Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4460/20 (V. L.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Propisano zakonom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Invalidnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4460/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4460/20, rješavajući apelaciju Vesne Lasić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Vesne Lasić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004922 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantici Vesni Lasić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Vesne Lasić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004922 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vesna Lasić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, podnijela je 9. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004922 od 13. listopada 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 8. i 11. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 27. listopada 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 23. prosinca 2021. godine dostavljeni apelantičinom zastupniku.
5. Apelantičin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1-09-43-3388/06 od 4. listopada 2007. godine apelantici je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi oboljenja i povrede, počevši od 1. studenog 2006. godine pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava propisani Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja). Istim rješenjem određeno je da će se apelantici vršiti isplata osobne invalidnine u mjesečnom novčanom iznosu od 234,88 KM, te joj pripadaju ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja.
Osporeni postupak
8. Federalno ministarstvo, po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, donijelo je Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-2446/14 od 2. prosinca 2014. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 4. listopada 2007. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantici prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu sa 2. prosincem 2014. godine.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004922 15 U od 5. listopada 2017. godine uvažena je apelantičina tužba, poništeno rješenje Federalnog ministarstva od 2. prosinca 2014. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.
10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-2446/14-1 od 20. prosinca 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 4. listopada 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantici prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 20. prosincem 2018. godine.
11. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet osobne invalidnine Liječničkom povjerenstvu kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih povjerenstava izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja. Dalje, da je navedeno liječničko povjerenstvo nalazom i mišljenjem od 23. rujna 2014. godine utvrdilo da invaliditet kod apelantice iznosi ispod 20%. Zatim, da je postupajući po presudi Vrhovnog suda od 5. listopada 2017. godine kompletan spis predmeta ponovno dostavilo nadležnom liječničkom povjerenstvu za medicinsko vještačenje u Mostaru, koje je donijelo novi nalaz i mišljenje od 10. listopada 2018. godine kojim je utvrđeno da apelantičin invaliditet iznosi ispod 20%. Nadalje, da je apelantica u skladu sa člankom
4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku po Zakonu o pravima branitelja uložila prigovor na nalaz i mišljenje od 10. listopada 2018. godine. U svezi s tim, da je Liječničko povjerenstvo za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) u postupku kontrole po prigovoru donijelo novi nalaz i mišljenje od 9. studenog 2018. godine kojim je apelantičin vojni invaliditet ocijenjen ispod 20%. Federalno ministarstvo je navelo da je odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja propisano da je ratni vojni invalid osoba koja je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njezinog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je navelo da je ocjena apelantičinog vojnog invaliditeta dana u skladu sa odredbama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, te na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelantice, koja je na taj način ponovno sudjelovala u postupku. Federalno ministarstvo je ukazalo da je nalaz i mišljenje od 9. studenog 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja. Shodno navedenom, Federalno ministarstvo je ukazalo da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za daljnje priznavanje apelantici svojstva ratnog vojnog invalida.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004922 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine odbijena je apelantičina tužba koju je podnijela protiv rješenja od 20. prosinca 2018. godine.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, nakon što je zakazana javna rasprava za 13. listopada 2020. godine, apelantičin punomoćnik je podneskom od 7. listopada 2020. godine predložio da se zakazana javna rasprava „tretira kao ročište o nejavnom rješavanju“. Vrhovni sud je citirao sadržaj članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, te u svezi s tim naveo da u smislu ove zakonske odredbe ne postoji „ročište o nejavnom rješavanju“, kako je to predloženo u podnesku, već pored javne rasprave, čije održavanje, u skladu sa člankom 28. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, stranke mogu zatražiti samo u tužbi ili odgovoru na tužbu, postoji nejavno rješavanje, a što je slučaj u konkretnom predmetu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je nadležno liječničko povjerenstvo, u suglasnim nalazima i mišljenjima od 10. listopada i 9. studenog 2018. godine, dalo potpuno, jasno i detaljno obrazloženje za novu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama članka 13.a stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava po Zakonu o pravima branitelja i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, a na temelju postojeće dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelantice, koja je na taj način sudjelovala u postupku. Vrhovni sud je ukazao da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je primjenom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole ukinulo rješenje Službe i upravnu stvar riješilo u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja. Vrhovni sud je ukazao da je bez značaja apelantičin navod da su neustavne odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole iz razloga što je osporeno rješenje doneseno primjenom odredaba za koje tako nešto nije utvrđeno. Vrhovni sud je naveo da je apelantica iskoristila svoje pravo, odnosno uložila prigovor na nalaz i mišljenje od 10. listopada 2018. godine, te joj je omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Zatim, da je neposredno pregledana od Liječničkog povjerenstva i tom prilikom je mogla istaći sve ono što je smatrala bitnim za ocjenu svog invaliditeta, pa se stoga u konkretnom slučaju ne radi o povredi odredaba Zakona o upravnom postupku. Također, da se prema članku 23. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja nalaz i mišljenje dostavlja stranci uz rješenje, s tim što se protiv nalaza i mišljenja ne može izjaviti pravni lijek (može se izjaviti protiv upravnog akta koji je donesen na temelju nalaza i mišljenja), izuzev nalaza i mišljenja iz članka 23.a istog Pravilnika, protiv kojeg se može uložiti prigovor. S obzirom na to da je apelantica iskoristila navedena prava, Vrhovni sud je ukazao da nisu utemeljeni njezini navodi da joj nije omogućeno sudjelovanje u predmetnom postupku.
14. Vrhovni sud je ukazao da je člankom 13.a stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja propisano da liječničko povjerenstvo daje nalaz i mišljenje na temelju obveznog neposrednog pregleda korisnika prava i isključivo na temelju postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta na temelju koje je korisniku prava ranije utvrđen procent vojnog invaliditeta. Također, da je člankom 7. stavak 4. Zakona o provođenju kontrole propisano da Institut donosi nalaz, ocjenu i mišljenje isključivo na temelju postojeće dokumentacije (na temelju koje je ranije cijenjen) u spisu predmeta i na temelju pregleda korisnika prava. Vrhovni sud je ukazao da nisu utemeljeni apelantičini tužbeni navodi da prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja nije cijenjena sva medicinska dokumentacija, a koji su istaknuti potpuno paušalno, bez navođenja koja to konkretna medicinska dokumentacija navodno nije cijenjena. Vrhovni sud je ukazao da se nije mogao prihvatiti apelantičin prijedlog iz tužbe (što je predlagala i u prigovoru) da se izvrši vještačenje po ovlaštenom vještaku medicinske struke. Naime, da prema odredbama članka 4. stavak 1. točka b) Zakona o provođenju kontrole i članka 2. stavak 1. točka 5. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja nalaz i mišljenje na temelju kojeg se provodi kontrola zakonitosti korištenja ostvarenih prava daje isključivo Liječničko povjerenstvo Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u postupku provođenja Zakona o provođenju kontrole. Vrhovni sud je ukazao da paušalni tužbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih povjerenstava.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelantica je navela da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
16. Apelantica je navela da su nalazi i mišljenja liječničkih povjerenstava doneseni primjenom članka 45. Zakona o pravima branitelja koji je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-8/13 od 3. srpnja 2014. godine proglašen neustavnim. Nadalje, da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, tj. odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-17/12. od 7. veljače 2013. godine utvrđeno da navedena odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, da je u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom i upravnom sporu pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno procesno pravo (članak 8. Zakona o upravnom postupku) i da saslušanje stranke prije donošenja rješenja treba obaviti stvarno i mjesno nadležni organ (Federalno ministarstvo), a ne Institut za medicinsko vještačenje koji nema ovlasti da saslušava apelanticu. Zatim, da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je apelantica stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i njoj, a u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Apelantica smatra da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, da je postupak koji je značajan za apelanticu i koji nije složen trajao dulje od šest godina, pri čemu je navela kronologiju postupka.
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju konačne odluke, te da nije došlo do povrede prava na koja se pozvala apelantica.
18. Federalno ministarstvo je navelo da je provelo sve potrebne radnje u rješavanju predmetne pravne stvari. Zatim, da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku jer je na duljinu trajanja postupka utjecao broj poduzetih radnji, te veliki broj predmeta kod Federalnog ministarstva i kod sudskih organa Federacije BiH. U svezi s tim, Federalno ministarstvo je navelo kronologiju predmetnog postupka, ukazalo da nisu utemeljeni apelacijski navodi, te je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. veljače 2013.
godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
20. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u razdoblju i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili je vršenje dužnosti utjecalo na pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
Članak 45.
Utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona, vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog razdoblja ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga.
21. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
14. Ekonomičnost postupka Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
22. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28. stavak (1) i (2) O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici.
Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak..
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 004922 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantica je primila 23. studenog 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelantica je navela da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
32. Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, u biti, odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Federalnog ministarstva od 20. prosinca 2018. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Službe od 4. listopada 2007. godine. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantici prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na temelju suglasnih nalaza i mišljenja liječničkih povjerenstava, u skladu sa odredbom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole donijelo rješenje kojim je ukinuto konačno rješenje Službe i upravnu stvar riješilo u skladu sa odredbama čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U svezi sa navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud održao sjednicu za nejavno rješavanje, kako je predložio apelantičin punomoćnik u podnesku od 7. listopada 2020. godine. Nadalje, da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje Liječničkog povjerenstva od 10. listopada 2018. godine, te da je apelantica iskoristila pravo i uložila prigovor na navedeni nalaz i mišljenje, po kojem je Liječničko povjerenstvo donijelo novi nalaz i mišljenje od 9. studenog 2018. godine, tj. da je Liječničko povjerenstvo nalazom i mišljenjem od 9. studenog 2018. godine dalo potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama, na temelju postojeće medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelantice, koja je na taj način sudjelovala u postupku. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima, između ostalog, propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici, te da je sud, ukoliko stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno.
35. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je u svezi s tim dao Vrhovni sud, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantičine navode neutemeljenim.
36. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelantica ukazala na proizvoljnu primjenu članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Ustavni sud FBiH utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U- 17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantičini navodi neutemeljeni.
37. U odnosu na apelantičin navod o arbitrarnoj primjeni članka 45. Zakona o pravima branitelja („Službene novine Federacije BiH“ broj 70/07) koji je proglašen neustavnim, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano da se utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz članka 3. ovog Zakona vrši samo na temelju medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-8/13 od 3. srpnja 2014. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 95/13) utvrđeno je da citirana odredba nije u skladu s Ustavom Federacije BiH. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je člankom 45. Zakona o pravima branitelja („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) propisano da utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz članka 3. ovog zakona vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju pregleda i na temelju medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog razdoblja ili iz razdoblja od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja rješenja Federalnog ministarstva i presude Vrhovnog suda slijedi da su nalaz i mišljenja dati od Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na temelju uvida u postojeću medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelantice, odnosno da je u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava nalaz i mišljenje od 9. studenog 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te sadrži sve činjenice i okolnosti koje su značajne za donošenje pravilnog rješenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantičine navode da su nalazi i mišljenja liječničkih povjerenstava doneseni primjenom članka 45. Zakona o pravima branitelja koji je presudom Ustavnog suda Federacije BiH proglašen neustavnim.
38. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 2. prosinca 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 13. listopada 2020. godine. Dakle, postupak je trajao pet godina i oko 10 mjeseci, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Analiza duljine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanticu jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantičin status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primala. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način utjecala na duljinu trajanja postupka.
42. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Federalnog ministarstva od 2. prosinca 2014. godine, po službenoj dužnosti, ukinuto rješenje od 4. listopada 2007. godine, te je riješeno da apelantici prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Dalje, da su Vrhovnom sudu bile potrebne dvije godine i deset mjeseci (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva) da donese odluku o tužbi koju je apelantica podnijela protiv rješenja Federalnog ministarstva (tužba uvažena i predmet vraćen na ponovni postupak). Nadalje, ponovni postupak pred Federalnim ministarstvom je trajao jednu godinu i oko tri mjeseca (računajući od datuma donošenja presude Vrhovnog suda). Zatim, Vrhovnom sudu je bila potrebna jedna godina i oko 10 mjeseci da donese presudu po apelantičinoj tužbi, na koji način je okončan predmetni postupak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina trajanja predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanticu i koji nije složen trajao pet godina i oko 10 mjeseci. Pri tome, Ustavni sud smatra da odlučujuću odgovornost za ukupnu duljinu trajanja postupka snosi Vrhovni sud jer su mu tijekom predmetnog postupka bile potrebne dvije godine i deset mjeseci, odnosno jedna godina i oko deset mjeseci da donese odluke po apelantičinim tužbama. Dakle, predmetni postupak pred Vrhovnim sudom ukupno je trajao četiri godine i oko osam mjeseci, što je u odlučujućoj mjeri utjecalo na duljinu trajanja postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu trajanja postupka.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
44. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41 Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
46. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
47. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičine tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelantica istaknula u svezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
48. U pogledu apelacijskih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je diskriminirana u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica povredu navedenog prava, u biti, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo čime ju je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantici i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. S obzirom na to da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacijski navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao pet godina i oko deset mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela duljina postupka pred Vrhovnim sudom, za što u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu trajanja postupka.
50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu utemeljeni apelantičini navodi da su u postupku proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, odnosno da je arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku i da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke.
51. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica povredu ovog prava dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.
52. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije jer apelantica osim navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.
53. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić