Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3985/21 (Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u Bosni i Hercegovini“)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3985/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. janura 2022. godine, u predmetu broj AP-3985/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u Bosni i Hercegovini“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u Bosni i Hercegovini“ protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 002934 19 Uvp od 12.
augusta 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje za borbu protiv korupcije "Transparency International u Bosni i Hercegovini“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Srđan Blagovčanin advokat iz Banjaluke, podnio je 19. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 002934 19 Uvp od 12. augusta 2021. godine.
2. U upravnom sporu apelanta kao tužioca protiv tuženog (JP Parkovi d.o.o. Ljubuški), radi poništenja akta tuženog broj 779/16 od 28. oktobra 2016. godine, Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 08 0 U 002934 16 U od 27. decembra 2017. godine uvažio predmetnu tužbu i poništio akt tuženog broj 779/16 od 28. oktobra 2016. godine i predmet vratio tuženom na ponovni postupak i odluku. Istom presudom je određeno da će se o troškovima odlučiti u konačnoj odluci.
3. Apelant je podneskom od 20. aprila 2018. godine obavijestio Kantonalni sud da je tuženi postupio po presudi od 27. decembra 2017. godine, te da je apelant zaprimio novi akt tuženog broj 427/16/PARKOVI od 6. aprila 2018. godine zajedno sa kopijama svih traženih informacija. S tim u vezi, apelant je podnio zahtjev Kantonalnom sudu da taj sud obaveže tuženog da snosi troškove upravnog spora u smislu člana 55. Zakona o upravnim sporovima i to troškove takse na tužbu i presudu.
4. Podneskom (dopisom) Kantonalnog suda broj 08 0 U 002934 16 U od 22. februara 2019. godine, naslovljenog na apelanta, saopćeno je apelantu, između ostalog, da je Rješenjem tog suda broj 08 0 U 002934 16 U od 30. januara 2018. godine odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog da se dopuni presuda tog suda od 27. decembra 2017. godine tako da bi se tuženi obavezao da snosi troškove postupka i to takse na tužbu i presudu. U vezi s tim je naveo da kad se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci (član 397. stav 3. Zakona o parničnom postupku, u vezi s članom 55. Zakona o upravnim sporovima). Kantonalni sud je naveo, a što proizlazi i iz apelantovog podneska od 19. februara 2019. godine, da je tuženi donio novi akt br. 427/16/PARKOVI od 6. aprila 2018 godine, pa se u tom postupku ima odlučiti i o troškovima (član 115. st. 1., 2. i 4. Zakona o upravom postupku).
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, podnesenom protiv podneska (dopisa) Kantonalnog suda od 22. februara 2019. godine, Vrhovni sud je rješenjem od 12. augusta 2021. godine odbacio predmetni zahtjev, naslovljen kao žalba.
6. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da je članom 41. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano, između ostalog, da protiv pravosnažne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu ili kantonalnom sud. Zatim da je stavom 2. istog člana propisano da Vrhovnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari putem kantonalnog suda. Nadalje, ukazao je da je stavom 3. istog člana propisano da Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari. U vezi s tim je naveo da stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje samo protiv pravosnažne odluke kantonalnih sudova donesenih u upravnom sporu, a ne i protiv dopisa i podneska Kantonalnih sudova putem kojih sudovi komuniciraju u predmetu sa strankama. Budući da je apelant podnio zahtjev za vanredno preispitivanje protiv podneska Kantonalnog suda od 22. februara 2019. godine, koji nema svojstvo pravosnažne odluke kantonalnog suda (presude ili rješenja, jer tim podneskom nije odlučeno o meritumu stvari u upravnom sporu po zahtjevu apelanta za naknadu troškova upravnog spora), naveo je da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje nedozvoljen. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da je njegova tužba uvažena, da je tuženi donio novi akt kojim je u potpunosti udovoljio apelantovom zahtjevu, da je u smislu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku u cijelosti uspio u parnici, da je jasno da neće voditi drugi spor, te da ima pravo na naknadu troškova zbog čega je sud morao odlučiti o ovom zahtjevu apelanta. Također navodi da odluka Kantonalnog suda od 22. februara 2019. godine predstavlja odluku/rješenje kojom sud rješava o troškovima postupka, te ističe da mu nije jasno kako je Vrhovni sud mogao zaključiti da se radi o nekom podnesku/dopisu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
10. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (jer je podnesen protiv podneska (dopisa) Kantonalnog suda od 22. februara 2019. godine koji nema svojstvo pravosnažne odluke kantonalnog suda, presude ili rješenja, budući da tim podneskom nije odlučeno o meritumu stvari u upravnom sporu po zahtjevu apelanta za naknadu troškova upravnog spora), iz čega slijedi da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o procesnom pitanju tj. o procesnoj dopustivosti predmetnog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke. Dakle, iz navedenog proizlazi da osporenom odlukom nije odlučivano o «građanskim pravima i obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić