući da je izvodeći radove na bazenu sa svojom braćom, a da o tome nisu prethodno upoznati mještani sela Pridvorac, bio svjestan da takvim radnjama može izazvati sukob, ali je ipak pristao na njega. Dalje, utvrđeno je da su svi optuženi, pa i apelant, bili potpuno uračunljivi i da ne postoji niti jedan razlog za isključenje njihove odgovornosti. Ovo se posebno odnosi na primjenu instituta nužne obrane na čemu je inzistirao apelant, koji je tvrdio da on i njegova braća nisu imali gdje da bježe, jer se iznad bazena nalazi šuma. Sud je ukazao da se prema važećoj pravnoj teoriji smatra da u nužnoj obrani može postupati samo onaj tko se bez vlastite prethodne krivnje našao u tuči, pod uvjetom da nije postao akter fizičkog obračuna. Dakle, njegovo angažiranje treba da se svede isključivo na odbijanje protupravnog napada koji potječe od nekog sudionika tuče. Tijekom postupka je dokazano da apelant i njegova braća nisu odbijali napad od sebe, nego upravo suprotno, da su se upustili u tuču. Ukazano je da sama činjenica da je pored bazena bilo još ljudi koje policija nije evidentirala da su sudjelovali u tuči pokazuje i potcrtava voljni element obje strane sudionika tuče.

8. Dalje, sud je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije imao u vidu sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude manja ili veća propisana člankom 49. KZFBiH. Sud je utvrdio da je zaprijećena kazna za predmetno kazneno djelo kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Ukazano je da, iako je sud utvrdio da su apelant i njegova braća postupali sa eventualnim umišljajem, te da su tako imali manji stupanj odgovornosti kod započinjanja ovog kaznenog djela, sud je smatrao da će uvjetna kazna zatvora biti sasvim dovoljna da se postigne kako generalna prevencija, tako i specijalna prevencija za svakog optuženog, pa i apelanta. Od olakšavajućih okolnosti sud je ocijenio okolnost da apelant ranije nije kažnjavan, da se protiv njega ne vodi niti jedan drugi kazneni postupak, da je obiteljski čovjek i da je od počinjenja predmetnog kaznenog djela prošlo više od šest godina, kao i da nisu postupali sa izravnim umišljajem. Kao otežavajuću okolnost sud je ocijenio ponašanje apelanta na pretresima, potrebu upozorenja na zapisnik suda da iskažu kako poštovanje prema suoptuženicima, tako i prema sudu, te da je u nekoliko navrata suđenje i odgađano, jer se nisu pojavljivali pred sudom. Ukazano je da otežavajuće okolnosti za sve optužene dodatno pojačava okolnost da je pozadina sukoba nacionalistička i ratno huškačka, što je sud dodatno opredijelilo na dulji rok provjere tijekom kojega će se moći kontrolirati ponašanje svih optuženih.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 K 051621 20 Kž od 9. srpnja 2020. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i prvostupanjska presuda je potvrđena.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni.

11. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih prigovora, sud je, u pogledu apelantovih navoda o bitnim povredama odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka k), jer pobijana presuda u odnosu na apelanta nema nikakvih razloga, naveo da prvostupanjski sud pobijanom presudom nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Ukazano je da je prvostupanjski sud na str. 11 – 13. pobijane presude sasvim jasno i određeno naveo na kojim subjektivnim i objektivnim dokazima je utemeljio svoj zaključak o apelantovoj krivnji za kazneno djelo za koje je proglašen krivim, dok je na strani 14. osporene presude jasno navedeno zbog čega nije prihvaćen apelantov prigovor postupanja u stanju nužne obrane, koje razloge je prihvatio i drugostupanjski sud.

12. Dalje, navedeno je da, obzirom da je prvostupanjski sud izvršio valjanu analizu svih izvedenih dokaza i sve to naveo u obrazloženju pobijane presude, drugostupanjski sud drži da nije bilo moguće doći do drugačijih činjeničnih i pravnih zaključaka u odnosu na one koje je izveo Općinski sud u pobijanoj presudi. Prema tome, drugostupanjski sud je prihvatio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, posebno kada se ima u vidu da ni apelant niti drugi optuženi u žalbama nisu predložili nikakve posebne i konkretne nove dokaze. Zbog navedenog je suprotne prigovore iz apelantove žalbe odbio kao neutemeljene.

13. Kantonalni sud je naveo da je apelant žalbom prvostupanjsku presudu pobijao i zbog povrede kaznenog zakona tvrdeći da je postupao u nužnoj obrani, što je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka. U tom smislu drugostupanjski sud je ukazao na, kako je naveo, pravilna obrazloženja u tom pogledu na strani 14. prvostupanjske presude, zbog čega su svi suprotni prigovori u tom pravcu, kada je u pitanju ovaj pravni institut, za taj sud neprihvatljivi. Osim toga, ukazano je da su prvostupanjskoj presudi o postojanju elemenata konkretnog kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim dani svi elementi kako subjektivni, tako i objektivni, kako sa teoretskog, tako i sudskog aspekta, potkrijepljeni jasnim i argumentiranim navodima koje je prihvatio i drugostupanjski sud, a koje žalba nije dovela u sumnju.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

15. Apelant smatra da se povrede navedenih prava ogledaju u tome što sud tijekom postupka nije ocijenio sve dokaze, niti je za njih dao obrazloženje u presudi, konkretno nije ocijenjena medicinska dokumentaciju o povredama koje su njegova dva brata (također osuđeni u predmetnom postupku) zadobila u predmetnom događaju. Dalje, tvrdi da ne postoje aktivne radnje apelanta u navedenom događaju zbog toga što se događaj nije mogao izbjeći zbog naleta mještana iz sela Pridvorci. Ukazao je da je sud tijekom postupka načinio povrede odredaba ZKPFBiH jer nije ocijenio sve dokaze, niti je dao obrazloženje i zaključak o odlučnim činjenicama. Također, smatra da je pogrešno primijenjen KZFBiH jer se apelantovo postupanje nije moglo okarakterizirati kao kazneno djelo, budući da je postupao u nužnoj obrani, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

II.Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz svoje odluke u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi razlozi kojima se taj sud rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi. Sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Općinski sud je naveo da u cijelosti osporava apelantove navode iz apelacije i da u cijelosti ostaje kod tumačenja predmetne pravne kvalifikacije iz prvostupanjske presude. Napomenuto je da je navedeni postupak vođen uz evidentnu i stalno prisutnu nacionalnu netrpeljivost bošnjačkih i hrvatskih povratnika u granično područje Prozora - Rame u selu Pridvorci, gdje je eskalirao problem zbog izvora vode, koji je dijeljen i oko kojeg iza proteklog rata nije mogao da se postigne nikakav dogovor ni na mjesnoj, ni na općinskoj razini. Kaznena djela počinjena iz mržnje, što je zasigurno mogla biti kvalifikacija i otežavajuća okolnost ovog djela, nisu bila uvedena u zakonodavstvo FBiH u trenutku podizanja optužnice 2014. godine, iako je sud neprestane sukobe u sudnici i neprimjerena ponašanja osuđenih, njihova odugovlačenja i nepoštovanje suda ocijenio prilikom odmjeravanja kazne i odredio dulji rok provjere, odmjerivši jednake kazne za sve sudionike sukoba. Obzirom na navedeno, Općinski sud smatra da u konkretnom postupku nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

18. Tužiteljstvo smatra da su navodi iz apelacije neutemeljeni, te da je postupanje redovnih sudova u cijelosti bilo u skladu sa zakonskim propisima, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

19. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 174.

Sudjelovanje u tuči Tko sudjeluje u tuči u kojoj je neko usmrćen ili je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda za samo sudjelovanje u tuči kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

20. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 296.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 46 0 K 051621 20 Kž od 9. srpnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. kolovoza 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. listopada 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

29. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je u pobijanim odlukama izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kao i da je tijekom postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

30. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na to da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena izvedenih dokaza, što je u rezultiralo pogrešno i nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, te pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u konkretnom slučaju bili poštovani.

32. U vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da nisu dali valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud naglašava da članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članku 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

33. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi materijalni dokazi obrane i optužbe (pobrojani na str. 8 -10. prvostupanjske presude), te dokazi saslušanjem svjedoka označeni na str. 10 – 14. prvostupanjske presude, na temelju kojega je utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme, mjestu i na način, kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, postupajući s eventualnim umišljajem počinio kazneno djelo sudjelovanje u tuči. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o apelantovoj krivnji za djelo koje je predmet ovog kaznenog postupka. Ustavni sud zapaža da su tijekom postupka o spornim okolnostima u vezi s tučom koja se dogodila utvrđene činjenice o tome tko se gdje nalazio, tko je i kada došao na mjesto događaja, sve s ciljem utvrđivanja umišljaja i krivnje sudionika u tuči. Općinski sud je o razlozima koji su ga opredijelili da ne prihvati navode apelanta da je postupao u nužnoj obrani dao detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno apelacijskim navodima, dao dovoljno jasno obrazloženje zašto nije mogao prihvatiti određene dokaze (izjave svjedoka) provedene tijekom postupka, o čemu se, također, detaljno izjasnio u obrazloženju osporene presude. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je o identičnim žalbenim navodima koji se tiču ocjene izvedenih dokaza, pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava odlučivao i Kantonalni sud u postupku povodom apelantove žalbe protiv prvostupanjske presude, te da je, nakon analize provedenih dokaza u obrazloženju svoje presude, dao jasne razloge i obrazloženja kojima je te apelantove žalbene navode ocijenio neutemeljenima.

34. Imajući u vidu obrazloženja pobijanih presuda, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza u smislu relevantnih propisa ZKPFBiH, temeljem kojih je utvrđeno činjenično stanje koje ni u jednom segmentu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu, zbog čega se pokazuju neutemeljenim i apelantovi navodi da u pobijanim presudama nisu dana valjana obrazloženja o odlučnim činjenicama i primjeni materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da su redovni sudovi u pobijanim odlukama proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo.

35. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove međusobne povezanosti, pri čemu je i primjena materijalnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža članak 6. Europske konvencije, a obrazloženje analize svih provedenih dokaza u kaznenom postupku ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivnji.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3574/20 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio