Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2239/20 (D. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2239/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2239/20, rješavajući apelaciju Dragana Matkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dragana Matkovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 033611 16 Gž od 17. januara 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Draganu Matkoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Draganu Matkoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Matkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 033611 16 Gž od 17. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 033611 15 P od 9. oktobra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Matković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 2. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 033611 20 Rev od 5. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 033611 16 Gž od 17. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 033611 15 P od 9. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 734/20 od 26. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 734/20 koju je apelant podnio 20. februara 2020. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 P 033611 16 Gž od 17. januara 2020. godine jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općinskog suda u Tuzli i advokata Sanje Kraljević iz Tomislav-Grada kao pravnog zastupnika pred redovnim sudovima tuženog „Euroherc-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. i 6. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i Općinski sud u Tuzli su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 24. septembra 2021. godine. Tuženi nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.
5. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku.
6. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 18. avgusta 2009. godine Općinskom sudu u Tuzli podnio tužbu protiv tuženog radi isplate po polici osiguranja.
9. Rješenjem broj 32 0 Mal 108443 09 Mal od 6. novembra 2014. godine Općinski sud u Tuzli se proglasio mjesno nenadležnim, te 24. februara 2015. godine dostavio predmetni spis na postupanje Općinskom sudu kao mjesno nadležnom.
10. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 033611 15 P od 9. oktobra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tuženog potraživao isplatu po osnovu nastanka osiguranog slučaja po polici od automobilske odgovornosti u određenom novčanom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezan apelant da naknadi tuženom troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).
11. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da ja apelant u tužbi naveo da se 7. aprila 2004. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je zadobio veći broj teških tjelesnih povreda, zbog čega je podvrgnut većem broju operacija, te se duže vrijeme nalazio na bolničkom liječenju i fizikalnom tretmanu. Nadalje je istakao da je u tužbi navedeno i da je u vrijeme nastanka osiguranog slučaja vozilo kojim je apelant pretrpio povrede (motocikl) bilo osigurano kod tuženog po osnovu auto nezgode kao dodatnog osiguranja, pa budući da je kod apelanta došlo do umanjenja opće životne aktivnosti „od najmanje 20%“, tuženi mu je dužan po polici isplatiti utuženi iznos. Zatim je ukazao da je tuženi priznao pasivnu legitimaciju (jer je navedeni motocikl na dan predmetne nezgode bilo osigurano kod tuženog policom osiguranja od automobilske odgovornosti sa zaključenim dodatnim osiguranjem putnika od posljedica nesretnog slučaja), ali je u cijelosti osporavao pravni osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te je istakao prigovor zastare potraživanja.
12. Općinski sud je istakao da je prvenstveno cijenio prigovor zastare potraživanja, te je u vezi s tim ukazao šta je propisano odredbom člana 380. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim je ukazao da je ugovor o osiguranju, na osnovu kojeg je apelant potraživao od tuženog isplatu ugovorene svote zbog invalidnosti, nesporno ugovor od posljedica nesretnog slučaja, koji spada u tzv. neživotna osiguranja. Prema odredbi člana 380. stav 1. ZOO-a, samo potraživanje iz ugovora o osiguranju života zastarijeva za pet godina, dok svi ostali ugovori o osiguranju, dakle ona „neživotna osiguranja“ zastarijevaju za tri godine. U skladu s tim, apelantovo potraživanje, koje proizlazi iz ugovora o „neživotnom osiguranju“, zastarijeva u roku od tri godine računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Općinski sud je istakao da je trenutak kada počinje teći trogodišnji zastarni rok kod potraživanja koja proizlaze iz ugovora o „neživotnom“ osiguranju, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo, vrijeme saznanja za štetu i opseg štete, a to je onda kada je liječenje završeno i kad je došlo do stabilizacije zdravstvenog stanja oštećenika. Kako je, a prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, apelant vezano za posljedice zadobijenih povreda 4. jula 2004. godine definitivno saznao tri–četiri mjeseca poslije, odnosno kako je to vrijeme potrebno da se saniraju ozljede koje je zadobio, tj. vrijeme kada je liječenje završeno je 4. novembra 2004. godine, to zastarni rok od tri godine iz člana 380. stav 1. ZOO-a u konkretnom slučaju počinje teći od 1. januara 2005. godine. Imajući u vidu navedeno, te da je apelant tužbu podnio 18. avgusta 2009. godine, Općinski sud je istakao da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Takođe je istakao da je uvidom u medicinsku dokumentaciju u spisu predmeta utvrdio da apelant za period od 21. jula 2004. godine pa do 27. marta 2007. godine nije dostavio dokaz o niti jednom obavljenom pregledu, pa da ostaje nejasno zašto apelant kao završetak liječenja navodi 1. februar 2007. godine.
13. Predmetni spis je 30. novembra 2015. godine proslijeđen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 033611 16 Gž od 17. januara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je ugovor o osiguranju na osnovu kojeg je apelant potraživao isplatu ugovor od posljedica nesretnog slučaja, koji spada u tzv. neživotna osiguranja pa se u konkretnom slučaju prigovor zastare potraživanja cijeni sa aspekta člana 380. stav 1. ZOO-a. U vezi s tim je istakao da iz provedenih dokaza, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi kao nesporna činjenica da je apelant zadobio povrede 4. jula 2004. godine, da je liječenje završeno nakon tri–četiri mjeseca, dakle 4. novembra 2004. godine i zastarni rok u konkretnom slučaju, u skladu sa članom 380. stav 1. ZOO-a, počinje teći od 1. januara 2005. godine, a kako je tužba podnesena 18. avgusta 2009. godine, iz navedenog slijedi da je utuženo potraživanje zastarjelo. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio jer je predmetno potraživanje zastarjelo i da je za to dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 P 033611 20 Rev od 5. maja 2020. godine odbačena je apelantova revizija.
17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznosi 800,00 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije ostvaren. Nadalje je istakao da je, sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237. stav (3) ZPP-a, ocijenio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo uticaj na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena. Iz navedenih razloga, a na osnovu odredbe iz člana 247. stav (1) ZPP-a, Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Apelant je istakao, između ostalog, da smatra da se u konkretnom slučaju radi o životnom osiguranju, isplati naknade za slučaj invalidnosti i da je rok zastare pet godina. Naime, budući da je osigurani slučaj nastanak invalidnosti, koja se ne može smatrati imovinskom štetom budući da se radi o fizičkom nedostatku, odnosno umanjenju pokretljivosti tijela, da se radi o neimovinskom osiguranju za koji su propisani duži rokovi zastare potraživanja. Takođe je istakao da je proizvoljno obrazloženje Kantonalnog suda, koji nije sagledao sve elemente police osiguranja, te je ona sagledana isključivo za osiguranje iz automobilske odgovornosti, dok za osiguranje od auto nezgode ona nije sagledana, odnosno ocijenjena, pa samim time izostaje i ocjena Kantonalnog suda o vrsti osiguranja za slučaj nastanka invalidnosti, tačnije da li je nastanak osiguranog slučaja invalidnosti neimovinska štete, odnosno životno osiguranje.
20. Vezano za povredu prava na suđenje u razumnom roku, apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka, ukazujući da je od dana podnošenja tužbe pa do donošenja pravosnažne presude proteklo više od 10 godina, da su Općinski sud u Tuzli i Kantonalni sud glavni uzročnici ovolikog trajanja postupka. Općinski sud u Tuzli iz razloga što odmah nije ispitao tužbu, tj. u razumnom roku, a apelantu nije jasno ni zašto je Kantonalnom sudu trebalo više od četiri godine da izvrši ocjenu žalbenih navoda i donese presudu.
II.Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je taj sud u svojoj presudi detaljno iznio razloge kojim se rukovodio kada je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
22. Općinski sud je istakao hronologiju predmetnog parničnog postupka, te je ukazao da na dužinu trajanja predmetnog postupka taj sud nije uticao. Nadalje je istakao da je taj sud u odluci koja se pobija apelacijom dao jasno i precizno obrazloženje, koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, te da se evidentno radi o apelantovom neslaganju s primjenom materijalnog prava od tog suda.
23. Općinski sud u Tuzli je istakao, između ostalog, da se, iako je od podnošenja tužbe do prosljeđivanja predmeta sudu u Livnu protekao određeni period, mora imati u vidu da je taj sud u navedeno vrijeme bio sud sa skoro najvećim brojem predmeta u FBiH, te fizički nije bilo ni moguće da se postupi u kratkom roku u svim predmetima. Naime, Općinski sud smatra da je postupao u skladu sa svojim kapacitetima i da nije krivica suda što nije imao dovoljne ljudske kapacitete za postupanje po tako velikom broju predmeta. Imajući u vidu navedeno, smatra da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu povreda koje iznosi, a koji se odnose na dužinu postupka pred tim sudom.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Rokovi zastarelosti kod ugovora o osiguranju Član 380. stav 1.
(1) Potraživanja ugovarača osiguranja, odnosno trećeg lica iz ugovora o osiguranju života zastarevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana posle proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 68 0 P 033611 20 Rev od 5. maja 2020. godine (koje je zaprimio 26. juna 2020. godine, a predmetnu apelaciju je podnio 2. jula 2020. godine) kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Budući da je revizija bila neefektivni pravni lijek, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 P 033611 16 Gž od 17. januara 2020. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 734/20, koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 734/20 od 26. marta 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je navedena presuda Kantonalnog suda donesena 17. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, a apelant je apelaciju u predmetu broj AP 734/20 podnio 20. februara 2020. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju apelant je pokrenuo predmetni parnični postupku radi isplate po polici osiguranja. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene odluke
34. Ustavni sud zapaža da apelant smatra, u suštini, da je u osporenim odlukama pogrešno, odnosno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te da Kantonalni sud nije adekvatno obrazložio osporenu odluku tog suda. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je bilo nesporno da je vozilo kojim je apelant pretrpio povrede (motocikl) bilo osigurano kod tuženog policom osiguranja od automobilske odgovornosti s zaključenim dodatnim osiguranjem putnika od posljedica nesretnog slučaja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno obrazložio da je ugovor o osiguranju, na osnovu kojeg je apelant potraživao od tuženog isplatu ugovorene svote, nesporno ugovor od posljedica nesretnog slučaja, koji spada u tzv. neživotna osiguranja, te da se prema odredbi člana 380. stav 1. ZOO-a na taj ugovor primjenjuje rok zastare od tri godine. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno ukazao da je apelant zadobio povrede 4. jula 2004. godine, da je liječenje završeno 4. novembra 2004. godine, da zastarni rok u konkretnom slučaju, u skladu sa članom 380. stav 1. ZOO-a, počinje teći od 1. januara 2005. godine, pa kako je tužba podnesena 18. avgusta 2009. godine, da je utuženo potraživanje zastarjelo. Ustavni sud zapaža da je takve zaključke prvostepenog suda u cijelosti potvrdio i Kantonalni sud ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 380. stav 1. ZOO-a proizlazi da samo potraživanja iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet godina, dok potraživanja iz ostalih ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Dovodeći u vezu navedenu odredbu ZOO-a sa obrazloženjem redovnih sudova u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na apelantovu štetu. Pri tome, Ustavni sud naglašava da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje Kantonalni sud nije ni bio obavezan da iznese sve detalje i da dâ odgovore na sve iznesen žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene odluke nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 18. avgusta 2009. godine, a da je konačna odluka u ovoj pravnoj stvari donesena 17. januara 2020. godine (Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 P 033611 16 Gž). Dakle, cjelokupni predmetni postupak je trajao 10 godina i oko pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
40. Analizirajući dokumente dostavljene Ustavnom sudu i radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak pokrenut radi isplate po polici osiguranja, a koji postupak, u skladu relevantnim zakonskim propisima, nije hitne prirode.
41. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio Općinskom sudu u Tuzli koji nije bio mjesno nenadležan, ali takođe zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant nakon toga svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u Tuzli donio rješenje kojim se proglasio mjesno nenadležnim, nakon pet godina i oko dva mjeseca. Zatim, da je Općinski sud kao mjesno nadležan sud donio prvostepenu presudu nakon oko sedam mjeseci (računajući od dana kada mu je dostavljen predmetni spis na postupanje), dok je Kantonalni sud, postupajući po žalbi, drugostepenu presudu donio nakon četiri godine i oko jednog mjeseca (računajući od dana kada mu je predmetni spis proslijeđen na postupanje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak trajao duže periode pred Općinskim sudom u Tuzli i Kantonalnim sudom, dok je Općinski sud u razumnom roku donio prvostepenu presudu. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u Tuzli dužinu trajanja predmetnog postupka pokušao opravdati velikim brojem predmeta pred tim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se preopterećenost suda velikim brojem predmeta prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, ne može smatrati prihvatljivim opravdanjem za nepostupanje po tužbi u periodu od pet godina i oko dva mjeseca jer javna vlast ima dužnost da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije, pa tako i standardima prava na pravično suđenje. Nadalje, Ustavni sud nalazi da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na apelacione navode koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka.
42. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka u periodu od 10 godina i oko pet mjeseci, koji nije bio naročito složen, najviše snosi Općinski sud u Tuzli, kojem je trebalo pet godine i oko dva mjeseca da donese procesno rješenje, kao i Kantonalni sud, pred kojim je žalbeni postupak trajao četiri godine i oko jednog mjeseca, a koji sudovi u svojim odgovorima na apelaciju nisu dali razloge, odnosno objektivno prihvatljive razloge zašto je predmetni postupak toliko trajao pred tim sudovima.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.
46. Navedeni iznos apelantu, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka najviše snosi Općinski sud u Tuzli, dužna je da isplati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
47. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava i da Kantonalni sud nije adekvatno obrazložio osporenu odluku, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi u odnosu na pravo na imovinu. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Općinskom sudu u Tuzli trebalo pet godina i oko dva mjeseca da donese procesno rješenje, kao i kada je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine i oko jednog mjeseca, a kada ti sudovi u svojim odgovorima na apelaciju nisu dali razloge, odnosno objektivno prihvatljive razloge zašto je predmetni postupak toliko trajao pred tim sudovima.
49. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić