Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3304/20 (F.T.L.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Društveno vlasništvo
  • Upis u sudski registar
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3304/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3304/20, rješavajući apelaciju F. T. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija F. T. L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 062614 18 Rev od 28. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica F. T. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emira Imširević, advokatica iz Bihaća, podnijela je 4. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 062614 18 Rev od 28. maja 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), od S. M., E. M., J. M. i S. M. (tužene od 1 do 4 ili zajedno tužene), od A. B. i H. N. (tužene 5 i 6 ili zajedno tužene) i od Grada Bihaća kao pravnog sljednika Općine Bihać (u daljnjem tekstu: sedmotužena ili zajedno tužene) zatraženo je 22. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužene su u periodu od 27. septembra do 14. oktobra 2021. godine dostavili odgovor na apelaciju, koji su 27. decembra 2021. godine dostavljeni apelantici. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 062614 14 P od 9. marta 2016. godine utvrđeno je da bračnu stečevinu apelantice i H. M. (prednik tuženih od 1 do 6) predstavlja stambena zgrada u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetna kuća). Istom presudom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu nje i H. M. predstavlja zemljište na kojem je izgrađena predmetna kuća (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), kao i da se izvrši upis u zemljišnoknjižne evidencije sa dijelom od po ½ na apelanticu i H. M., te je odlučeno da svaka stanka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica bila u braku s pravnim prednikom tuženih H. M. od 19. februara 1968. godine do 7. januara 1974. godine (kada je brak razveden), da su u braku stekli dvoje djece (tužene A. B. i H. N.), da je H. M. 2. novembra 1979. godine zasnovao novu bračnu zajednicu sa prvotuženom sa kojom je stekao troje djece (tužene E. M., J. M. i S. M.). Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je H. M. umro 22. oktobra 2013. godine, te da su za njegove zakonske nasljednike proglašene tužene. Utvrđeno je da su apelantica i H. M. u toku trajanja bračne zajednice kupili predmetno zemljište od O. B. i na tom zemljištu zajedničkim radom i sredstvima izgradili predmetnu kuću, da je do momenta kada je apelantica napustila bračnu zajednicu predmetna kuća bila izgrađena u pretežnom dijelu. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je tuženi Grad Bihać rješenjem od 16. februara 1970. godine predmetno zemljište, koje je u zemljišnoknjižnim evidencijama upisano kao državno vlasništvo 1/1, dok je kao nosilac prava posjeda upisana Općina Bihać sa 1/1 dijela, dodijelio O. B. radi izgradnje porodične stambene zgrade, nakon čega je O. B. to zemljište prodao apelantici i predniku tuženih H. M. Utvrđeno je da je Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 018676 10 P od 5. jula 2012. godine odbijen tužbeni zahtjev H. M. i prvotužene kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo suvlasništva na predmetnom zemljištu, te da se na osnovu te presude izvrši upis prava posjeda i suvlasništva na njihova imena sa jednakim dijelovima.

7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredaba čl. 251, 252. stav 1. i 263. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) zaključio da predmetna kuća predstavlja bračnu stečevinu apelantice i H. M. (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na stranama od 16. do 18. obrazloženja).

8. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelantica traži utvrđenje da bračnu stečevinu predstavlja i predmetno zemljište na kojem je izgrađena kuća, Općinski sud je naveo da apelantica u toku postupka nije dokazala da postoji pravni osnov za utvrđenje da državno zemljište predstavlja bračnu stečevinu. Osim toga, Općinski sud je odbio i apelanticin tužbeni zahtjev za upis u zemljišnoknjižne evidencije s obzirom na to da na način kako apelantica tužbom traži nije moguće steći pravo vlasništva na državnom zemljištu, pa time i izvršiti upis u zemljišnoknjižne evidencije. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da na navedeni zaključak upućuje i presuda Općinskog suda od 5. jula 2012. godine kojom je predniku tuženih H. M. na istim nekretninama odbijen zahtjev za stjecanje prava vlasništva. Općinski sud je dalje pojasnio da iz dokaza koje su izvele parnične stranke proizlazi da su sadašnji korisnici nekretnina pribavili urbanističku saglasnost i pokrenuli postupak legalizacije bespravno izgrađenog stambenog objekta (predmetne kuće) na predmetnom zemljištu, pa će, kad se steknu uvjeti i predmetna kuća bude legalizirana, biti moguće prema odredbama Zakona o stvarnim pravima FBiH izvršiti eventualni upis u zemljišnoknjižne evidencije. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je u ovom dijelu odbio apelanticin tužbeni zahtjev jer ne postoji pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na državnom zemljištu. Nadalje, Općinski sud je naveo da je tačno da su apelantica i H. M. kupili predmetno zemljište od O. B., ali u vrijeme kupovine, pa ni u vrijeme donošenja predmetne presude prodavač nije bio vlasnik tih nekretnina, pa apelantica i H. M. nisu ni mogli izvršiti upise u zemljišne knjige i katastar nekretnina, a upitna je i zakonitost prometovanja takvih nekretnina.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 17 0 P 062614 16 GŽ od 11. juna 2018. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom je odbijen zahtjev apelantice i tuženih za naknadu troškova sastavljanja žalbe.

10. Kantonalni sud je naveo da apelantica osporava presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (vezanom za predmetno zemljište), dok su tužene osporile prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev (vezanom za predmetnu kuću). Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore parničnih stranaka utvrdio da su ti prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključak tog suda o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva (vezanom za predmetnu kuću), odnosno neosnovanost tužbenog zahtjeva (vezanom za predmetno zemljište), pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na stranicama 4. i 5. obrazloženja presude). Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da i predmetno zemljište predstavlja bračnu stečevinu stranaka i da se slijedom toga ima izvršiti u zemljišnoknjižnim evidencijama upis suvlasništva na tom zemljištu sa po 1/2 na apelanticu i H. M. iz razloga što po osnovu bračne stečevine, kako je apelantica tražila tužbom, nije moguće steći pravo vlasništva na državnom zemljištu, pa time ni izvršiti upis u zemljišne knjige i katastar nekretnina.

11. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 062614 18 Rev od 28. maja 2020. godine revizije odbio kao neosnovane. Istom presudom je odbijen i zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova revizionog postupka.

12. Vrhovni sud je neosnovanost revizionih prigovora tuženih u dijelu kojim je utvrđeno da predmetna kuća predstavlja bračnu stečevinu apelantice i prednika tuženih H. M. detaljno pojasnio na str. od 3. do 10. obrazloženja presude, a neosnovanost apelanticine revizije na stranici 10. obrazloženja.

13. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilna je odluka nižestepenih sudova kojima je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu nje i H. M. predstavlja predmetno zemljište. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantica u toku postupka nije dokazala da postoji pravni osnov za utvrđenje da državno zemljište predstavlja bračnu stečevinu, što opravdava odluku o odbijanju apelanticinog tužbenog zahtjeva za upis u zemljišnoknjižne evidencije nje i prednika tuženih H. M. s obzirom na to da na navedeni način nije moguće steći pravo vlasništva na državnom zemljištu, pa time ni izvršiti upis u zemljišnoknjižne evidencije. U tom smislu, Vrhovni sud je istaknuo da prema pravilima materijalnog prava, u pogledu građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, niko ne može građenjem, pa ni kao savjestan graditelj, steći pravo trajnog korištenja na građevinskom zemljištu, jer takva mogućnost nije predviđena propisima, a ne mogu se analogno primijeniti ni pravila o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu s obzirom na načelo da se prava na stvarima u društvenom vlasništvu nisu mogla stjecati mimo zakonskih pretpostavki i na osnovu analogije s odredbama koje važe za vlasničkopravni sistem. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravo građenja i trajno pravo korištenja na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu apelantica mogla steći samo na način propisan odredbama Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu i Zakona o prostornom uređenju. Pri navedenom je isključena mogućnost stjecanja tog prava dosjelošću. Stoga se, u skladu s pravilima materijalnog prava, pokazuje pravilnim zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije mogla steći osnovom bračne stečevine suvlasništvo na predmetnom zemljištu na kojem je izgrađena predmetna kuća, već samo na tom objektu, kao faktičko vlasništvo. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Navodi da sedmotužena Općina Bihać do dana podnošenja apelacije nije uknjižila rješenje o dodjeli predmetnog zemljišta O. B. Smatra da sudovi utvrđeno činjenično stanje nisu podveli pod normu materijalnog prava. Apelantica dalje navodi da sudovi nisu obrazložili zašto predmetna kuća koja je izgrađena prije 23. maja 1974. godine, kako to određuje član 127. Zakona o prostornom uređenje i građenju USK, nije bespravno sagrađen objekt. Ističe da su predmetna kuća i predmetno zemljište legalizirani samim članom 127. Zakona o prostornom uređenju i građenju USK, pa su sve donesene odluke produkt proizvoljnosti i nemarnosti u radu sudova. Pogotovo se nemarnost u radu sudova ogleda u činjenici da nigdje nema norme materijalnog prava koja opravdava odbijanje tuženog apelanticinog zahtjeva.

16. Apelantica, također, tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku jer je u drugostepenoj odluci, kao i u odluci Vrhovnog suda, koja je osporena apelacijom, ostala bez odgovora na dio žalbe kojim je isticala da drugostepeni sud nije naveo normu materijalnog prava koja određuje da nije moguće steći pravo vlasništva na državnom zemljištu, pa time ni izvršiti upis u zemljišne knjige.

II.Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, koja je zasnovana na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je apelantici omogućeno pravo na pravično suđenje na način da je o svim žalbenim prigovorima dao argumentirane razloge, koji imaju uporište u pravilnoj primjeni materijalnog prava. Također, Kantonalni sud je naveo da odlukom tog suda nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na imovinu. Predložio je da se apelacija odbije.

19. Općinski sud je naveo da je presudu donio u skladu sa važećim zakonskim propisima, što je potvrdio i Kantonalni sud svojom odlukom.

20. Tužene od 1 do 4 su u odgovoru na apelaciju navele da su navodi apelacije neosnovani. Smatraju da su redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali u skladu sa zakonom, odnosno da su na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili zakonski propis. Predložile su da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

21. Tužene od 5 do 6 su navele da su apelanticine kćerke i da je predmetna kuća stečena u braku sa prednikom tuženih H. M. i da je predmetna kuća sa okućnicom vlasništvo njihove majke ½.

22. Sedmotužena je navela da su navodi iz apelacije neosnovani iz razloga koje je naveo revizioni sud u obrazloženju osporene presude. Predložila je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

23. Zakon o prostornom uređenju i građenju – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona” broj 12/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 127.

(Građevine koje se ne smatraju bespravno izgrađenim) Građevine izgrađene do 23.05.1974. godine bez odobrenja za građenje ne smatraju se bespravno izgrađenim građevinama.

24. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/94 i 18/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

25. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11. st. 1. i 2.

Ako se na građevinskom zemljištu koje je postalo društvena svojina nalazi zgrada, vlasnik zgrade stiče pravo korišćenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, danom kada je to zemljište postalo društvena svojina.

Pravo korišćenja zemljišta iz prethodnog stava traje dok postoji zgrada na tom zemljištu.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 062614 18 Rev od 28. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena je 4. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja bračne stečevine, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Iz apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je u konačnici rezultiralo osporenom odlukom. Smatra da sudovi utvrđeno činjenično stanje nisu podveli pod normu materijalnog prava. Također, tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku.

35. Dalje, u vezi s apelanticinim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

37. Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance osporenim odlukama udovoljili apelanticinom tužbenom zahtjevu da predmetna kuća predstavlja bračnu stečevinu nje i prednika tuženih H. M., dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu nje i H. M. predstavlja predmetno zemljište na kojem se nalazi predmetna kuća, kao i da se izvrši upis u zemljišnoknjižne evidencije sa dijelom od po ½ na apelanticu i H. M. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto je drugi dio apelanticinog tužbenog zahtjeva neosnovan uz ukazivanje na status tog zemljišta (građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu), te činjenicu da apelantica nije dokazala postojanje pravnog osnova za utvrđenje da predmetno zemljište predstavlja bračnu stečevinu i da se ima izvršiti upis suvlasništva apelantice i prednika tuženih H. M. u zemljišnoknjižne evidencije. Ustavni sud zapaža da je na navedeni zaključak redovnih sudova upućivala i presuda Općinskog suda od 5. jula 2012. godine kojom je predniku tuženih H. M. na istim nekretninama odbijen zahtjev za stjecanje prava vlasništva. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude pojasnio da, prema pravilima materijalnog prava u pogledu građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, niko ne može građenjem, pa ni kao savjestan graditelj, steći pravo trajnog korištenja na građevinskom zemljištu jer takva mogućnost nije predviđena propisima, a ne mogu se analogno primijeniti ni pravila o sticanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ukazao da se pravo građenja i trajno pravo korištenja na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu u konkretnom slučaju može steći na način propisan odredbama Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu i Zakona o prostornom uređenju, pri čemu je u konkretnom slučaju isključena mogućnost stjecanja tog prava dosjelošću. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla steći po osnovu bračne stečevine suvlasništvo na predmetnom zemljištu, nego samo na predmetnoj kući, kako su to zaključili i redovni sudovi. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2881/17 od 8. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku zbog toga što drugostepeni sud nije naveo normu materijalnog prava koja određuje da nije moguće steći pravo vlasništva na državnom zemljištu, pa time ni izvršiti upis u zemljišne knjige, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud u postupku po žalbi i Vrhovni sud u revizionom postupku, suprotno navodima iz apelacije, u osporenim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

39. Imajući u vidu sve navedeno, dakle obrazloženja redovnih sudova i odredbe materijalnog prava na kojim su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi nikakvu proizvoljnost koja bi, u smislu navedenih stavova, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Apelantica se u apelaciji pozvala i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelanticina argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, također, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u konačnici potvrdio presudu drugostepenog suda kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da predmetno zemljište predstavlja bračnu stečevinu i da se izvrši upis suvlasništva apelantice i prednika tuženih H. M. na tom zemljištu, imajući u vidu da nije dokazala postojanje pravnog osnova, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

42. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3304/20 (F.T.L.) | Sudska praksa | Aktio